Vajar Janko Brajović u borbi za nezavisnu Crnu Goru (1919-1931)

Piše: Novak ADŽIĆ, pravnik i istoričar

Janko Nikolin Brajović je rođen u selu Gostilje u Bjelopavlićima 12. marta 1889, a umro je od srdačnog udara 8. februara 1948. godine u Vankuveru (Kanada). Brajović jedan je od najistaknutijih, politički angažovanih, crnogorskih emigranata, suverenista i patriota koji su politički, nacionalno emancipatorski djelovali u SAD, Kanadi, Sjevernoj i Južnoj Americi uopšte, ali i u Evropi, od 1918. do 1941. Bio je istaknuti vajar, publicista, ali i slikar. Jedno vrijeme bio je u službi kralja Nikole na cetinjskom Dvoru. Bio je u emigraciji, naročito od 1919. do 1922. godine jako vezan za crnogorski Dvor kralja Nikole i Vladu Jovana S. Plamenca i divizijara Milutina Vučinića u Parizu i Rimu.

Janko Brajović je uglavnom u SAD-u politički i propagandno djelovao u korist nezavisne Crne Gore u periodu od 1919. do 1935.godine, kako smo kazali. U tom smislu je, u Detroitu 1919. godine, objavio knjigu The Voice of Montenegro (Glas Crne Gore), koja je važila kao programska i politička platforma aktivnosti crnogorske političke emigracije u SAD-u. Crnogorci iz SAD tražili su od Janka Brajovića da bude njihov zastupnik i glasnik na Mirovnoj konferenciji u Parizu (Versaju) 1919. godine, da reprezentuje, iskaže njihovu želju za samostalnošću Crne Gore i da demonstrira protivu čina da Crna Gora postane putem nasilne aneksije sprovedene od strane Srbije sastavni dio Kraljevine SHS. O Janku Brajoviću je marljivi istraživač crnogorske dijaspore, publicista i politkolog Nenad Stevović napisao izuzetno naučno vrijednu monografiju pod naslovom „Janko Brajović i Crna Gora“, Cetinje-Lovćenac, 2018, koja broji 130 stranica. Prije deceniju, ja sam u knjizi „Borci za nezavisnu Crnu Goru 1918-1941“, Tom II, Cetinje, 2010. objavio sažetu biografiju Janka Brajovića (str. 79-83 navedene knjige).

Veoma aktivni crnogorski emigrant, suverenista, rodoljub, intelektualac, Janko Brajović u knjizi u formi brošure, “The voice of Montenegro“, pored ostalog, piše i to da je Krfska konferencija sazvana i zasijedala, te donijela 1917. godine Deklaraciju, a na tome skupu srpske vlade i Jugoslovenskog odbora, Crna Gora, kako Brajović piše, “nije legalno predstavljena, na Konferenciji, ali je uključena u novu kombinaciju bez obzira na volju svoje vlade i naroda.

Srbijanske vođe su vrlo dobro znale da se Crnogorci nikad ne bi odrekli svoje slobode. Istorija Crne Gore je epopeja borbe za čast i slobodu, kao i očajničke hrabrosti protiv svih zala. Crnogorci su u svim svojim susretima sa hrišćanskim ili muhamedanskim agresorima više voljeli smrt nego da se odreknu makar i jednog svog nacionalnog prava. Ljudi koji su organizovali svesrpski pokret bili su savršeno svjesni da je ovo malo kraljevstvo, koje je na početku velikog rata vezalo sudbinu sa Srbijom i, kao rezultat svoje odanosti srbijanskoj stvari, bilo zbrisano sa mape od austrijskih i bugarskih hordi, nikada ne bi potpisalo takvu obavezu predloženu na Krfu i baš zato nijesu pozvali crnogorske delegate na konferenciju.

Umjesto toga, nastojali su da svojim intrigama parališu napore lojalnih patriota da sačuvaju autonomiju i nezavisnost Crne Gore. Sve vrijeme su se trudili da stvore nesređenu situaciju kako bi pribavili dokaze silama Antante da je najmanje polovina Crnogoraca prihvatila gotovu činjenicu srbijanskog imperijalizma lažno prikazanog u vidu jugoslovenske države.

