Laža i paralaža

Za aktuelno.me

Piše: Slobodan Jovanović

Mnogi su, među koje smatram i sebe, postavljali javno mnoga pitanja iz prošlosti i sadašnjosti Crne Gore koja su ostala bez odgovora druge strane. Umjesto dijaloga oko Crkve, tzv. Podgoričke skupštine, oslobodioca i „oslobodioca“ Crne Gore 1918, pitanja državnog i nacionalnog identiteta, Zakona o slobodi vjeroispovjesti… Mi imamo paralelno tumačenje svega, uz obilatu upotrebu laži, mitova, tumačenja kako-se-kome-hoće i kako-se-kome-svrcne. Na vrlo jasna pitanja, artefakte, istorijsku građu, gole činjenice, datume, naučnu argumentaciju, mi imamo metanisanja sa mirisom tamjana i metafizička bulažnjenja. Pri tome se istorijska vremena prije jednog ili više stoljeća tretiraju kroz današnje vizure odnosa među državama i nacijama, prenebregavajući istorijsko iskustvo, činjenicu da nekada nije bilo interneta i da se ljudi nijesu bavili nekim pitanjima kojima se mi danas bavimo, pogotovu ne na način kako se danas lome koplja između neistomišljenika. Često se u komentarima našalim kako je mojima Ćeklićima, u doba Kosovske bitke, crkao internet, ali su mi ostavili flešku sa napomenom da su imali pametnija posla i brinuli kako da prežive. Tek nijesu imali pojma ni što je Kosovo polje, ni đe se nalazi.

Kao pitanje svih pitanja, kad je u pitanju tzv. Podgorička skupština, kako je bilo moguće krajem 1920.godine organizovati izbore sa biračkim spiskovima, a to nije moglo biti urađeno referendumom krajem 1918? Zašto su bili potrebni povjerenici, birani aklamacijom ko zna od koga, koji su zatim birali delegate, ako su namjere bile čiste? Čemu puškomitraljezi Koste Pećanca, okrenuti prema izlaznim vratima Monopola duvana? Kako je to na izborima 1920. rojalistička Narodna radikalna stranka dobila samo jedno poslaničko mjesto od 10, ako su građani Crne Gore bili za dinastiju Karađorđevića? Ili, još bolje, kako je to Kastel Lastva „voljom većine građana“ promijenila ime u Petrovac, ako su u Petrovcu 1920.godine komunisti ubjedljivo pobijedili, sami formirali vlast u prvoj komunističkoj opštini KSHS? Jesu li to komunisti glasali za promjenu imena grada?

Zašto srpski ministar Rašić upućuje Pašićevu direktivu (Solun, 27.IX/10,X – Skoplje 28.IX/11.X 1918), ako se htjelo demokratsko izjašnjavanje, da uđe srpska vojska: „… u Crnu Goru pre nego što bi se Kralj ili koji princ vratio i da organizuje sa narodom Crnu Goru, koja bi proklamovala jedinstvo sa Srbijom…“ (Bogumil Hrabak, Dobrovoljci iz crnogorske vojske na krfu i Solunskom frontu, str, 21-22, Institut društvenih nauka, Istorijsko odeljenje, Beograd). Ili, što znači upozorenje (14.X/27.X) generala Charles-a Charpy-ja, načelnika štaba F. d'Espereya, srpskom vojvodi Mišiću da što prije treba „okupirati Crnu Goru srpskim trupama, kako bi se izbjegle kasnije političke komplikacije, štetne po srpske ineterese”. Znači li to da su se srpski vlastodršci plašili povratka kralja Nikole, pa je trebalo, po direktivi regenta Aleksandra, spriječiti njegov povratak „ne birajući sredstva“? Je li to onaj kralj Nikola na kojeg se pozivajui stalno Srbi danas? Kad je to od „trovača“, „vampira“, „davitelja“, „separatiste“, „ubice“, „izdajnika srpstva“ postao autortitet u svakoj raspravi o nacionalnom identitetu u Crnoj Gori?

Kako je moguće bilo jednu autokefalnu crkvu, kakva je na bazi stotine dokumenata nedvosmisleno bila Crnogorska pravoslavne crkva, ugasiti sa potpisima dva člana Sinoda, od sedam sa pravom potpisa? Može li Ana Brnabić potpisom sa Zlatiborom Lončarom prisajediniti Srbiju Bugarskoj, i pored toga što joj Ustav Srbije to ne daje za pravo i što je suludo da o takvim stvarima odlučuje vlada Srbije, i to potpisima dva člana?! Koji to pravnik, pa bio i sa najgorim prośekom, a ne kao predśednik Srbije sa najvećim, tvrdi da je na osnovu te odluke moguće izvoditi valjane pravne posljedice? Makar u ovozemaljskim odnosima? Niti su poštovana crkvena pravila, niti je poštovan Ustav Crnogorske crkve, niti Ustav Crne Gore, niti minimum zdrave logike! Čak i da zanemarimo ustave, što je pravna budalaština, ne piše li Nikodim Milaš da se o svim važnim odlukama Crkve, pogotovu statusna pitanja, mora odlučivati – na saborima?! Kome je trebala lakrdija od kvaziskupštine i kvaziprisajedinjenja i zašto to nije bilo urađeno na pravno valjan način? Kad je to moguće na kriminalnoj djelatnosti graditi pravo uzurpatora nad bilo čime, pogotovu nad imovinom?

Kako je moguće ispravljati oduzimenje nečije imovine zakonima o restituciji, što definitivno mijenja već ustanovljeno vlasništvo nad imovinom, jer je u međuvremenu stekla drugog titulara, a nije moguće ispravljanje bezakonja, pravnog nasilja nad CPC – Zakonom o slobodi vjeroispovjesti? Zar nije SPC tražila, pozivajući se na restituciju, imovinu u sporu koji je izgubila pred sudom u Strazburu? Kako ona može da traži imovinu koja je sada državna, pozivajući se na „nezakonito oduzimanje 1945“, a država Crna Gora ne može da vrati ono što je bezakonjem i pravnim kriminalom uzurpirano od strane SPC prije jednog stoljeća? Konačno, termin restitucija se ne odnosi samo na period nakon 1945, ona znači povratak na pređašnje stanje bez obzira da li je imovina promjenila status pravnim nasiljem 1918, 1945, ili nekog drugog datuma u novijoj istoriji, otkad postoje pravne norme u državama.

Hoće li mi neko od tih autoriteta prava objasniti kako može institucija koja je oktroisana 1920. Dekretom regenta Aleksandra, pravno ustanovljena tek Zakonom o SPC 8.novembra 1929, koja je Ustav dobila 16.novembra 1931, i to voljom samog regenta i po njegovim nalozima, biti vlasnik imovine stvorene do 1918.godine? Kojim to hokus-pokus mađijama? Pogledajte, dragi čitaoci, slike sa članovima tih dokumenata, u kojima je dominantna svjetovna vlast nad crkvenom, pa onda to uporeditie sa lažima koje vam serviraju kako je nepoznato da se svjetovna vlast miješa u crkvene stvari! „Izbor Patrijarha i Eparhiskih Arhijereja potvrđuje Kralj ukazom, na predlog Ministra pravde, …“ (Zakon o SPC), izborom između tri arhijereja koje bira Izborni Sabor (Zakon o izboru Patrijarha SPC, 29.mart 1930)!

Zamislite što bi danas govorili iz SPC da Crna Gora donese takva pravila i zakone?
U Zakonu o crkvama i verskim zajednicama u Srbiji, u članu 11, stav 1, priznaje se SPC kontinuitet sa pravnim subjektivitetom stečenim na osnovu Načertanija o duhovnoj vlasti (Odluka Narodne Skupštine Knjaževstva Srbskog od 21. maja 1836. godine) i Zakona o Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi („Službene novine Kraljevine Jugoslavije“, broj 269/1929)! Neka mi bilo ko pokaže pokaže bilo koji dokument koji povezuje Crnogorsku crkvu sa Načertanijem o duhovnoj vlasti? Takođe, u stavu 2, istog člana, piše „Srpska Pravoslavna Crkva ima izuzetnu istorijsku, državotvornu i civilizacijsku ulogu u oblikovanju, očuvanju i razvijanju identiteta srpskog naroda.“ Treba li tome dodati nešto? Je li to ta ekumenska crkva, koja je univerzalna, kako ponekad pokušavaju da nas prevare Amfilohije, Gojko Perović, Joanikije, …? I ko su ti koji kažu da su nacionalni Crnogorci i koji nas obmanjuju kako je crkva „božja“, „jedna“, da bi opravdali sebe što idu mečki na rupu i litijaju da bi što bolje utvrdili srpski identitet u Crnoj Gori?

Kako se zove ta vrsta advokata koja potpisima podržava vanistitucionalno djelovanje SPC i tzv. litijanje, a da nijesu, kao dušebriznici, pokrenuli proces unutar pravnog sistemna Crne Gore? Naravno, ako treba i pred međunarodnim sudovima? Koja je to njihova ideja prava i đe su to oni izučavali pravne nauke kad podržavaju ulične pritiske i ideologiju rulje? Može li se o imovinskim pitanjima raspravljati brojevima? Drugim riječima, mogu li ja vama oduzeti stan ako obezbjedim veliku podršku građana Crne Gore? Koja je razlika između poslijeratnih godina kada je ogromna većina naroda bila za to da se oduzme imovina bogataša i vaše filozofije prava u kojoj se o imovini ne odlučuje u institucijama, već potpisima podrške i uličnim procesijama? Znači li to da umjesto vas, kad nam zatrebate, angažujemo Joanikija da organizuje ulične proteste tobožnjim litijama?

Kako tim advokatskim veličinama, od koji su većina pokazali svoje atribute na suđenju za terorizam, u kojem su više branili Rusiji i Srbiju nego svoje klijente, nije smetalo što se upis vlasništva na SPC vršio nezakonito u upravnom postupku a ne pred sudovima, jer SPC nije imala dokaze o vlasništvu niujednom predmetu, a smeta im što Zakon o slobodi vjeroispovjesti propisuje da se, u slučaju da ne postoje dokazi koji to osporavaju, imovina upiše u upravnom postupku na državu, koja jeste bila titular svojine do 1918. A i kasnije, nakon WWII kroz registrovanje svakog crkvenog objekta kao posebnog pravnog lica! Tako da se postavlja pitanje po kom osnovu MCP ima ambicije da bude vlasnik objekata i imanja koja su posebno pravno lice i imaju sasvim poseban matični broj, različit od MCP? Slažu li se ti velikani pravne nauke da je moguće vršiti upis vlasništva na osnovu šematizma SPC (za one koji ne znaju – interni dokument u kome se vode aktivnosti crkve), ili zapisnika o sitnom inventaru (crkva na Kruševcu), ili sličnih opštih dokumenata koji nemaju veze sa vlasništvom? Kako je moguće u upravnom postupku upisivati vlasništvo na osnovu toga što je nego vršio radove na crkvi? Mogu li ja popraviti krov na vašoj kući i upisati je, po osnovu toga, kao svoje vlasništvo? Vapi li sve to da se pravno uredi ta materija, stvari vrate na početno stanje i onda utvrđuje postoji li pravni osnov za upis na drugog titulara podnošenjem odgovarajuće dokumentacije, ili kroz sudski postupak? Ili je suština u tome što SPC nema nikakvog osnova da potražuje vlasništvo nad bilo kojim crkvenim objektom izgrađenim do 1918?

Zašto se manipuliše sa činjenicom da je venecijanska komisija napisala u svom mišljenju da je jedan od najboljih načina da se zaštiti kulturno naslijeđe ponuđen u samom zakonu, ali da postoje i drugi načini. Pa se neko hvata na to da postoji u tom mišljenu naznaka da su sugerisali druga rješenja. Nijesu. Pogotovu što neko ko je pravno, zakonski ustanovljen 1929, ko nema nijedan dokument o prepisu sakralnog vlasništva sa teritorije Crne Gore na tu organizaciju, ne može imati nikakvo svojinsko pravo nad imovinom stvorenom kad nije postojao!!!

Na koncu, čak i da je država Crna Gora donijela zakon kojime se sva crkvena imovina prepisuje u državno vlasništvo, čime država preuzima brigu nad njom, nad socijalnom, zdravstvenom i ekonomskom brigom sveštenstva, to bi bilo u skladu sa međunarodnim poveljama i zakonima. Pitanje slobode vjeroispovjesti i upražnjavanje religioznih ośećanja nema nikakve veze sa imovinsko – pravnim odnosima i to ne bi bilo prvo put da države na taj način regulišu pitanje djelovanja tradicionalnih vjerskih zajednica. Drugim riječima, članovi 62, 63, 64, Zakona o vjerskim slobodama niučemu ne zadiru u pravo vjernika na slobodno ispoljavanje vjere u hramovima, niti je u suprotnosti sa međunarodnim poveljama koje regulišu ta pitanja.

A rulja je vazda bila rulja. Kad dođemo na to da pritiscima i zakonom rulje rješavamo pitanja u državi, tek onda smo sebe diskreditovali kao ozbiljno društvo.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta