Čija su naša djeca, čije je naše nasilje

Piše: Andrej Nikolaidis

Zvao se Sejdić. Ili nije. U svakom slučaju, tako smo ga mi zvali.

Neko bi viknuo njegovo ime i to je značilo: kraj. Ako smo igrali fudbal, na pomen tog imena meč bi bio prekinut. Mudri su se pred Sejdićem sklanjali u haustore. Hrabri bi ostali na livadi i čekali da budu išamarani. Ako se stajalo u redu za sendviče na školskom odmoru, njegov dolazak značio je da tog dana neće biti doručka. Kad-tad, Sejdić bi te ipak stigao. Zaskočio bi te na putu od kuće do škole, oteo ti pare i ponizio te. Jer on nije bio tek jalijaš, nego i sadista.

Bio je kao uragan. Kao cunami. Bio je prirodna nepogoda na koju se moglo odgovoriti jedino evakuacijom. Bile su osamdesete godine a Sejdić je vladao Dobrinjom, sarajevskim prigradskim naseljem. Bio je sve, po uradi sam principu: i okrutni car i crne trojke koje su vršile odmazdu nad neposlušnima.

Djeca su slatka, ali surova. Nemaju razumijevanja za potlačene, one sa margina društva. Ljevičarska sućut se razvije tek docnije, kada život pomazi nas odlikaše a pregazi jalijaše. Kada mi postanemo profesori, novinari i advokati, a jalijaši se prometnu u alkoholičare što skupljaju boce i karton i čija mladunčad po ulicama zaskaču djecu očeva iz srednje klase.

Dok znojav i zadihan, u zadnji tren, praćen letećim kamenjem i psovkama utrčavaš u sigurnost svog haustora, ne misliš o pravednosti osvete potlačenih i društvenoj nepravdi koja je onoga ko te juri nagnala na nasilje.

Samo sam jednom vidio da se neko suprotstavio Sejdiću. Igrali smo fudbal, Sejdić je stigao i zahtijevao da mu predamo loptu. Dječak koji je bio vlasnik lopte se pobunio. Tuča je trajala kratko. Nismo se poveli dječakovim svijetlim primjerom. Sejdićev autoritet nije bio oslabljen. Naš kukavičluk ostao je jednako čvrst kao i ranije. Nešto sam ipak naučio: da je hrabrost rijetka i da nam individualni akti smjelosti drugih malo znače. Uopšte nije kao u filmovima: za jednim pobunjenikom neće poći drugi. Danas čak ne znam ni kako se dječak o kojem pišem zvao, dok Sejdićevo ime nikada neću zaboraviti. To, moguće, govori ponešto o svijetu i svakako govori tako mnogo o meni.

Tada to, rekoh li, nisam znao, ali danas mi je jasno da je svaki šamar koji je nama, koji smo imali biciklo, loptu i tri obroka dnevno opalio Sejdić, koji ništa od toga nije imao – bio politički čin.

Kao što je svaki akt nasilja izazvan nacionalnim, vjerskim, seksualnim ili bilo kojim drugim identitetom politički čin. I posve je, pritom, svejedno je li nasilnik dijete ili starac. Ideologija, moralo bi biti jasno, još kako djeluje na djecu.

Optužba da za nasilje nad mladićima iz Sarajeva najveću odgovornost ima velikosrpski nacionalizam i Srpska pravoslavna crkva čijem ”pravoslavnom bratstvu” napadači navodno pripadaju – politički je čin.

Pozivi partija pod kontrolom SPC da se ”taj čin ne politizuje” – politički su čin.

Reakcija premijera, koji je nasilje u Baru digao na univerzalni nivo i saopštio da smo za to što se desilo svi jednako krivi, politički je čin sračunat na to da to nasilje ni slučajno ne bude fakturisano nacionalizmu i velikodržavnom projektu kojem on služi. Ako smo svi krivi, niko nije kriv.

Kada aktu nasilja oduzmete sve partikularno i uzdignete ga, zapravo spustite na univerzalni princip, što je ista strategija koju je premijer primijenio u svom zloglasnom govoru u Srebrenici, abolira se ideologija koja nasilje vrlo precizno usmjerava ka pripadnicima vrlo određene zajednice. Nasilje postaje opšti princip a iskazi “ja sam pritiv svakog nasilja” postaju performativni iskazi, poput “ja sam za pravdu”, “ja sam za to da svi imaju”, “ja sam za i mir u svijetu” ili “ja sam protiv smrti a za vječni život”. I ja. A onda ćemo svi umrijeti.

Biće da ste primijetili kako mediji neku sintagmu puste u upotrebu, pa se ona kotrlja javnim prostorom. Da su te sintagme ikada imale smisla, izgubile bi ga pretjeranom upotrebom.

Sintagma nedjelje je “vršnjačko nasilje”. To je, je li, nasilje vršnjaka nad vršnjakom? U tom slučaju, i nasilje među starcima u staračkom domu je “vršnjačko nasilje”? Kada ratuju odrasli, koji su vršnjaci, i to je “vršnjačko nasilje”. Ne? Nego se tako naziva samo nasilje djece nad djecom? Da termin, ipak, nije neprecizan? Tim prije što se kao parametar uspostavlja jedino, takoreći, vršnjaštvo. Šta nam taj termin govori o motivima i kontekstu napada? Je li izvor porodično nasilje? Siromaštvo? Alkoholizam i narkomanija? Izloženost ideologiji nacionalnog i vjerskog nacionalizma? Homofobija?

Znam: ne govori nam ništa. Baš zato ta sintagma i jeste u upotrebi, kao i toliki termini liberalnog birokratskog novogovora: kao i “inkluzivnost”, “održivi razvoj”, “održivi obroci u školama”, “povratni izvještaj o podacima u regionalnoj kulturi”, “strateški ciljevi evaluacije”, razne vrste raznolikosti, transparentnosti, uključivanja, najbolje prakse, društvene kohezije…

Nego: neko zaista misli da će vladini i NGO programi “prevencije vršnjačkog nasilja” ukloniti nasilje iz života naše djece? Naročito nasilje koje je izazvano nacionalnom i vjerskom mržnjom, o kojoj nećemo, “da ne politizujemo”? Iako skoro istraživanje CGO-a pokazuje da čak 60 posto ispitanika misli da je upravo nacionalna i vjerska netrpeljivost uzrok incidenata u crnogorskom društvu. Nećemo o onome što mislimo.

Evo šta mene plaši, evo šta mislim.

U Titovoj Jugoslaviji, imali smo gotovo pola vijeka ideološkog drila: nacionalizam je loš, šovinizam je sraman, svi naši narodi i narodnosti su braća i sestre. Imali smo školske psihologe, crvene marame, izviđačke sekcije, izlete na mjesta partizanskih trijumfa i stradanja, revolucionarne pjesme.

Borba protiv nacionalizma u onoj Jugoslaviji bila je iskrena, za razliku od današnjih poziva na “nacionalnu i vjersku toleranciju”. I činilo se da je bila uspješna. Ko nije živio u Bosni ne može ni znati koliko je uspješna bila. Ja sam odrastao ne znajući ko je od mojih prijatelja musliman, ko katolik a ko pravoslavac. Nikada na taj način nisam pomislio ni o sebi ni o njima. Kćerka naših kućnih prijatelja, iz takozvanog “mješovitog braka”, godinu ili dvije pred početak rata pitala je sestru: jesi li ti znala da je naša mama muslimanka?

I onda, na prvi zov nacionalizma, šta smo uradili? Bacili puške koje su nam dali i rekli: ne, svi smo mi braća? Ili smo se poklali?

Ako smo mi, trenirani na “bratstvo i jedinstvo” učinili tako, šta mislite da će učiniti ova djeca, trenirana da mrze? I to će se riješiti tako što će svi prati ruke od te djece, uz poruke da “oni nisu prava Crna Gora”?

A ko jeste prava Crna Gora? Dalaj Lama i monasi iz Šaolina?

Ovo je društvo koje je u zadnjih 30 godina vodilo tri rata. Društvo koje je zbog agresije na susjedne zemlje i narode bilo pod sankcijama međunarodne zajednice i bombardovano od strane NATO-a. Društvo u kojem je sprovedena brutalna “tranzicija”, nasilni čin koji je podrazumjevao radikalnu izmjenu vrijdnosti koje su prethodno promovisane 45 godina, a što je značilo širenje fašizma, rat, siromašenje srednje klase, enormno bogaćenje i fomiranje nove klase bogatih, brisanje radničkih prava, privatizaciju (jedan od sinonima za pljačku), komercijalizaciju zdravstva i školstva, bujanje nejednakosti, deindustrijalizaciju i desekularizaciju.

Ovo je društvo koje je na kilometar vazdušne linije iznjedrilo dva narkoklana. Ovo je društvo u kojem, jer je to politički i ekonomski interes njihovih vlasnika, provladini mediji vode kampanju da se na slobodu pusti čovjek kojeg tužilaštvo sumnjiči da je narko bos. Društvo u kojem 4 000 građana jednog grada svojim potpisom traži da taj čovjek bude pušten na slobodu.

I onda se pitamo: otkud nasilje među našom djecom? I pritom bezočno lažemo o razlozima tog nasilja.