Zapovijed ruske carice Katarine Velike grofu Rumjancovu povodom pojave Šćepana Malog

Priredio: Miroslav Ćosović

Na jučerašnji dan, 14. marta 1768. godine ruska vladarka Katarina II Velika napisala je zapovijed grofu Rumjancovu (Пётр Александрович Румянцев 1725-1796).

To pismo objavio je Borislav Cimeša u knjizi “Traganje za istinitim životopisom Šćepana Malog” (Podgorica, maj 2010) na stranama 125 i 126.

Evo što je carica navela:

“Prije nekoliko vremena pojavio se u Crnoj Gori, među tamošnjim divljim, neprosvijećenim i grabežu naklonjenim narodom, skitnica, koji se naziva pokojnim imperatorom Petrom Trećim, a pokoji put Šćepanom Malim. Ovaj varalica ne zadovoljava se tim što je našao kod Crnogoraca utočište i društvo s kojim je počeo pljačkati karavane, nego je namislio naširiti i dalje svoje zle postupke, te je počeo razašiljati svoje poslanike na različite strane. Neki od njih obratili su se pismima i našemu punomoćnom ministru, knjazu Galicinu, u Beču. Kao što se može viđeti iz ovih pisama (od kojih šaljem tačne kopije), a takođe i iz drugih prilika i okolnosti, takvi poslanici od samozvanca mogu biti poslati i u Rusiju; a može biti će i on sam pokušati preći naše granice; te da bi otklonio takav neprijatan događaj najmilostivije zapovijedam Vam:

1. Pošto primite ovaj naš ukaz, najmarljivije neka se pregleda svako ko dolazi u naše granice i neka svaki bude tačno ispitan: o uzroku i namjerama njegova dolaska.
2. One na koje se ne pokaže nikakve sumnje odmah propustiti da prođu, sa dopuštenjem da živi đe zažele, ali isto i o njima, treba izvijestiti tamošnje komandire, da neprimjetno na njih paze, da se s vremenom ne bi dogodio kakav neprijatan događaj. Ovo se odnosi samo na neznatne i siromašne ljude: a znatne i bogate dosta je samo primjetiti; jer ni samozvanac, ni narod među kojim živi, nijesu u stanju putovati kao što putuju znatni i bogati ljudi.
3. One koji ne mogaše na prva pitanja dati tačnog odgovora o uzroku njihovog dolaska treba zadržati i pregledati sva njihova pisma; pa i ako se ne pokaže nikakve sumnje opet ih treba pridržati dok se dobije riješenje iz Kolegije inostranih djela.
4. One koji se pokažu sumnjivi pri samome ulasku u našu ili poslije razgovorima ili postupcima dadu povoda za sumnji, treba odmah zatvoriti; ali pod drugim pristojnim izgovorima i bez da se za takve postupke zna u narodu. Pošto budu zatvoreni treba ih slati ovamo sa tačnim izvještajem o postojećoj sumnji.
5. Osobitu pažnju treba obratiti na došljake iz onih naroda, koji su slični Crnogorcima i žive u njihovom susjedstvu; a osobito na popove i kaluđere iz tih krajeva. Ove potonje bez ikakvoga ustezanja, ali opet bez nasilja, treba odmah staviti pod stražu, marljivo ih ispitati i pažljivo pregledati njihova pisma. One koji bi se pri takvom slučaju pokazali sumnjivi treba slati do dalje naredbe da žive u koji manastir; ali i poslije takvog postupka, valja obratiti pažnju na sve što oni zbore i čine. One pak koji se osobito sumnjivi pokažu treba odmah ovamo slati.

Delikatnost i važnost ovoga posla je da se sa najvećom pažnjom i usrđem postarate o izvršenju rečenoga i da sami uzmete na sebe trud: da ispitujete one koji dođu i da se uvjerite ko su oni po činu i zanimanju, iz čega ćete moći približno izvoditi i druge zaključke.

Katarina II”