ANATOMIJA JEDNE HAJKE (15): Grob za Šemsudina

Piše: Šeki Radončić

Nakon sedmodnevne bitke sa trojicom Lažova Sa Sertifikatom, vratio sam se montaži filma. Računao sam da su hajkači ispucali sve gadosti i da u miru mogu da se posvetim filmu. I dok sam sa Almom Ferović preslušavao muziku koju je komponovala za Heroja našeg doba (divan napjev stare pjesme Poljem se vije) nazvao me Andrej Nikolaidis. Imao je lošu vijest:

– Opet si glavna faca.

– Zašto?

– Danas te u Vijestima napao Miško Perović, lično.

– I Mikeli se, dakle, uključio u linč?

– Jeste, bogami. Napisao je ponjavu od teksta, čitavu stranu.

– Pa i bilo je krajnje vrijeme da glavni hajkač izađe iz rupe.

– A i Nemanja te u Monitoru, kako mi rekoše, nešto brljao. To smeće od novine ne uzimam u ruke, pa ne znam šta je mrčio.

– Nemanja Kusturica?

– Ne. Nego Nemanja Kočan…

Dakle, nakon raznih popovića, pavlovića, kočana, zemunaca, čikića, đukića, koprivica, vukovića, milki, slavica, milena, nataša, sonja, nakon tolikih kolumni, komentara, redakcijskih stavova, saopštenja za javnost, prijava državnim organima, u ovu hajku, u kojoj hajkači ne štede ni truda ni vremena da me ponize i dokrajče, lično se uključio šef medijske Cosa nostre Miodrag Perović. I to tako što mi je iskopao grob, organizovao sahranu a moj neviđeni film proglasio nedjelom. Znam časnog Miodraga i ne bi me iznenadilo da se na takav čin odlučio zbog uzvišenog cilja: da zaštiti svoju nejač od Šekija.

Opet se sjetih Kiša. Tokom hajke na njega zbog Grobnice za Borisa Davidoviča, u jednom trenutku je iz skrovišta izašao i oglasio se glavni hajkač, Dragan Jeremić. Evo kako je to zabilježio Kiš: „Tekst što ga je Dragan M. Jeremić objavio u Književnim novinama (od 1. decembra 1976.), pod naslovom Niski udarci tuđom rukom, pojavio se kao (preuranjena) čestitka beogradske književne cosa nostre i kao ferman u kojem  glavom i bradom sam književnički šef opominje na čaršijski red: da ne pokušavam da dignem glavu, jer će mi uzeti skalp, da podnosim s mirom Božjim sudbinu koju mi je cosa nostra namenila, inače ću biti rastrgnut konjma na repove“.

Dragi Danilo,

mislim da je Dragan M. Jeremić bio gospodin za Miodraga M. Perovića. Jeremić te javno upozorio šta će te sve snaći ako se suprotstaviš sudbini koju ti je namijenila cosa nostra, a meni je „dobrostojeći čičica“ bez upozorenja pucao u leđa, iskopao mi grob i sahranio. Uz to, moj progonitelj ima više medija no sva ondašnja beogradska čaršija. I izvini, Danilo, što te ne persiram: „Ja kažem Ti svima koje volim“ – kako si preveo Prevera.

Tavariš Mišenjka

Vidi se da je tavariš Mišenjka studirao u Rusiji, gdje je, uz matematiku, izučavao staljinističke metode obračuna sa neistomišljenicima: u svom prvom napadu, Gospodar Istine me prozvao zbog mog imena, u drugom mi je priredio javnu sahranu i moj film na neviđeno proglasio „nedjelom“, a nakon trećeg, izranjavan i u dronjcima, junački utekao sa megdana. Idemo redom:

U Vijestima, od 17. juna 2011., u tekstu Neredigovani Šeki, Miodrag M. Perović me optužuje:

