za aktuelno.me

Piše: Slobodan L. Jovanović

Istina  nije za sve ljude, već samo za one koji je traže, kaže Ajn Rand. Za Ničea je volja biće stvari, pa je i težnja za istinom samo jedan produkt volje, dok za Hajdegera cjelokupno ljudsko ponašanje karakteristiše odnos prema istini i  taj odnos prema istini sačinjava presudno određenje ljudskog bivstvovanja. Za nas, za temu kojom se bavimo, osnovno je pitanje možemo li u nacionalno, politički, kulturno, vjerski podijeljenoj Crnoj Gori doći do zajedničke volje da se pozabavimo istinom o nama na način da makar izbjegnemo zabludu i stvari u prošlosti posmatramo očima današnjih podjela. Postoji li volja da razumijemo vremena u kojima nije bilo kompjutera, društvenih mreža i sličnih pomagala koja komunikaciju pretvaraju u savremene ideološke i nacionalne frontove i da su ljudi u prošlosti bili preokupirani potpuno drugačijim svakodnevicama i borbama za opstanak?

Francuski filozof i teoretičar religije Ernest Renan (1823.–1892.), u svom predavanju pod tim naslovom (Qu’est-ce qu-una nation?), koje je održao 1882. godine na Sorboni, kaže da nacija nije isto što i rasa, jer sve moderne nacije u svijetu imaju svoju etničku raznolikost. Tako, kaže, francuska nacija je nastala od keltsko-ibersko-germanskih etničkih grupa, njemačka je nacija nastala od germansko-keltsko-slavenskih etničkih grupa, dok se nastanak italijanske nacije, prema njegovu mišljenju, zbog različitog etničkog sastava, u tom pogledu ne može utvrditi. Zaključak koji je, nakon brojnih za i protiv argumenata, donio je da je nacija „…prošlost ali se, uza sve to, u sadašnjosti vidi u konkretnoj činjenici: u sporazumu jasno iskazane želje (ljudi) da se nastavi zajednički život”.

Latinka Perović vrlo precizno iznosi veoma važnu misao: „Nema istorijskog naroda bez prošlosti, ni civilizovanog naroda koji ne razlikuje mit i istoriju, kao što nema modernog naroda čija bi budućnost mogla biti obnovljena prošlost.” A evo i zašto. Upravo se to desilo na prostorima onoga što danas zovemo zapadni Balkan. Nakon poslijeratnog perioda kada se pokušala staviti tačka na raznorazne istorijske nesuglasice, aspiracije i antagonizme razvojem nacionalnih zajednica i svijesti unutar zajedničke federacije, devedestih godina je otvorena brana svih aveti prošlosti. U Crnoj Gori, pošto je ona ta koja nas najviše interesuje, kao da smo se resetovali stoljeće i više unazad u sasvim jedno drugo vrijeme, druge političke, vjerske, kulturne i društvene okolnosti i prihvatili ih kao obrazac za profilisanje svoje sadašnjosti i budućnosti.

U vrijeme stvaranja velikih političkih zajednica kao zaloga bezbjednosti i sigurne egzistencije, u vrijeme u kojem je na našim prostorima postojala živa ideja zajedništva svih južnoslovenskih naroda.  U Crnoj Gori su takve težnje imale za posljedicu ambiciju Crne Gore da bude pijemont tog zajedništva, te ambiciju knjaza i kasnije kralja Nikole I Petrovića, da bude ovdašnji Vitorio Emanuele obnovom nekadašnjeg „Dušanovog carstva“. Onog trenutka kad je knjaz/kralj Nikola shvatio da se takvo „carstvo“ ne može obnoviti pod njegovim egidom, on je izgubio interesovanje za to. Ali je ostala stvorena srpska etnička svijest i priča o nekakvom etničkom srpskom prostoru, koje su se nanovo probudile devedesetih godina prošlog stoljeća u najtribalnijem mogućem obliku.

Dodatni problem savremene Crne Gore je što je obnavljanje ideologije srpstva iz tih vremena preuzeo kao politički program najtribalniji dio crnogorskoge zajednice, te time, dodatno, osim ideološkog i nacionalnog, doprinjeli konfrontaciji crnogorskog društva i po civilizacijskim šavovima. Upravo suprotno konstataciji Latinke Perović, zalažući se za nemoderno i atavističko društvo, koje svoje mjesto pod suncem traži u geopolitici, ideologiji i vrijednostima od prije stoljeće i kusur, i dalje u prošlosti. U toj civilizacojskoj podijeljenosti veoma je lako indoktrinirati svoje poklonike mitološkim i selektivnim čitanjem istorije, ne libeći se ni lažnog svjedočenja. Što bi rekao Anatol Frans: „Što može hladna i gola istina protiv blistavih čari laži“.

