Država Crna Gora je bila vlasnik crkvene imovine u nezavisnoj Crnoj Gori (1852-1918)

Ponašanje Srpske crkve u Crnoj Gori, najbolje objašnjavaju riječi dr Valtazara Bogišića:”Nepravda je još i veća, kad ko od zla djela svog još i kakvu korist čini”.

za aktuelno.me

Piše: Novak ADŽIĆ, pravnik i istoričar 

Slavni pravni istoričar i teoretičar, pisac Opšteg Imovinskog Zakonika za Knjaževinu Crnu Goru (1888), prof. dr Valtazar Bogišić u knjizi “Metod i sistem kodifikacije imovinskog prava u Crnoj Gori”, objavljenoj u Beogradu 1967., na strani 42. piše i ovo: ” Kako i sve države, gdje gospodari istočno-pravoslavna vjera, tako i Crna Gora ima svoju autokefalnu crkvu”. I u Ustavu Knjaževine Crne Gore u članu 40. se govori i ovo: ”Državna vjera u Crnoj Gori je istočno-pravoslavna. Crnogorska crkva je autokefalna”.

Novak Adžič

Znam da “pravni ekspert” g. Amilohija Radovića i u Crnoj Gori okupatorske Srpske crkve u Crnoj Gori, , uvaženi stranac i  izvanjac, dr Velibor Džomić, ovo suštinski zna. ali kao politički misionar i propagandista to namjerno prećutkuje.  Gospodin Velibor Džomić je, u raspravi, u kojoj duže vremena javno učestvuje po pitanju crkvene imovine i nacrta Zakona o slobodi vjeroispovijesti…, pojmovno na pogrešnom putu i u sukobu sa istorijsko-pravnim činjenicama. On je spojio i spaja nespojivo: pravo svojine, koju Srpska crkva u Crnoj Gore nema, sa manljivom (vicioznom), samovoljnom državinom, koju eparhija Srpske Pravoslavne crkve u Crnoj Gori-Mitroplija Crnogorsko-primorska već decenijama ima nad sakralnim pravoslavnim hramovima u Crnoj Gori, a na osnovu kojeg, jer je ista nezakonita i nesavjesna putem održaja (usucapio) ne može steći svojinsko pravo.  Takođe, u stvarno-pravnoj regulativi i analizi postojećeg stanja, provjeri osnovanosti sticanja svojine, odnosno, svojinske dokaze ta ustanova nema, jer upis u Katastar nepokretnosti Crne Gore, bez prethodno, kada je, a jeste, sporno vlasničko pravo, dokazivog, činjeničkog pravnog osnova sticanja istog nije dokaz svojine i sama svojina, već oboriva pretpostavka toga. I manipulacija i politička korupcija, nekad (tokom devetesetih mahinacijama i malverzacijama) obavljena, što ne može pravno pouzdano, vjerodostojno i punovažno svjedočiti o istome.

Nema svojine ili vlasništva bez prava raspolaganja, koje znači da vlasnik stvari pored prava i mogućnosti da je ima u svom posjedu, da upravlja njome, koristi je i upotrebljava samostalno, od nje ubira plodove, o njoj može odlučivati, može je prodati, otuđiti, pokloniti, zamijeniti, ustupiti, uništiti-imati apsolutnu vlast u granicama zakona nad njom. A to pravo Crnogorska crkva kao državna crkva u nezavisnoj Knjaževini i Kraljevini Crnoj Gori od 1852. do 1918. godine nije imala. Srpske crkve tada nije bilo u Crnoj Gori, ona je u statusu eparhije Srpske patrijaršije sa sjedištem u Beogradu uvedena tek 1920. godine, odnosno, 1922. godine.

Znači, gospodine Džomiću nije svojina, ako nemate pravo raspolaganja stvarima, tako je od rimskog prava do današnjeg dana. Tako je i u kanonskom pravu. Ili da budem jednostavan: Vi, recimo, nijeste vlasnik stana ili auta ako ga ne možete otuđiti, prodati, pokloniti, zamijeniti ili ostaviti potomstvu u nasljedstvo. Ako to pravo imate to je svojina, ako nemate vi ste korisnik stvari i njen plodouživalac, ali ne i svojnsko-pravni titular.

Velibor Džomić i Amfilohije

U ovom istorijsko-pravnom narativu evo nekih nepobitnih činjenica. Član 716 OIZ iz 1888. za Crnu Goru kaže: “Imaonici su pravoslavne crkve, manastiri i druge crkvene ustanove kojima tu osobenost priznaju crkvena pravila ili crkovna Vlast, ako to priznanje nije u opreci sa državnim zakonom. To isto budi rečeno i o crkvama i crkvenim uredbama drugih hrišćanskih ispovijedi koje država priznaje”. Država Crna Gora je imala vrhovnu, suverenu vlast (suprema potestas)  i svojinu nad pravoslavnih hramovima (crkvenim objektima i manastirima). O tome izričito govori član 719. OIZ, kojeg namjerno prećutkuje Džomić. On glasi “Nepokretna dobra pravoslavnih crkava i manastira, ne mogu se nikako prodavati ili inače ustupati, bez naročita dopuštenja državne vlasti”. U Ustavu Pravoslavnih Konistorija u Knjaževini Crnoj Gori iz 1904. godine u članu 109. se kaže: “Nepokretna dobra crkvena ne mogu se prodavati, zamjenjivati ili inače ustupati. Ako interes dotične crkve zahtijeva da bi trebalo kakvo dobro prodati ili promijeniti sa drugim, u ovakvom slučaju konsistorija će prethodno učiniti sve potrebne izviđaje i tada će podnijeti predlog Ministarstvu prosvjete i crkvenih djela. Poslednja riječ u ovakvim stvarima pripada Knjaževskoj Državnoj vlasti”.

Norme su jasne i one zbore da je država vlasnik, jer je ona jedino mogla odlučiti mogu li se prodavati ili ustupati nepokretna pravoslavna dobra. To pravo Crkva nije imala. Da je imala to pravo, imala bi svojinu, a kad nema svojinu, imala je državinu, inače ne bi pisalo da o tome mora tražiti naročitu dozvolu države, koja je u tom pogledu imala svojinska ovlašćenja. U članu 718. OIZ, kojega Džomić namjerno zaobilazi, kaže se da se uprava crkvenih dobara odvija po unutrašnjim aktima crkve, ako nijesu u suprotnosti sa državnim zakonima, što znači da su državni zakoni u pogledu upravljanja crkvenim dobrima bili obavezni za crkvu u Knjaževini i Kraljevini Crnoj Gori. Kad je Crna Gora postala sekularna država, u odluci Crnogorskog senata od 7. marta 1852. godine navodi se i to da “Vladika, ili bolje reći episkop ili arhiepiskop Crne Gore, koji će imati ograničenu vlast nad crkvenim stvarima, biće izabran posredstvom crnogorske vlade”. U doba knjaza Danila i knjaza/kralja Nikole Crnogorska crkva je bila podvlasna državnoj vlasti, a Knjaz Gospodar je bio taj koji je odlučivao, izmedju ostalog, i o izboru mitropolita, obimu njegove vlasti i o krupnim pitajima koji su se odnosili na status i život crkve. Naročito u imovinsko-pravnim odnosima. U vrijeme Knjaževine Crne Gore, Mitropolitu i manastirskom bratstvu ustanovljene su plate, ali je višak manastirskih prihoda (nakon podmirenja plata) išao za potrebe prosvjete (za tri godine 9 crnogorskih manastira prihodovalo je državi Crnoj Gori preko 56 hiljada forinti). Zbog nedoličnog držanja u slučaju pogibije knjaza Danila, knjaz Nikola je otpustio i razrijeđio dužnosti cetinjskog mitropolita Nikanora Ivanovića.

Zaboravlja protojerej Velibor Džomić iz Kraljeva, (na privremenom radu kod Amfilohija i s privremenim boravkom u Crnoj Gori), da je on predstavnik eparhije Srpske pravoslavne crkve, čije je sjedište u Beogradu, ustanove koja je na našoj teritoriji preživjeli relikt aneksije i okupacije iz 1918. godine. Zaboravlja gospodin Džomić mnoge fundamentalne istorijsko-pravne činjenice, o povijesnoj kanonskoj autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve, posebice one koje su istakli u svojim djelima prof. dr Valtazar Bogišić i srpski kanonista dr Nikodim Milaš.

Dr Valtazar Bogišić, u djelu „Pravni običaji u Crnoj Gori, Hercegovini i Sjevernoj Albanij“ (anketa iz 1873.), priredio dr Tomica Nikčević, Titograd, 1984, str. 238-267, eksplicitno navodi autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve, i ističe činjenicu da je ona imala kao samostalna juridička ličnost pravo upravljanja, upotrebe i korišćenja crkvenom imovinom, ali da je vlasništvo nad sakralnim nepokretnim pravoslavnim dobrima pripadalo državi Crnoj Gori, odnosno, bilo je podložno zakonima njene suverene vlasti. Bogišić navodi eksplikaciju koju mu je dao arhimandrit Nićifor Dučić da je Vladar (poglavar države, svjetovne vlasti u sekularnoj državi) odlučivao o izboru Mitropolita, o njegovoj hirotoniji, o njegovom postavljanju, da je država Mitropolitu davala platu i da „uzimaše dohotne manastirske u opću kasu. Pri financijalnoj reformi 1868. dadoše se sva dobra u upravu mitropolitu pod uvjetom da dohodci i manastira Cetinjskog i plemenskih budu upotrebljavani na izdražavanje osnovnih škola u državi. Račune, pak drži državna financijska uprava“, te da je „mitropolit pod kontrolom državne financijske komisije“, te da većina manastirskih prihoda pripadaju državi. Razgraničenje između državnih i crkvenih imanja, odnosno, izmedju drzavne imovine Knjaževine Crne Gore i autokefalne Crnogorske crkve izvršeno 24.marta 1868. Tu odluku falsifikuje protojerej Džomić.

U njoj je izvršen popis crkvene imovine, za koju se veli da je država u “imovinu predala upravi preosvećenog gospodina Ilariona, sadašnjeg mitropolita Crnogorskog”, te da njene prihode koristi za funkcionisanje crkve, a da država, odbor Senatski, “kojem će se narodna blagajna povjerit, pregleda račune manastirske svaka tri mjeseca, da besposredni odgovornik za dobra crkovna bude isti Mitropolit Ilarion, ili drugi, koji bi ga naslijedio; i na posljetku, da glava Crkve pod nikakvim izgovorom, bez znanja vlasti, ne može ništa kupiti, prodati, promijeniti, ili darovati od onoga što crkvi prinadleži (“Orilić”, crnogorski godišnjak, 1869, str. 62-64).

Tu odluku je donijela Crnogorska narodna skupština po nalogu i odobrenju vladara-nosioca najviše apsolutne vlasti u Zemlji –kralja Nikole. Po toj odluci crkva je imala svoju imovinu koju je koristila i njome namjenski upravljala, pod državnom kontrolom, a svojinu, vlasništvo nad hramovima, manastirima i crkvama kao nepokretnostima zadržala je država, odnosno, državna vlast. Jasno kao bijeli dan: Crnogorska crkva je upravljala imovinskim crkvenim dobrima, koristila ih za život crkve, ali državna vlast (država)  je raspolagala sa njima, to jest ona je jedina imala pravo svojine. Čak je bilo izričito propisano da Crkva ne može dati u zakup /arendu/ crkvenu imovinu, ukoliko to ne odobri država. Recimo, arhimandrit Mitrofan Ban, u ime Zahumsko-raške eparhije Crnogorske Pravoslavne Crkve, aktom broj 280., Ostrog 25. jula 1884. godine, traži dozvolu od Ministarstva prosvjete i crkvenih djela da posjede Pivskog manastira izda pod zakup /arendu/. Znači, i iz tog dokumenta se jasno vidi da je država imala svojinska ovlašćenja nad pravoslavnim nepokretnostima, a da je crkva bila samo njihov držalac /korisnik, plodouživalac/. Jer da je imala svojinu, mogla je sama dati u zakup zemljište, a ne tražiti odobrenje i dozvolu od države. To znači da je država odlučivala jer je imala dominium i imperium o tome da se crkveno zemljište da pod arendu, a to je gospodine Džomiću svojina ili vlasništvo. Da je država kontrolisala i imala konačnu odlučujuću riječ o finansijskom poslovanju crkve rječito govori i podatak da je tadašnji administrator Zahumsko-raške eparhije CPC arhimandir Mitrofan Ban iz Ostroga 28. aprila 1884. godine, akt br. 200, dostavio Ministarstvu prosvjete i crkvenih poslova račun prihoda i rashoda u Zahumsko-raškoj eparhiji za 1883. godine. Recimo, Mitropolit Mitrofan u ime Konsistorije Cetinjske, broj 2576, od 7. septembra 1907. godine tražio je dobrenje od Ministrstva prosvjete i crkvenih poslova da novac koji je definisan budžetom za potrebe Manastira Kosijerevo, a koji nije upotrijebljen, potroši za opravku Manastira Dobrilovine. Ove i desetine drugih sličnih autentičnih arhivskih dokumenata pravnog karaktera možete pronaći u knjizi istoričara i istraživača prof. dr Živka Andrijaševića, “Crnogorska crkva 1852-1918”, Nikšić, 2008, str.221-498.

Na kraju, ponašanje Srpske crkve u Crnoj Gori, najbolje objašnjavaju riječi dr Valtazara Bogišića:”Nepravda je još i veća, kad ko od zla djela svog još i kakvu korist čini”.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta.   

Komentari

avatar