1. Da sam „pisao pisma (o krađi akcija p.a.) koja su se pojavila u Glasu Čepuraka (tako Miško zove Pobjedu p.a.)“, „s ciljem da ga kompromituju“. Što je laž: pisma sam pisao s ciljem da vratim opljačkane pare.
2. Da sam u „jednom od tih pisama lansirao priču da me je šef SDB Vukašin Maraš saslušavao“ u njegovom stanu. Što nije istina: Miška i istinu o njemu sam „lansirao“ znatno ranije, u Vijestima (od 1. jula 2003.) i u mojoj knjizi Iza maske, o djelovanju crnogorske tajne policije (septembar 2003. str. 98.). I to Miško tada nije demantovao.
3. Da „Šemsudin Radončić javno laže i šalje prijeteće SMS poruke bivšim prijateljima“. Što je netačno: nadležni organi, odnosno Tužilaštvo je, po mojoj prijavi, utvrdilo da Miškovi hajkači lažu i podvaljuju.
4. Da „Šemsudin brani Milov režim“, a ovo mu je krunski dokaz: „Šemsudin Radončić kao da nije čuo izjavu Momira Bulatovića pred sudom da je deportacija 1992. bila državni zločin, pa proglašava Slobodana Pejovića, jednog od brojnih policajca koji su učestvovali u hapšenju, za mnogo moćnog čovjeka i glavnog krivca za zločin deportacije“. Što je tačno/netačno.
5. a) Tačno je da nijesam čuo za takvu Bulatovićevu izjavu. Jer je nikad nije ni dao. Bulatović je i na suđenju, i ispred sudnice, eksplicitno rekao, a prenijela TV Vijesti (12. novembar 2010.): „Istina je da nema greške. Istina je da nema pojedinačne odgovornosti. Istina je ako je napravljena greška, da je to bila državna greška, ne pojedinačna…“

Iz Bulatovićevih usta, dakle, nikada nijesu izašle riječi „državni zločin“. Nije Momir Bulatović budala da prizna državni zločin, počinjen dok je on bio vrhovni komandant Teritorijalne odbrane i policije CG, i  tako sebe proglasi ratnim zločincem i stavi u aps. I zbog toga je Perovićev „krunski svjedok“ Momir Bulatović izričit „da nema pojedinačne odgovornosti“ i da nema „pojedinačne greške“. Dakle, ni Momirove, ni Milove, ni devetorice optuženih policajaca, u čiju je korist Bulatović svjedočio („ponosan sam na ove ljude koji sjede na optuženičkoj klupi, jer smo tada uspjeli da sačuvamo mir“), niti bilo čije. Odbacivanjem pojedinačne odgovornosti [Člana 7. (1) Statuta Međunarodnog suda u Hagu] i priznanjem nekakve apstraktne greške države, koja je koštala života 85 ljudi a državu CG više od četiri miliona eura, ponosni Bulatović, u stvari, abolira sve učesnike te državne greškice, računajući, dakako, i sebe.

Termin državni zločin, izvinite na neskromnosti, prvi je upotrijebio Šeki Radončić, još davne 1996. i pozamašan dokazni materijal o deportovanju proslijedio Haškom tužilaštvu, sa kompletnom linijom vertikalne komandne odgovornosti. Na čelu s predsjednikom države Momirom Bulatovićem, premijerom Milom Đukanovićem, potpredsjednikom Vlade zaduženom za kontrolu rada MUP-a Zoranom Žižićem, ministrom policije Pavlom Bulatovićem, zamjenikom ministra policije Nikolom Pejakovićem, pomoćnikom ministra policije za javnu bezbjednost Milisavom Mićom Markovićem, šefom tajne policije Boškom Bojovićem, vrhovnim državnim tužiocem Vladimirom Šušovićem… Što se može vidjeti u mojoj knjizi Kobna sloboda: deportacija bosanskih izbjeglica iz Crne Gore (Fond za humanitarno pravo Beograd, 2005., str. 145.)

No Karla Del Ponte nije bila zainteresovana za ovaj zločin. Gostujući na TV Vijesti, bivša portparolka Haškog tribunala Florens Artman kazala je da „ne zna detalje o tome kako se Sud u Hagu bavio slučajem deportacija, ali ih to pitanje nije previše tangiralo“. „Dosta brzo su odustali od političkog vrha u Crnoj Gori”, precizirala  je Artman. M. Perović i njegovi Kmeri nikada nijesu osudili ovakvo ponašanje Karle Del Ponte.

b) Netačno je da sam optužio Pejovića da je „glavni krivac za zločin deportacija“. To bi bilo isto kao da sam Veseljka Koprivicu optužio da je glavni krivac za napad na Dubrovnik. Policijskom inspektoru zaduženom za potrage nikad istražitelj ratnih i medijskih zločina Šeki Radončić ne bi dao takav značaj. Pejović je bio, kako su izjavili svjedoci Tužilaštva, i kako su ga okarakterisale žrtve koje su ga prepoznale, lovac na Bošnjake, odnosno brutalni hapsitelj, što je po komandnoj odgovornosti ispod „glavnog krivca“. Pejović je bio izvršilac zločina, a „glavni krivac“, odnosno naredbodavci zločina, hijerarhijski su znatno iznad njega. Ali, to Pejovića, ne oslobađa krivice za njegov dio učešća u tom ratnom zločinu. Nadam se da nijesam prestrog ako insistiram na osnovnom pravilu da za ratni zločin moraju da odgovaraju, svako za svoj dio, i naredbodavci i izvršioci. [Član 7(1) Statuta Međunarodnog suda u Hagu.]

“Oličenje sojske i čojske CG”

Miodrag Perović me u svom tekstu uporno zove Šemsudin, iako sam dvadeset godina u njegovim medijima potpisivan kao Šeki Radončić. Po Perovićevom fermanu, ubuduće će me tako zvati svi njegovi medijski talibani. Bez izuzetka. No Miodrag Perović nije, po običaju, originalanplagirao je propalog političara Slavka Perovića. Koji se, koji dan ranije, na svom blogu, u moj progon uključio brojnim uvredama i tvrdnjom da „Šemsudin Radončić krije svoje pravo ime nadimkom Šeki, time se prodajući kao Crnogorac“.

Na prizemne udarce Miodraga M. Perovića uzvratio sam reagovanjem Gazda Miško, no urednici Vijesti su taj tekst brutalno skratili i opremili  fotografijom Slobodana Pejovića ispod koje je pisalo: Slobodan je oličenje sojske i čojske Crne Gore, a ti si Šeki gad, prodana duša.(portal Vijesti, 21. jun 2011.). Tako to rade hajkači Miodraga M. Perovića.

Zgranut „profesionalizmom“ Perovićevih urednika, reagovao je i jedan čitalac portala:

• ljubiša | 21. 06. 2011. u 11:03h

Zar je Vijestima trebalo da ovako opreme tekst?

U svom vrlo pristojnom reagovanju naveo sam da više ne stižem da pročitam sve te silne tekstove protiv mene od  Podgorice, Sarajeva, Praga, Kanade, Njujorka, koji su protiv mene krenuli onog časa kada sam objavio da snimam dokumentarni film Heroj našeg doba. „Odavno mi je jasno da iza cijele hajke stoji i vuče konce Gazda Miško, koji je pao toliko nisko da nečiji nadimak, ime ili pripadnost konfesiji koristi za moralnu i svaku drugu diskreditaciju“.

– Kako se zove čovjek koji zbog imena, vjere i nacije proziva drugog čovjeka?

– Šovinista.

– Šta je šovinizam?

– Raspaljivanje nacionalne mržnje, provođenje nacionalne isključivosti (Vujaklija).

– Za šta se u javnosti izdaje taj čovjek koji se služi šovinističkim diskvalifikacijama?

– Za humanistu, Evopejca i demokratu!

Strategija Prodavca Laži je podla, ali providna: Šekija Radončića treba prikazati kao čovjeka koji se stidi svog imena, prezimena, nacije, vjere, pa se prodaje kao Crnogorac. Miodrag M. Perović ne pokušava da me iskompromituje samo kod Bošnjaka, već i kod Srba i Crnogoraca, kojima upućuje sofisticiranu poruku: on nije Crnogorac, on je Šemsudin, „poturica gori od Turčina“, te mu se ne može ništa vjerovati: ni što zbori, ni što piše, ni što snima. A neupućeni čitaoci mogu zaključiti i da su u pitanju dvije različite osobe, da Šemsudin nema veze sa minulim radom i moralnim kreditom Šekija Radončića. Ovakvom politikom švedskog stola (za svakog po nešto), i kodiranim šovinističkim porukama, služi se antiratni profiter i stoprocentni četnik, kako je meritorno utvrdio Đukanović.

Pošto se u prvoj rundi proveo kao bos po trnju, časni Perović, čije poslovanje istražuje crnogorsko Specijalno tužilaštvo za organizovani kriminal, u drugom tekstu Preletač Šeki (od 23. juna 2011.) iskopao mi je grobnicu i sahranio me:

„Kad bi neki pitagorejac napustio bratstvo, ostali su mu organizovali sahranu. Sahrana je bila simbolična, a grobnica stvarna. Zamjena imena koju sam izvršio (Šeki u Šemsudin, p.a.) je samo vid žalosti jednog monitorovca za drugim kojim je preletio na stranu zločina“, veli Grobar Miško, koji je kasnije odlepršao u koaliciju sa Šešeljevim četničkim vojvodom Mandićem.

I ŠEKI RADONČIĆ PRELETIO NA STRANU ZLOČINA! Izvinite, ali preko ove uvrede neću proći: ovakvu zastrašujuću optužbu i gadost može da izgovori samo beskrupulozni prodavac laži i nitkov, kakav je nesumnjivo Miodrag Mirov Perović.

Odgovor Mišku Grobaru

M. P. je, doista, dodirnuo dno kada je u svojim poznim godinama promijenio profesiju i počeo da organizuje javne sahrane i kopa grobnice. Stoga sam, u svom odgovoru, Miška Grobara malo secirao, kako bih na njemu izučavao anatomiju zla:

„Na portalu Vijesti  moj prethodni odgovor Gazdi Mišku je opremljen slikom Slobodana Pejovića ispod koje je pisalo: Slobodan je oličenje sojske i čojske Crne Gore, a ti si Šeki gad, prodana duša. Mene je, kao jednog od osnivača Vijesti, srce zaboljelo od pomisli koliko nisko ljudi znaju da padnu. Sačuvao sam taj tekst kako bih mladim kolegama, u novinarskim školama gdje predajem, pokazao kako se ne smije pisati i raditi. Miško Perović kao da neće da shvati: Šeki Radončić nije dio moralno i tržišno uništenog Monitora, jer se ta novina izrodila u malog Frankeštajna koji šikanira i vrijeđa žrtve zločina, veliča učesnika ratnog zločina i protivi se elementarnom civilizacijskom činu podizanja spomenika  85-orici ljudi“.

Nakon što mi je javno iskopao grobnicu i sahranio me, doborostojeći čičica, univerzitetski profesor i samoproglašeni par exellence intelektualac Miško Grobar kaže da je „Šemsudin postao saučesnik zločina i da Radončić ostaje pri tezi da je za zločin deportacija glavni krivac jedan od brojnih policajaca koji su diljem Crne Gore hapsili po naređenju. Takvo rezonovanje dovodi do zaključka da je za smrt dvadeset miliona građana SSSRa koji su ubijeni u gulazima kriva milicija koja je te ljude uhapsila, a ne vlada i Staljin koji su vodili politiku terora“.

Miško Grobar je morao upotrijebiti adekvatniji primjer: umjesto Gulaga, mogao se, recimo, sjetiti Golog Otoka i udbaša koji su hapsili, isljeđivali i ubijali ljude, ali to bi možda nekog podsjetilo da je udbaški kožni mantil nosio neko od predaka Miška Grobara, pa mu je zgodnije bilo da se uhvati SSSR-a i Staljina, a ne Tita i Golog Otoka.

I zašto je Grobar, pošto su deportacije ratni zločin, u svom odgovoru naveo zločin totalitarnog režima, a ne ratni? Bistar je Miško: onda bi morao da govori o individualnoj odgovornosti, i naredbodavaca i izvršilaca,  za učešće u ratnom zločinu,  a čime će onda braniti lovca na Bošnjake? Istraživač Miško bi mogao da navede makar jedan primjer u svijetu, gdje je zaustavljeno procesuiranje izvršilaca ratnih zločina objašnjenjem da „glavni krivci“, odnosno naredbodavci zločina nijesu osuđeni! Ali neće: takav zakon i praksa ne postoji na ovoj kugli zemaljskoj.

Podsjetiću Mišenjku da je, što se tiče totalitarizma, pisac ove knjige na svom terenu: blagovremeno je napisao tri knjige o zlodjelima domaćeg totalitarnog režima: Crna kutija, policijska tortura u Crnoj Gori od 1992– 1996; Crna Kutija 2 koja obuhvata policijsku torturu od 1996–2003., Iza maske o djelovanju crnogorske tajne policije, pa serijal tekstova o političkim suđenjima u Crnoj Gori. Da ne pominjem stotine drugih tekstova.

Šta je M. M. P. učinio po ovom pitanju?

Mnogo: u borbi prsa u prsa sa totalitarnim režimom organizovao je policijska isljeđivanja novinara u svom stanu, pisao panegirike šefu tajne policije, krio se u gepecima Udbinih automobila i stekao golemo bogatstvo. Sportskim žargonom rečeno: dok je Šeki sa kolegama ginuo na terenu, Miško je prodavao utakmice.

Kako bi me što dublje ukopao, Policijski Posrednik se, u svom odgovoru, pozvao i na Slavka prezimenjaka: „Da je Radončić agent Udbe rekli su Slavko Perović i Ratko Knežević, a ne

Monitor. Monitor je utvrdio da je on postao medijski agent režima. Ja sam dodao da se odlučio da moralno pogine na tom zadatku.“

Metoda kojom M. M. P. i njegov četnički Monitor utvrđuju ko je i kada postao medijski agent režima, i kako se na tom zadatku moralno gine, stručno se zove podmetanje svoje biografije drugom: M.M.P. je, godinama, a to zna i ona stolica na kojoj on sjedi, u Vijestima bio gorljiv medijski agent režima.

Neću ovdje navoditi ko je sve za Policijskog Posrednika M.M.P, rekao da je agent Udbe, jer bi se ova knjiga pretvorila u podeblji telefonski imenik.

Podsjetiću samo šta je Slavko Perović, na kojeg se njegov mentalni rođak poziva, napisao na svom blogu: „Miodrag Perović je udbaš i mafijaš“, „antiratni profiter“; „Esad Ločan (Kočan) nikako ne bi bio nesojska kopija Miodraga Profitera Perovića, da nije čvrsti i vjerni saradnik Udbe; Milan Popović je saradnik Udbe, odavnoooooo!; Milka Tadić je najpovjerljivija udbaška desna ruka udbaša Miodraga Perovića Profitera; Koča Pavlović je udbaš, baš kao što je, još od Rakčevićevih (Žarko) vremena cijela SDP udbaška organizacija; Srđa Pavlović je isto što i Koča, Udbin radnik, ratnik i saradnik, udbaški Kočin brat…“

Miodrag Perović, u polemici sa mnom, poziva se na riječi čovjeka koji je sve ovo napisao o njemu i njegovim slugama! Doista nije lijepo, makar se radilo o vrhunskom manipulatoru kakav je, nesporno, Miodrag M. Perović, da Slavkove komplimente upućene njemu i njegovim hajkačima svaljuje na moja nejaka pleća. Nije fer. Stoga  sam „udbašu Miodragu Peroviću“ poručio: „Ako je tebi Slavko Praški relevantan faktor, onda ni ja nemam ništa protiv.“ M. Perović se pozabavio i suštinom problema – mojim još nezavršenim filmom: „Sigurno je da on u ovom nedjelu (Šemsudin) neće posvetiti devedeset odsto prostora glavnim krivcima za zločin deportacije (koliko realno zaslužuju) čime bi demantovao tvrdnje da je režimski specijalac“, tvrdi prorok iz Morače koji to „nedjelo“ još nije ni vidio.

Koristeći se Profesorovom naučnom metodom za otkrivanje režimskih specijalaca, tom policijskom posredniku ću uzvratiti: sigurno je da antirežimlija Miško neće skočiti sa petog sprata (što realno zaslužuje), iz stana od 485 kvadrata koji mu je prodao Aco Đukanović, čime bi demantovao tvrdnje da je bio sluga i ortak režima.

Inače, moje „nedjelo“, Heroj našeg doba, kako se ističe u sinopsisu filma, govori o „penzionisanom policijskom inspektoru koji postaje nacionalni heroj u Crnoj Gori, jer uporno tvdi da je tokom rata, rizikujući život, spasio trojicu Bosanaca. Zbog tog ‘hrabrog čina’ dobija domaće i međunarodne nagrade. No istina polako počinje da izlazi na vidjelo…“ Šeki  se, dakle, u svom „nedjelu“, bavio lažnim herojem, Miškovim štićenikom, isfabrikovanim junakom i hvalisavcem, koliko, realno, taj lik i zaslužuje.

Iako je M. M. P. preneražen tolikom količinom moje oholosti i arogancije, meni ni na kraj pameti nije bilo, da, po njegovom fermanu, mijenjam temu tog „nedjela“, baš kao što sam odbijao da, po njegovim direktivama, mijenjam teme i sadržaje mojih tekstova u Monitoru.

Pošto je u svojim napadima na mene pretjerao sa govorom mržnje, uvredama i podmetanjima (u Crnoj Gori je, ipak, najveća uvreda nekoga proglasiti agentom režima ili režimskim specijalcem), to nije naišlo na odobravanje većine čitalaca njegovog portala. Uslijedilo je nekoliko komentara koji su osudili Perovićev rječnik. Izdvojiću samo jedan:

• prof. Slavica | 23. 06. 2011. u 18:31h

Nije prijatno čitati kako jedan univerzitetski profesor koristi rječnik ulice. Ne znam šta je u pitanju mržnja, iznerviranost, oholost… ali jednostavno nije lijepo.

Medijskom tajkunu koji na lažima i podvalama mlati pare, uzvratio sam tekstom Sveta krava, naglasivši da znam da ga moj film neće postidjeti, jer je on operisan od stida. Dobronamjerno sam podučio Perovića da, ako ima valjane dokaze, Tužilaštvu podnese krivičnu prijavu protiv Mila Đukanovića, za učešće u ratnom zločinu deportacija, i upitao: zašto si ga, antirežimlijo, štedio 20 godina?

Prodavcu laži sam odgovorio i na hvalisanje da su on i Kuta od mene napravili novinarsku zvijezdu: kad su Miško i Kuta takvi stručnjaci, što od sebe ne napraviše zvijezde i novinare, a poznati su po tome što prvo u svemu sebe namire, a drugima ostave mrvice. U odgovoru sam Peroviću zahvalio što su mi njih dvojica, iza kojih neće ostati ništa, napisali na stotine tekstova, pet knjiga, više serijala i scenarija, snimili mi tri dugometražna dokumentarna filma, i tako me „načinili velikom zvijezdom“.

Žalim što, nesebično radeći za mene, dvije gromade nijesu stigle da napišu ni jedan tekst po kojem bi ih pamtili čitaoci. Ipak, Miško nije izgubljen slučaj: može izdati priručnik kako je hrabri, principijelni, nikad pokoreni antirežimlija u Đukanovićevoj privatnoj državi Crnoj Gori postao medijski tajkun i milijunaš. Volio bih da to Miško-preletač otkrije „Šekiju-odletaču“: kao što se zna, ja sam, za razliku od Miška, morao sve da prodam i odletim iz Crne Gore. Ali Prodavcu Laži je vazda bilo ispod časti da sitno laže. Takav je od Boga dat, a od ljudi prihvaćen.

Pošto moja sahrana nije išla po profesorovom dinamičkom planu i protokolu, nastavio je metodom bočnih udara i, paralelno s našom polemikom, u svojim medijima „pucao“ tekstove svojih medijskih argata, koji su pokušali da mi drže ruke, dok me Gazda udara. Primjera radi, uporedo s mojim odgovorom Peroviću u Vijestima, TV Vijesti su objavile komentar kvazi intelektualca i kvazi novinara – Milana Popovića, mada je, koji dan ranije, čvrsto obećao, da se Šekijem „neće baviti“. U tekstu Đukanović najodgovorniji za zločin deportacija, Popović me ruži i proziva za subratsku krivicu, optužujući me da u svojstvu režimskog specijalca izvrćem istinu o Pejoviću i to „po zamračenom obrascu regionalnog, sarajevsko-podgoričkog, bratsko-blizanačkog, Đukanović-Radončić, tajkunskooligarhijskog kartela“. I zaključuje da SDP i Evropska komisija „sve više i  same upadaju u kategoriju ‘saučesnika’“ u ratnom zločinu deportacija! Šta ćete, Bog je Milana umjesto talentom za pisanje, obdario darom za pljuvanje evropskih komisija, a etikete koje lijepi SDP-u ne čude: tu stranku je ovaj prolupali profesor davno proglasio fašističkom.

Uz neviđenu zloupotrebu medijskog monopola, po već razrađenom hajkačkom metodu, Popovićev jezik mržnje i uvreda sa TV Vijesti prenosi Monitor (24. jun 2011.), pa dnevnik Vijesti, pa portal Vijesti, pa…

Klonim se, koliko god to mogu, čak i u privatnim razgovorima, da prozivam sina zbog oca, oca zbog sina, brata zbog brata. No pošto su Miškovi hajkači pisali goleme laži o mom bratu, a onda i laž i brata fakturisali meni, jer su računali da Šeki neće uzvratiti, odlučio sam, kako bih tu bagru odučio od loše navike („pravi džentlmen se uvijek bori samo za unaprijed izgubljenu stvar“, što rekao Oskar Vajld), da im vratim, ali istinom. Ona mnogo više boli od laži.

Milan mi, dakle, nabija na nos Fahra, mog brata i svog prijeratnog velikog prijatelja, kojemu očito nikada nije oprostio što je 44 mjeseca branio opkoljeno Sarajevo. Stoga ću Milana podsjetiti kako njegov, a ne moj, brat Milenko predaje na univerzitetu Mediteran, čiji je vlasnik, kako tvrdi Milanov Monitor, važan dio „Đukanovićevog tajkunsko-oligarskog kartela“. Podsjetiću Milana i kako je njegov braco Milenko „ocenio da je priznavanje nezavisnosti Kosova van pameti i da to nikako nije smelo da se dogodi“. I da je Milanov brat od tetke i, što je mnogo važnije, njegov idol, Šćepan Vuković, od kojeg se Milanče nije odvajalo, bio urednik Pobjedinih ratnohuškačkih svesaka Rat za Mir. A Milan Popović, član Političkog savjeta DF-a i retroaktivni borac protiv ratnog zločina deportacija, nikada nije osudio taj ratnohuškački bilten.

Kako bi mi razvukle pamet dok se sa mnom Miodrag M. Perović fer tuče, Vijesti od 24. juna 2011. objavljuju imbecilni komentar Miška Đukića. Perovićev novoproizvedeni kolumnista i moćan intelektualac tvrdi da sam napisao kako me u stanu Miodraga Perovića isljeđivao on, Miško Đukić, a ne Vukašin Maraš. Đukić je poznati Miloševićev mitingaš koji je, tokom AB-revolucije, na stepeništu crnogorskog parlamenta, oteo iz ruku mikrofon tadašnjem predsjedniku Crne Gore, Božini Ivanoviću. Možda je isljeđivao nekog drugog, nekoga ko je od Đukića veća blesa. Šekija Radončića sigurno nije.

Miodrag M. Perović je, istovremeno, u prvi tim svojih huškača, sastavljen od Miloševićevih mitingaša, rušitelja Dubrovnika, osuđivanih delikvenata, ratnih huškača i šovinista, ubacio specijalca Marka Milačića, najpoznatijeg po tome što se sa činom kolumniste Vijesti okomio rolnama toaletnog papira na konkurentsku Pobjedu. U tekstu Mrtve duše (Vijesti 27. jun 2011.) primitivac Milačić se, slijedeći direktivu komesara Perovića, bacio na blaćenja Šemsudina Radončića i veličanja novog „krunskog svjedoka“ nezavisnih – Momira Bulatovića:

„Zašto ne reći – Bulatović je činom svjedočenja, progovorivši o direktnoj odgovornosti tadašnje (i sadašnje) vlasti, stao u red za kartu koja se zove – oprost…“

Milačić je velikodušan: oprostio bi tuđu prolivenu krv! Don Mikelijevi hajkači neće da prihvate činjenicu da su niko i ništa i da ne mogu nikom, pa ni nekadašnjem vrhovnom komandantu Momiru Bulatoviću, davati dozvole da stane „u red za kartu koja se zove – oprost“. U slučaju ratnog zločina deportacija, o oprostu mogu da odlučuju samo porodice deportovanih i pobijenih ljudi koji su izgubili svoje najdraže, a ne ucvijeljeni novinarski idioti. A porodice su odlučile, i žestoko ražestile Gospodara Istine i njegove hajkače: Momira Bulatovića i Slobodana Pejovića su, krivičnom prijavom podnešenom u Sarajevu, stavile u red za kažnjavanje, a ne za oprost za koji se zalaže Miškov specijalac Marko Milačić. Onaj čijim je tekstom Udri muški „crnogorsko novinarstvo dotaklo dno u čaršijskom kopanju po intimi“, kako je konstatovao Medijski savjet za samoregulaciju, ali ću o tome, kao i o njegovom primitivnom gađanju toaletnim papirom Pobjede, kasnije nešto više reći.

Treći napad prodavca laži

Uz udarničku pomoć svojih svojih šegrta, Prodavac Laži je u trećem napadu na mene u Vijestima (Preteški zadatak, 30. jun 2011.), napisao, lijepeći mi stare etikete,  da je Monitor  „samo upozoravao da se ne smije dozvoliti da dželati izbjegnu kaznu podižući spomenik žrtvama“. Čime je dokazao  da ni Gazda više ne čita svoj krepali tabloid. Ili se, možda, kao i obično, pravi da ga ne čita – kada mu to odgovara. („Nijesam imao vremena da pogledam taj tekst“. „Bio sam kod doktora, nešto se loše osjećam…“) Nakon Milana Popovića, Miška Đukića i Marka Milačića u pomoć Gazdi Mišku je uskočila i četvrta Don Mikelijeva vedeta. Balša Brković. Sa tekstom Svadba (1. jul 2011.):

„Zanimljiv je crnogorski osjećaj za pravdu: recimo, ključni svjedok deportacija iz devedesetih postao je, jednom crnogorskom alhemijom –glavni krivac… Ono što temeljno frustrira u današnjoj Crnoj Gori upravo je ta pervertirana svijest koja očas žrtvu ili svjedoke pretvori u krivca“, veli Balša.

Isfrustrirani Balša je u pravu: u CG se toliko izvrće istina da je očas ispalo da je novinar Šeki Radončić – „saučesnik u zločinu“ deportacija, kako je nepobitno utvrdio Balšin gazda Miško, a da je hapsitelj Pejović razobličio taj zločin tako što je na sudu ćutao i o naredbodavcima i o izvršiocima.

Miškovoj strategiji razvlačenja pameti nijesam nasjeo. Stavio sam na ignore sve njegove zaštitare i vrtirepe, a njega sam, zbog krajnje reduciranog prostora u Vijestima, udario u najbolniju tačku – u pare:

„Don Mikelija i treći put javno pitam kako je, kao režimski sužanj, postao jedan od najbogatijih Crnogoraca, medijski tiranin i tajkun u Milovoj privatnoj državi. Miodrag Perović, dakle, samo treba da odgovori da li mu je lova pala s krova; da li mu je toliki novac donirao Deda Mraz; da li je možda izvukao dobitak na američkoj lutriji dok se liječio u Hjustonu o trošku Milovog režima; da nije, ne daj Bože, lovu maznuo od svojih novinara, prijatelja, kakve humanitarne pomoći… Ili je svo to silno bogatstvo don Mikeli zaradio honorarno radeći za režim ujka Mila?“

(Ujka Milo, Vijesti, 5. jul 2011.)

Pošto Perović polemiku shvata kao stvar retorike i kao razmjenu uvreda i diskvalifikacija, a ne kao sučeljavanje činjenica i argumenata, nije mi odgovorio na postavljena pitanja. Utekao je ljuti antirežimlija sa megdana, a zatim je na mene, uz Milana, Miška i Marka, napujdao kvazi  intelektualce Kutu i Veseljka. Dakle, po ustaljenoj šemi, na istoj strani na kojoj je objavljen moj odgovor Peroviću, Vijesti su plasirale zajedničko reagovanje Rezerviste i Kute gdje su se bacali ispred Gazde Miška, kao

Reks ispred Tita, i izazivali me na polemiku. Ali meni nije bilo ni na kraj pameti da polemišem s Perovićevim čuvarima. Imao sam važnijeg posla: da završim postprodukciju Heroja našeg doba.

Bjekstvo Miodraga M. Perovića sa poprišta možda je dobra prilika da napravim malu rekapitulaciju hajke u posljednih trideset dana. Dakle, kako bi me rastrgao i sahranio, časni M. M. P. je na mene nahuškao trojicu svojih kolumnista da me, uz najprimitivnije uvrede, lažno optuže i prijave nadležnim organima za slanje prijetećih SMS poruka, i tako me iskompromituju i kriminalizuju. Uz to je, tokom našeg viteškog dvoboja, Perović na mene pustio i čopor hajkača od pet vukova i jednog psića.

Sedam na jednog!? O zar se i to može? Jedan protiv sedmorice!? Lažni junaci ne znaju drugačije.

Uz to, Perovićevi urednici su moje odgovore krvnički skraćivali i veoma tendenciozno, na moju štetu, opremali, nekad i jezikom mržnje i uvreda. A dosjetili su se i nove medijske manipulacije: kako bi Perovićeve napade na mene pročitalo što više čitalaca, na Portalu Vijesti Gazdin tekst su držali dva ili tri dana, a moj kraće od jednog dana, jednom samo nekoliko sati.

Nadalje, Televizija Vijesti je, tokom tih vrelih trideset dana, Šekija Radončića napala četiri puta, sedmičnik Monitor sa šest, a dnevnik Vijesti i portal Vijesti sa po dvanaest tekstova. Sporedni lik „kojim se mi ne bavimo“, za mjesec dana 34. puta je udaren i držan u izlozima istine nezavisnih a privatnih.

I uvrede, diskvalifikacije i etikete, do početka jula 2011., kojima su me žigosali Don Mikeli i njegovi medijski najamnici, stvaraju sliku o njima: „riška, laže, lažov, gad, prodana duša, sluga, agent režima, medijski agent režima, režimski lik, režimski specijalac, glavni režimski specijalac…“ Govor mržnje i primitivizam hajkača kulminirao je kopanjem mog groba i organizovanjem moje sahrane. Prigodnu čitulju će mi, nešto kasnije, u Vijestima objaviti Perovićev ortak Željko Ivanović, čijim se poslovanjem takođe bavi Specijalno tužilaštvo za organizovani kriminal. Iz higijenskih razloga neću citirati, s pojedinih portala i društvenih mreža, još primitivniji govor mržnje, diskvalifikacija i žigosanja, svojstven sljedbenicima i hajkačima Miodraga M. Perovića.

To vam je to nezavisno novinarstvo, to su ti evropski profesionalni standardi za koje se godinama zalagao Perović. To je njegov doprinos da Crna Gora uđe u porodicu modernih naroda i da se u njoj uspostavi sloboda medija i odgovorno novinarstvo. To je dvadesetogodišnja plemenita misija u kojoj je dobrostojeći čičica od Crne Gore napravio privatni tor, a od sebe medijskog kasapina.

U sjutrašnjem nastavku čitajte HEROJ NAŠEG DOBA

*Anatomiju jedne hajke na engleskom jeziku možete preuzeti na OVOM linku.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta