Neuspješan pohod na Bijelu kuću nije obeshrabrio Randa Pola, američkog senatora iz Kentakija, koji vodi nekoliko borbi u američkom Kongresu, zadajući glavobolje, ne samo svojim republikancima, već i demokratama.
Pol u svijetu nije previše poznat, ali za njegovo ime se u Crnoj Gori, i te kako čulo, jer je on malo usporio američku ratifikaciju sporazuma o ulasku Crne Gore u NATO.
Nedavno se zbog toga u Senatu jako posvađao sa Džonom Mekejnom, uglednim republikanskim senatorom, bivšim predsjedničkim kandidatom. Mekejn je čak optužio Pola da radi za ruskog predsjednika Putina, a on mu nije ostao dužan insinuirajući kako je Mekejn star. I ostali senatori kritikovali su Pola jer svojom blokadom sprhečava slanje poruke Rusiji da se Amerika neće povući iz istočne Evrope, piše Jutarnji list.
Ali, Pol ima drugačiji stav. “Crna Gora ne znači puno za nacionalnu bezbjednost SAD”, smatra on i objašnjava:
– Neki koji žele Crnu Goru u NATO-u, žele u Savezu i Ukrajinu i Gruziju. Moje mišljenje je da u tom slučaju moramo biti spremni na rat s Rusijom.
Čini se da je senator odrastao u Teksasu spreman da odugovlači sa podrškom ratifikaciji dovoljno dugo, dok to pitanje ne zamre zbog mnogih hitnijih tema. Ipak su prioritet republikanske većine u Senatu rušenje Obamakera, o čemu Pol takođe ima sopstveno gledište.
Republikanci su s pravom ljuti. Crna Gora u NATO-u pitanje je koje ima veliku podršku republikanskih krugova, a na kraju mu jedan od njih stoji na putu. Mnogi to vide kao još jednu od njegovih igrica, kojima je cilj privlačenje pažnje i političkih bodova, ali drugi smatraju da on zaista vjeruje u ispravnost svoje odluke.
Pod teretom prezimena
Rand Pol od djetinjstva je u politici. Najveći teret, a istovremeno i podrška na tom putu bio mu je otac Ron Pol, koji se posljednji, treći put kandidovao za predsjednika 2012. godine. Rand Pol, prirodno, ne voli kada ga upoređuju s ocem ili ga povezuju s ljudima koji su povezani s njegovim ocem, i to u negativnom kontekstu.
Međutim, bilo kakvo profiliranje Randa Pola nemoguće je bez spominjanja njegovog oca. Kao prvo, da nije bilo njega, Rand Pol, odrastao u jednom od onih mitskih američkih gradića u kojima porodične kuće imaju veliko drvo i ljuljačku u prednjem dvorištu, a klinci provode dane na biciklu, vjerovatno nikada i ne bi bio u politici.
Najviše se od petoro braće i sestara zainteresovao za politički poziv na šta ga je podstakao njegov otac, inače lokalni ginekolog, koji je sa djecom za doručkom raspravljao o političkoj filozofiji. I Rand je, kao i otac, postao ljekar, samo oftalmolog. Baš kao i otac, sljedbenik je libertarijanske političke misli i često je citirao svoje uzore u toj političkoj filozofiji, navodeći da Americi treba više državnika filozofa.
Njegov otac temeljio je svoju politiku na fiskalnoj konzervativnosti, tvrdio je da je država nesposobna upravljati novcem, a državno uplitanje u monetarnu politiku smatrao je jednom od najvećih pretnji zapadnoj demokratiji. To je išlo tako daleko da je odbijao pacijente koji su imali Medicaid ili Medicare. Bio je žestok protivnik bilo kakve američke inostrane intervencije. Kada je Nikson odvojio dolar od zlatnog standarda, stariji Pol uključio se u politiku.
Za razliku od oca, koji je bio previše radikalan da bi osvojio naklonost Republikanske stranke, Rand se pokazao vještijim i proračunatijim političarom, spremnim na kompromis. Uoči američkih izbora 2016. neki su smatrali da je on za republikance ono što je Obama bio za demokrate pre izbora 2008. godine. Mlad, nije pripadnik stranačke elite, vole ga donatori i mladi glasači, privlači pažnju medija i javnosti, a jedan je od rijetkih republikanskih političara koji je našao ulaz ka afroameričkim glasačima koji sve manje glasaju za republikance. Pol je, naime, predložio ukidanje dijela američkih zatvora, a novac koji bi se tako uštedio preusmjerio bi, rekao je, u obrazovanje prestupnika. Nakon protesta zbog policijske brutalnosti u Fergusonu, Pol je istupio protiv militarizacije policije koja je “na štetu Afroamerikanaca”.
Njegovi počeci u politici, ako se zanemari učestvovanje u očevim kampanjama, dogodili su se nakon što je na izborima 2008. pobedio Barak Obama. Još 2009. godine, mnogo prije nego što se s njim sprijateljio Donald Trump, Pol je gostovao u emisiji kontroverznog radijskog voditelja Aleksa Džonsa, poznatog po širenju teorija zavjera i ultradesnim stavovima. U prvom intervjuu Rand mu je rekao da se boji da “Americi ponestaje vremena”.
– Ekonomski kolaps mogao bi odvesti do slične situacije koja se dogodila u Njemačkoj prije pojave Hitlera. Ako dobijemo jakog vođu poput njega, s republikom je gotovo, rekao je tada Pol.
Gostovanje kod Džonsa pretočilo se na račun na kom je Pol prikupljao donacije, a godinu dana kasnije, 2010., pobijedio je stranačkog favorita na izborima za senatora u Kentakiju. Podržao je ultrakonzervativni pokret Tea Party koji je tada počeo da osvaja Vašington.
Međutim, Rand Pol nije tipični republikanac. Nije ni potpuni libertarijanac poput oca. Nije ni tipičan predstavnik Tea Partyja. Zapravo ga je teško smjestiti u neku od klasičnih političkih kategorija. Stavovi poput protivljenja američkim vojnim intervencijama u inostranstvu i državnom trošenju omekšali su s godinama, iako nisu nestali i tu se vidi uticaj oca. Veliki je protivnik pobačaja (iako prijatelji iz mladih dana tvrde da nije bio takav na fakultetu), deklariše se kao veliki vjernik , protivi se kontroli oružja, ali istovremeno nije za federalnu zabranu istospolnih brakova, prepustio bi to pitanje saveznim državama, a isto važi i za legalizaciju marihuane u medicinske svrhe. Ne podržava ni hapšenja rekreativnih korisnika marihuane.
Njegovo protivljenje primanju Crne Gore u NATO nije jedini slučaj kada je stao protiv cijelog svijeta. Slavni su njegovi pokušaji blokade drugih zakona. Tako je 2013. govorio gotovo 13 sati protiv američkog programa napada bespilotnim letjelicama u inostranstvu i korištenja dronova na teritoriji SAD. Na isti je način postupio i prilikom glasanja o nominaciji Džona Brenana za direktora CIA-e kao i kada se glasalo o novim ograničenjima prava na nošenje oružja.
Njegov pokušaj proboja u sam vrh spriječila je pojava Donalda Trampa. Ali, gledajući Polovu kampanju jasno je da su republikanski birači u neku ruku birali između njih dvojice. Naime, Rand Pol promovisao se kao “drugačija vrsta republikanca” koja će “poraziti establišmentsku mašinu u Vašingtonu”. Govorio je o “pokretu” koji će preuzeti Vašington, baš kao i Tramp. A kada su brojke u anketama za Trampa počele rasti, Polove su krenule da kopne.
Izvor: AntenaM