Kao bezbroj puta do sada poslanička grupa DF-a u skupštini Crne Gore pokazala je primitivizam i po-ko-zna-koji put provokativno izvrtala crnogorsku istoriju i iznosila laži. Taj način obraćanja javnosti nema za drugi cilj do izazivanje daljih podjela i netrepjeljivosti, na čemu i grade svoj politički opstanak i prosperitet. Ovaj put kroz iznošenje prijedloga da se crnogorskom krvniku, Aleksandru Karađorđeviću, podigne spomenik na Cetinju, koje provokativno nazvaše – malim, nebitnim selom u podnožju Lovćena. U obrazloženju su naveli razlog da je on prvi pravi kralj koji se rodio na Cetinju. Veoma vjerodostojni izvori govore da se Aleksandar Karađorđević nije rodio na Cetinju, već je knjaz Nikola proglasio dio Rijeke Crnojevića za srpsku teritoriju kako bi se ispunio zakonski uslov za srpsku krunu da se pretedent mora roditi na tlu Srbije. Što će reći da se nijedan kralj nije rodio na Cetinju, te da jedina bista kralja koja može biti na Cetinju jeste bista crnogorskog kralja. Samo njemu to pripada kao suverenu države čije je Cetinje bilo i ostalo prijestonica.

Nevjerovatno je u kojoj mjeri prežvakane priče iz vremena kad Crna Gora nije imala svoje naučne istorigrafske institute, kada joj nije bila dostupna literaturta, istorijski  fakti, i kada je istorija najviše ličila na beogradsku propagandu, nalaze plodno tle u jednom dijelu populacije, mahom srpski i prosrpsrspki orjentisane. „Istorijska stvarnost postaje laž. Neistinite priče postaju istina“., što bi rekao Žan Kokto. U tu svrhu se koristi propagandna matrica o srpstvu Petrovića, iako je do knjaza/kralja Nikole pojam srpstvo bilo marginalno prisutno i imalo je potpuno drugačiji smisao od etničkog. Važno je reći da u dobrom dijelu vladanja dinastije Petrović Srbija kao država nije postojala. Na koncu, sama nacionalna ideja nije ni postojala praktično do XIX stoljeća, niti se nacionalna ideja stvarala u jednom uskom periodu nacionalne istorije. Ako se smatra, kako to tvrdi Branislav Đurđev, da je nacionalni identitet, u punom smislu te riječi, nastao u Crnoj Gori u vrijeme knjaza Danila, onda se može nedvosmisleno kazati da je knjaz Danilo vrlo jasno govorio o crnogorskom narodu i crnogorskoj naciji. Viđeti njegovo pismo londonskom Tajmsu iz 1856. Vjerovatno je zbog toga i tragično stradao od velikosrpskog nacionalizma i urote spolja i iznutra. Slična sudbina je zadesila njegovog brata Mirka, oca knjaza/kralja Nikole, zbog istih razloga.

Da nije srpstva knjaza/ kralja Nikole, pobornici srpske nacionalne svijesti u Crnoj Gori i van nje ne bi imali za šta da se uhvate, sem pjesničkog djela Petra II Petrovića Njegoša. Nema sumnje da je knjaz/kralj Nikola Crnogorce, Srbijance, Makedonce, Bosance, pa čak jedno vrijeme i Bugare, smatrao dijelom srpskog naroda. Zato ne čudi da je na početku Drugog balkanskog rata među vojskom dominantna bila rečenica: „Kako da se bijemo sa Bugarima, to su naša braća kao i Srbi“. Prijestolonasljednik Danilo je tada izjavio: „Da ćemo za vrijeme tog rata obući korotačko odijelo i sa plačem isčekati ishod rata“.(Dr. Novica Rakočević, Politički odnosi Crne Gore i Srbije 1903 – 1918, stra. 176, 178).

Proslava 100 godina od Mojkovačke bitke, Sava centar

Činjenica da je na proslavi sto godina Mojkovačke bitke u Sava centru u Beogradu gromoglasnim aplauzom pozdravljena scena iz filma u kojoj, susrevši se na ratrištu, srpski (srbijanski) vojnik rekao crnogorskom vojniku: „Zašto vi nas zovete Srbijancima, mi vas ne zovemo Crnogorcijancima?“, govori da je Srbima u Srbiji smetalo što su se u Crnoj Gori nazivali Srbijancima. Zašto? Zato što ih je to činilo dijelom jedne veće etničke skupine, jednako kao Crnogorce. Makar se to tako u tadašnjim vremenima doživljavalo, iako je danas naučno potvrđeno da su i današnji Srbi i današnji građani Crne Gore polivalentnog etničkog porijekla i da ne postoje nikakvi srpski ni crnogorski geni, kako poluobrazovanost voli da određuje svoju nacionalnost kroz genetsko nasljedstvo.

DF koalicija često u Parlamentu i van njega protežira priču kako su oni protiv današnje Crne Gore, a za „Petrovićku Crnu Goru“. Koliko je to besmisleno i tupavo govori činjenica da oni baštine upravo političke opcije koje su se svojski trudile da unište dinastiju Petrovića, čak fizički je uklone. Zamislite tu pamet koja se kiti Petrovićkom Crnom Gorom i uzdiže kraljevinu Crnu Goru, a promoviše orden sa imenom Marka Dakovića, daju po njemu ime nekakvoj pseudoškoli, slavi lažnu skupštinu skraja 1918-te koja je detronizovala istu tu dinastiju Petrović, proćerala je iz Crne Gore, … konačno, slavi sve one koji su radili na nestanku Crne Gore i njenom pripajanju Srbiji.

Amfilohije Radović je, na toj istoj proslavi Mojkovačke bitke, nazvao kralja Nikolu izdajnikom, koji je šurovao sa Austrijancima i namjerno im predao Lovćen početkom 1916. Većina sljedbenika srpske ideje u Crnuj Gori slično misli, ali to javno ne ispoljava jer im je potrebno kraljevo srbovanje. Više je nego jasno da je Beogradu i njihovim pristalicama u Crnoj Gori kralj Nikola bio trn u oku, da iza svih prljavih i užasnih napada po štampi, pokušajima ubistva, prevrata stoji zvanični Beograd i njihovi poslušnici u i iz Crne Gore, od kojih je jedan od njih pomenuti Marko Daković. Istoričari nemaju nedoumicu da kralj Nikola nije imao namjeru da pravi zajednicu sa Srbijom i da je predlog labave carinske unije, sa formalno zajedničkom vojnom upravom i diplomatijom, bio samo manevar da se zadovolje strasti pojedinih u Crnoj Gori i izbjegne tzv. ujedinjenje. O tome govori njegov odnos prema pregovorima Lazara Mijuškovića sa Pašićem i srpskom vladom. Uostalom  to i jeste razlog zašto je Crna Gora na onako brutalan način poništena, rasturena njena vojska i na kraju anektirana.

Na osnovu „Plana dejstva“ iz avgusta 1914.godine, po kojem je Crna Gora, pod pritiskom Rusije i ucjenjena pomoći u oružju, municiji i hrani, pristala da jedan srpski viši oficir dođe za načelnika crnogorske vrhovne komande, srpski general Božo Janković i kasnije pukovnik Petar Pešić, postavljeni su na to mjesto. Svojim djelovanjem namjerno su rastrojavali crnogorsku vojsku i sve činili da joj ubiju borbenu gotovost. O tome je pukovnik Pešić, tada sa činom generala, pisao u beogradskoj Pravdi 9.maja 1925, obraćajući se svojim kritičarima: „ .. jesu li ma kad razmišljeli o tome kakva bi situacija bila za celokupan naš narod, da Kralj Nikola nije uputio Franji Josifu onu depešu, i da se je na Solunskom Frontu pored Srpske Vrhovne Komande našla i Crnogorska Vrhovna Komanda, a po proboju ovoga fronta i ulaska u Otadžbinu pored Kralja Petra i Kralj Nikola“.

Postoji sijaset sličnih dokaza koji govore da nije postojala cijena koju je morala da platiti  Crna Gora da bi se uništila  dinastija Petrović, uništila Crna Gora i utopila u Srbiju . U tu svrhu su iskorišćeni mnogi državljani Crne Gore, bilo da je riječ o prljavoj propagandi, pokušajima ubistva i ubistvima, ili nelegalnoj organizaciji nestanka Crne Gore sa mape svijeta, kako to kaže Aleks Divajn u svojoj jednoj knjizi. Jedan od njih, Jovan Đonović, pisao je u Pravdi, nakon Pešićevog teksta, 14.maja: „…da je jedinstvo Crne Gore i Srbije bilo moguće: ako Kralj Nikola osramoti Crnu Goru predajom vojske, a sebe uprlja izdajstvom“.

Demokratski front i još poneki politički i drugi subjekti mogu biti samo nasljednice tih i takvih koji su sve radili protiv nezavisnosti i suverene Crne Gore, za njen nestanak sa mape svijeta. Zaista je ogavno da oni promovišu „Petrovićku Crnu Goru“, slaveći ubice te iste Crne Gore i njene dinastije.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta

0 0 vote
Article Rating
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments