Biti državnik…

Piše: Goran Popović

Minule neđelje u retrovizoru smo gledali pravi politički ringišpil izbornih pobjednika, ali na opšte iznenađenje, poentirao je, uslovno rečeno gubitnik, predsjednik države Milo Đukanović. Manirom dostojanstvenog političara i državnika istorijskog formata, svakim svojim potezom on je polako uvodio Crnu Goru u sve mirnije vode, iako su mnogi predviđali da ćemo na podgoričkim i inim ulicama gledati tenkove „u odbrani totalitarnoig, autokratskog režima“.

Kad čovjek bolje razmisli, vjerovatno bismo i gledali tenkove, ali u odbrani državnih institucija od razjarene opozicije, da je kojim slučajem DPS namakao taj još jedan mandat. Bolje što se to nije desilo, jer ne bismo bili u prilici da vidimo kako se poraz može dostojanstveno i časno priznati i podnijeti. Iako, usput rečeno, osvojiš najviše mandata u parlamentu. No, to je druga priča…

Đukanović, čije je životno djelo obnova državnosti Crne Gore, njeno učlanjenje u NATO savez i dovođenje na prag članstva u Evropskoj uniji, uz sve „scile i haribde“ koje je na tom putu morao da savlada, zaključno sa istorijskim (ne)demokratskim presedanom da na referendumu 2006. godine mora osvojiti najmanje 55 odsto glasova za svoju independističku ideju, i sada je pokazao da raspolaže značajnim  viškovima demokratskog kapaciteta. Ne zbog puke političke vlasti, već zbog države Crne Gore, njenog dobra i napretka. Političarom se može danas može svako zvati, ali biti državnik je nešto sasvim drugo…

Na drugoj strani imamo jednu nedefinisanu, amorfnu političku masu, predvođenu dezorijentisanim i prilično  frustriranim političarima kojima je zapalo da sastave novu vladu. U toj vladi, koja će, prema potpisanom sporazumu Krivokapića, Bečića i Abazovića, na međunarodnom planu nastaviti sa politikom koju je trasirao upravo Đukanović, a na čemu insistiraju i neke važne evropske i prekookeanske adrese, mora da pomiri Amfilohija sa NATO savezom i Evropskom unijom, da i dalje priznaje državu Kosovo, a istovremeno i da  preživi na krilima podrške kleronacionalističkih, prosrpski i proruski opredijeljenih poslanika u novom sazivu crnogorskog parlamenta.

Izgleda kao nemoguća misija, ali vidjećemo… Optimizam ne ulijeva aktuelno prepucavanje Kneževića i Abazovića ko laže o tome hoće li se povlačiti ili mijenjati samo neki članovi Zakona o slobodi ispovijesti, hoće li najbrojnija koalicija nove vlasti biti totalno marginalizovana u izvršnoj vlasti, hoće li i drugi na listi Medojević, inače saradnik domaćih i stranih službi, ostati „kratkih rukava“ jer se „povezao sa Srbima pa izgubio“…

Pa, ako tu vladu nekako i skrpe, sa sve ekspertima, političari u njoj više će se, kako su najavili, baviti „demontažom režima“ nego ozbiljnim stvarima, kao što je, recimo, novembarska plata i penzija. „Oslobodilački“ zanos, međutim,  brzo će splasnuti u suočavanju sa kovidom i recesijom, a ako se u agendi te nove vlade i zvanično nađu politički ciljevi SPC i DF-a  u vidu posrbljavanje Crne Gore putem popisa iduće godine, dvojnog državljanstva sa Srbijom i ćeranja đece da ljube pod crkve, raspašće se „brzija dana“, a plata i penzija izvjesno neće biti.

Važno je, dakle, da nam zemlju vode državnici, a ne politički autsajderi.

PS: Zato, ovi što „oslobađaju“ već oslobođenu Crnu Goru trebalo bi da se dobro zamisle što će činiti, jer ako  je prepuste svetosavskim jastrebovima iz načertanija koje se moderno zove „srpski svet“ radiće direktno u korist svoje štete. Prosto, neće imati više gdje da pobijede…