Time bi, posebno na dugi rok, poništila dosta onoga što je dobro urađeno u prethodnoj godini, kazao je u intervjuu Pobjedi prof. dr Anđelko Lojpur.
– Kada je u pitanju povećanje minimalne cijene rada, tu ne treba ,,veličati“ ulogu države, jer firme koje dobro posluju znaju i same koliko je bitno dobro platiti zaposlene, dakle, platu prvo treba zaraditi, tako da postojeća zakonska rješenja nijesu prepreka kada je u pitanju visina zarade. Ostalim mjerama nije vrijeme, najmanje iz dva razloga.
Prvo – prečeste promjene mjera ekonomske politike nijesu poželjne pošto izazivaju zabunu i uzdržanost kod preduzetnika, i drugo, u početnoj fazi po pravilu podstiču rast sive ekonomije. To znači da bi posezanje za njima dobrim dijelom poništilo dobre rezultate prethodne godine uključujući i stopu privrednog rasta – smatra Lojpur.
POBJEDA: Kakva su Vaša očekivanja ekonomskog rasta za tekuću godinu?
LOJPUR: Započete strukturne reforme počele su da daju opipljive rezultate kroz visoke stope privrednog rasta od 4,7 odsto u 2017. i prema aktuelnim procjenama moguće i nešto veće u 2018. Naime, činjenica da je u Crnoj Gori u dužem vremenskom periodu bio izražen tzv. proizvodni ,,output gap“, što znači da se na bazi raspoloživih resursa, odnosno onoga što prepoznajemo kao ,,nacionalni kapital“ može proizvesti više, ova Vlada se svjesno našla u funkciji otklanjanja nagomilanih tržišnih deformacija tako da se povremeno javlja i u ulozi preduzetnika, posebno kada se radi o velikim infrastrukturnim projektima, zatim strukturnim reformama…
U prilog tome da aktivna državna politika može pokrenuti privredni rast, podstaći veću konkurentnost u sve zahtjevnijem globalnom okruženju pokazuju podaci prema kojima je u devet mjeseci protekle godine broj noćenja turista porastao za 12,4 odsto, industrijska proizvodnja za 24,4, vrijednost građevinskih radova za 30,4, maloprodajni promet za 3 odsto, strane direktne investicije su dostigle iznos od 588 miliona eura…
Vjerujem da je ovo pravi put da od društva ,,ograničenih ambicija“, postanemo društvo ,,jednakih šansi“, u kome ćemo pored velikih državnih investicija imati i puno malih investitora jer se ni jedna zemlja nije razvila isključivo na bazi stranih investicija, te da ćemo konačno prestati da svakog uspješnog poslovnog čovjeka nazivamo ,,tajkunom“. Posebno važnim smatram za istaći da istinske razvojne prilike Crne Gore vidim u tome da se strateške grane kao što su turizam i poljoprivreda strateški povežu, tako da umjesto jeftinog ,,sunčanja“ gostima ponudimo zdravstveni turizam od popravke zuba do transplantacije organa, da turizam obogatimo domaćom zdravom, organski proizvedenom i ekološki čistom hranom i sl. POBJEDA: Koliko je rizičan javni dug Crne Gore?
LOJPUR: Brojna iskustva pokazuju da nikada ne možete kazati da su javne finansije u potpunosti bezbjedne. Iskustva pokazuju da je 50 procenata duga u odnosu na BDP neka gornja sigurna granica, a sve preko toga znači ulazak u zonu povećanog rizika, posebno u slučaju recesije i sličnih pojava. Procjene pokazuju da će javni dug na kraju prethodne godine biti na nivou od oko 70 odsto BDP procijenjenog za 2018. godinu. Međutim, ni ovi podaci nijesu dovoljno upućujući da bi mogli izvući pouzdan zaključak da li bi se domaća ekonomija u slučaju daljeg rasta javnog duga eventualno mogla naći na putu fiskalne krize. U tom smislu ističem da su brojna iskustva u pogledu visine državnog, odnosno javnog duga i njegovog uticaja na ekonomska kretanja apsolutno dijametralna, bolje reći propisana univerzalna granica održivosti javnog duga ne postoji. Tako, npr. praksa je nesumnjivo potvrdila da javni dug skoro po pravilu pozitivno djeluje i predstavlja važnu potporu ekonomskog rasta zemlje, uz uslov da se tako pribavljena sredstva koriste za profitabilne ciljeve kao što su izvozno orijentisane grane, infrastrukturni objekti… Istovremeno, javni dug može da se obrne u potpuno suprotnom pravcu i dovede ekonomiju jedne zemlje u ozbiljnu krizu ukoliko se sredstva dominantno koriste za pokrivanje prekomjerne javne potrošnje ili što je još pogubnije za servisiranje prethodnih zaduživanja. POBJEDA: Što pokazuju primjeri drugih zemalja kada je u pitanju nivo duga i koju pouku možemo izvući? LOJPUR: Brojni su primjeri zemalja koje su sa vrlo malim procentom javnog duga u BDP doživjele bankrot, ali još više onih koje sa visokim učešćem javnog duga koji ponekad prelazi iznos BDP, istovremeno nemaju problem sa njegovom otplatom i ostvaruju u kontinuitetu visoke stope rasta.
Postoje države koje nemaju javni dug kao Makao, Istočni Timor, Hong Kong, dok je na čelu najzaduženijih zemalja Japan sa 228 odsto BDP, zatim Grčka sa 180, Italija 131, državni dug SAD iznosi 21,4 biliona dolara, odnosno 62.000 dolara po stanovniku… Prosječan dug članica Evropske unije u 2018. godini iznosi oko 81 odsto ukupnog BDP, najmanje je zadužena Estonija sa 9,3 odsto, dok su Hrvatska i Slovenija kao članice EU najzaduženije u okruženju. Hrvatski javni dug iznosi 81,5 odsto, slovenački 78,6, a prosjek EU je značajno iznad 80 odsto, tako da se ne može po svaku cijenu tvrditi da je to kamen o vratu. Generalno uzevši, prihvatljiva granica javnog duga za neke zemlje je manja, za neke može biti veća, a ta granica se može smatrati prihvatljivom sve dok je u funkciji proširenja proizvodnih kapaciteta isplativih na dugi rok, s tim da nijesu ugroženi osnovni ciljevi fiskalne politike predviđeni u okviru godišnjeg budžeta.
POBJEDA: Vlada je planirala da 180190 miliona eura u tekućoj godini prikupi na domaćem tržištu – od građana. Smatrate li da je to realno moguće?
LOJPUR: Država se ranijih godina dosta oslanjala na zaduživanje kod domaćih komercijalnih banaka, na raspolaganju ima još čitav dijapazon sredstava kako bi se uspostavio potreban balans između državnog duga, s jedne i realizacije budžeta i održivog privrednog rasta, s druge strane. Mada su finansijska tržišta po pravilu cikličke prirode, mislim da bi se država kada je o pribavljanju dodatnih sredstava riječ trebalo više da usmjeri ka obveznicama, manje vrijednosti i ravnomjerno tokom godine i po mogućnosti uz niže kamatne stope i duže rokove otplate.
Konačno, kada je riječ o mogućnosti pribavljanja nedostajućih sredstava na domaćem terenu, jedan dio sredstava može se obezbijediti i po osnovu privatizacionih i koncesionih prihoda, s tim da u kontinuitetu treba raditi na konsolidaciji finansijskih izvještaja na nivou lokalnih samouprava, potrebno je zaokružiti i definisati portfelj državne imovine čime se, takođe mogu pribaviti dodatna sredstva i sl. Jako je bitno da se u strategiji upravljanja javnim dugom identifikuju ključna strateška sidra; aktivnosti na optimiziranju valutne strukture javnog duga, preispitivanje i optimiziranje ročne strukture čitavog dužničkog portfolija i njegovog preusmjeravanja u produktivnije svrhe ili prestankom zaduživanja i smanjivanjem i svođenjem na najmanju moguću mjeru dugovanja sa promjenjivom kamatnom stopom.