Naprotiv, Crnogorci su uvijek bili sigurni da će se njihova nacija obnoviti do ponovne nezavisnosti, a njihove nade potkrijepljene su stavom saveznika koji su priznali i poštovali suverenitet Crne Gore tokom rata…

Možemo se osvrnuti na naredna događanja u ovo kritično vrijeme kako bismo se uvjerili kako saveznici ispunjavaju svoje obaveze prema herojskoj maloj državi. Crnu Goru nijesu zaposjele francuske trupe, kao što je naznačeno u ovim pismima, već srbijanski vojnici kojima su se pridružile bande pljačkaša i terorista koji se nazivaju “komiti” (misli se na srpske, uvezene, okupatorske, a ne na autentične crnogorske komite, slobodare-Napomena N.A.).

Poništili su de facto suverenitet države, čije je legalne institucije zamijenila srbijanska administracija. Tako je jedna šest vjekova nezavisna zemlja postala oblast Srbije. Imovina kralja Nikole je zaplijenjena, a njegovi oficiri primorani da se zakunu na vjernost kralju Petru od Srbije. Umjesto poštovanja tobože obećane slobode naroda, najugledniji crnogorski građani su maltretirani, zatvarani, pa čak i ubijani. Njihove kuće su opljačkane i uništene, a njihove žene i djeca prebijani…

Kada su austrijske trupe napustile Crnu Goru nakon primirja, Srbijanci su ušli bez otpora iz bilo kojeg mjesta. Pratili su ih agenti i agitatori. Hiljade sramnih pamfleta razasuto je u cilju izazivanja mržnje prema kralju i njegovoj vladi. Srbijanski vojnici i “komite” vršili su moralni i fizički pritisak na narod kako bi se dobila podrška za Srbiju i njenu dinastiju. Koristeći krajnju bijedu pojedinaca i službenika koji tokom tri godine nijesu bili u stanju da sakupe makar i jedan cent iz državne riznice, Srbija je pribjegla korupciji, služeći se čak i Crvenim krstom. Pomagala je samo onima koji su pristali da postanu njeni agenti. Povremeno je koristila austrijske službenike za regrutaciju novih sljedbenika. U koncentracionim logorima, gdje su Srbijanci i Crnogorci bili zajedno internirani, austrijske čuvare su podmićivali ljudi iz srbijanskog Crvenog krsta i njeni agenti da terorišu Crnogorce, koji, uprkos svojoj bijedi, nijesu sebi dozvolili da budu korumpirani.

Kada su sistematična korupcija i terorizam donijeli plodove kod stanovništva, srbijanske vlasti su postigle glavni dio svog programa. Naredili su glasanje za takozvanu “Veliku narodnu skupštinu”, čiji je cilj bio “da se odluči o sudbini Crne Gore”, kao što je navedeno u dekretu. Ovaj akt o izborima potpisale su tri osobe koje ne predstavljaju nikakvu ustavnu vlast u Crnoj Gori. Dvojica od njih nijesu čak ni državljani Crne Gore, već Srbije – g-din Svetozar Tomić, inspektor srbijanskog Odsjeka za javne naredbe, a odnedavno šef Odjeljenja za propagandu protiv Crne Gore u srbijanskom Ministarstvu inostranih poslova, i Petar Kosović, profesor u jednoj srbijanskoj školi. Ne treba stalno ponavljati da izbora nije ni bilo i da su umjesto toga poslanike imenovale srbijanske vlasti. Nijedan Crnogorac od društvenog značaja nije bio član tako sazvane “Velike narodne skupštine”. Čak i tako, “Velika narodna skupština” je prihvatila odluku da sadašnja dinastija bude zbačena, a Crna Gora ujedinjena sa Srbijom, u kojoj će činiti okrug, isključivo silom. Zasijedala je samo pola dana, a mjesto zasijedanja bilo je opkoljeno komitima, koji su stajali sa bombama u rukama i zahtijevali da glasanje bude u skladu sa dokumentima koji su, već odštampani, donešeni iz Srbije. Uz to je imenovan Direktorijum od pet članova sa zadatkom “da likvidira crnogorske poslove”. Osobe koje su sačinjavale Direktorijum nijesu nikad imale bilo kakvu ulogu u političkom životu zemlje. Trojica od njih su bili osuđeni za nošenje bombi iz Beograda u Cetinje 1908. i saučesništvo u zavjeri koja je organizovana u srbijanskim krugovima da se ubije kralj Nikola od Crne Gore i započne revolucija u zemlji. Četvrti član bio je gotovo nepismen, a peti student na Beogradskom univerzitetu koji nije položio nijedan ispit.

Pošto promjene do kojih je došlo u Crnoj Gori nijesu nastale legalnim putem a nijesu rezultat revolucije, stvorena je paradoksalna situacija. Sada je bilo pitanje da se ustanovi da li su nastale bilo kakve promjene u životu male kraljevine. Iz onoga što je rečeno, nije bilo promjene vlade, mada promjena postoji. Zakonski imenovani službenici silom se sprečavaju da obavljaju svoje službene dužnosti. Sa ove tačke gledišta, Crna Gora ostaje u istoj situaciji u kakvoj je bila pod austrijskom okupacijom. Evo razlike: Austrija je, u skladu sa principima međunarodnog zakona, smatrala Crnu Goru, kao i druge okupirane zemlje, autonomnom državom. Oni koji sada okupiraju Crnu Goru misle drugačije…

Ono što se desilo u Crnoj Gori ne odražava volju naroda. Protivpravna promjena u političkom životu Crne Gore nastala je zbog nasilja srbijanskih trupa. Njihova dužnost kao dijela savezničke vojske bila je zaštita suvereniteta i postojećeg zakonskog reda. Nijesu imali pravo da podstiču revoluciju. Takvo pravo može se dopustiti samo crnogorskim trupama. Saveznički vojnici koji kuju zavjeru protiv postojećeg poretka ne mogu u bilo kom slučaju biti nazvani revolucionarnim trupama. Moraju se u cjelini smatrati “neprijateljskim trupama”.

Da je Crna Gora u stvarnosti bila žrtva nasilja koje je izazivano spolja, dokazano je krvavim događajima koji su se ovdje nedavno odigrali. Narod se digao na borbu silom protiv sile. Razlog neuspjeha bio je potpuni nedostatak hrane i oružja. Jedva je jedna petina imala mašinke, topove i drugo moderno oružje. Crnogorci imaju vjere u narode Sjedinjenih Američkih Država i od njih očekuju pomoć u kritičnim trenucima svog političkog života. Propast germanizma i prihvatanje od strane cijelog svijeta principa predsjednika Vilsona (predsjednik SAD Vudro Vilson-naponena N. A) o tome da svaka miroljubiva nacija mora sama odlučiti o svojim političkim institucijama čine da srbijanske intrige u Crnoj Gori, kao i u stranim prijestonicama, budu jednake izdaji lojalnog saveznika, a Krfska deklaracija prevaziđenom, kao i Berlinski ugovor. To bi bila negacija svega čega su se Sjedinjene Američke Države i njeni saveznici najupornije držali uprkos ekstremnim žrtvama, ako Crna Gora, mala po površini, ali golema u snazi duha, treba da bude lišena prava da živi kao autonomna država pod svojim sopstvenim imenom i prezimenom.”

(Citirano prema: Prof. Dr Šerbo Rastoder, “Crna Gora u egzilu 1918-1925”, Tom II, Dokumenti, Podgorica, 2004. str. 243-254.

 Istoričar prof. dr Šerbo Rastoder je prvi put na našem jeziku, prevedeno s engleskog, objavio u pomenutoj knjizi programski okvir djelovanja Crnogoraca u SAD autora Janka Brajovića, u originalu naslovljen The voice of Montenegro, Detroit, 1919. godine).

Proveo je Janko Brajović, to treba naglasiti, tri godine u srpskom zatvoru, zato što se zalagao za nezavisnu Crnu Goru i eksplicitno rekao da je crnogorski patriota, o čemu  princ Milo Petrović Njegoš daje podatke u svojim zapisima. Dugo vremena je istaknuti i hrabri crnogorski patriota i suverenista Janko Brajović intenzivno sarađivao sa crnogorskim političkim emigrantima i borcima za nezavisnu Cnu Goru: Milom Vujovićem, Milom Petrovićem Njegošem, Markom Z. Popovićem, te Nikolom Petanovićem iz San Franciska i drugima, kao i sa članovima brojnih međunarodnih komiteta za nezavisnost Crne Gore u vrijeme kad je Crna Gora bila žrtva zločinačke velikosrpske okupacije, agresije i nasilne aneksije pod kopitom i lancima dinastije Karađorđević.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta