BANKROT ILI REBALANS: ”Baš me briga ko će da vraća kredite”

Priča kaže ovako – pitao Edi Rama Dritana Abazovića:

– Je li, molim te, kako ti ovo, imaš vise zaposlenih u državnoj upravi nego mi, a daješ im velike plate? Odakle to?

– To ti je lako, iz kredita- odgovori relaksirano Dritan.

– Pa ko će to da vraća? – zabrinuto će Rama.

– Boli me briga, ja neću – šeretski će Dritan.

Istinita ili ne, ova priča ogoljava sav apsurd koji danas živi Crna Gora. Dvije vlade za dvije godine uspjele su da upropaste javne finansije, povećaju javni dug i ukupni dug države, unište vrijednost crnogorskih obveznica, uruše najprofitabilnija državna preduzeća, i poremete tržište rada. Tako privreda Crne Gore trpi treći talas udara – prvi je počeo sa korona virusom, drugi sa poreskom udarima i treći sa gubitkom radne snage koja se sada masovni zapošljava i državnoj upravi gdje su plate veće nego u realnom sektoru jer se finansiraju iz kredita. Sve ovo bi teško izdržale i mnogo razvijene ekonomije od naše.

Od privrede se, međutim, očekuje da redovno plaća poreze koji su sve veći i finansira prenatrpan državni aparat. Endemsko zapošljavanje po partijskim, rođačkim i kumovskim vezama dostiglo je cifru od 38.000 novozaposlenih u 2022. Taj bi podatak bio za pohvalu kada se ne bi radilo o državnim jaslama. Ovako, Crna Gora postaje zemlja sa najviše administracije po glavi stanovnika koja, međutim, ne dobija na efikasnosti, naprotiv. Aparat je sve sporiji, što je najviše primjetno u zdravstvenom sektoru – liste čekanja su beskrajne, nivo usluge lošiji nego decenijama unazad, a medicinska oprema i lijekovi u dubokom deficitu. Iako su ljekarima plate povećane, to nije dovelo do veće produktivnosti rada, pa je zdravstvena usluga gora nego u zemljama okruženja gdje su zarade manje nego kod nas.

Portal Aktuleno je prvi pisao o stanju u državnim predzećima – minusi se gomilaju u nekada profitabilnom energetskom sektoru, a novi poražavajući bilansi pokazuju da je u CEDIS-u, “domaćinskim” upravljanjem u ovoj godini ostvaren rekordan minus od više od 11 miliona eura, ali i da su za službena putovanja i reprezentacije potrošili skoro tri miliona!  Poređenja radi, ovaj ceh je 2020. godine prije “oslobođenja” bio oko 18.000 eura. Ovo je samo jedan od primjera prije i poslije “oslobođenja”.

Ako se vratimo na onu Dritanovu priču sa početka teksta, shvatićemo da je jedino čega smo se ”oslobodili” – odgovornost. Pitanje je da li će se neko u ovoj državi probuditi dok ne bude prekasno. Jer scenario o bankrotu više ne pominju samo ekonomski analitičari. Lider Evrope sad Milojko Spajić je nedavno u intervjuu rekao da je teško da će Crna Gora dočekati ljetnju sezonu bez bankrota. Mnogi su njegovu izjavu protumačili kao stvaranje alibija za svoj dio odgovornosti u tome, jer da nije bilo rata u Ukrajini i visoke stope inflacije, ali i priliva stranih investicija iz Rusije i Ukrajine, teško da bi Crna Gora izgurala i dovde nakon primjene programa Evropa sad. Usporavanje stope rasta inflacije i potrošnje isporiće i prihode od poreza pa sad Vlada čeka turističku sezonu oslanjajući se prvenstveno na goste iz Srbije. Čak i da sezona bude uspješna, teško da može pokriti minuse u budžetu koji je već prazan, a navodno je na mjesečnom nivou samo za plate potrebno 10 miliona više od planiranih. Sve ovo bi značilo da nas uskoro očekuje bankrot ili rebalans. U svakom slučaju – nema optimističkog scenarija.

L.P.Đ.