Zamka za ego

Piše: Mirna Nikčević

Ko elementarno poznaje Bibliju, zna da je Hristos svještenstvu naložio da po svijetu propovijeda Evanđelje riječju i djelom.

Nije naložio da se smišljaju nepočinstva po parohijskim, episkopskim i vladičanskim dvorovima u dokonosti blagostanja. To nije ni uloga ni misija hrišćanstva. Uostalom, Gospod nas, valjda, ne poznaje ni po titulama ni po dostojanstvima ljudskim – već samo po po onome što nam je u srcu.

Stoga, nedopustiva je eksplicitna nadmenost kojoj svjedočimo, ni manje ni više no u crkvi Crnogoraca.

Trebalo bi razumjeti da je egocentrizam neoprostivo duhovno stanje čovjeka, posebno ako je udruženo s vladičanskom neskromnošću i duhovnim imperijalizmom.

Tako nam je poznato da većina popova ne izlazi među narod bez ispružene ruke za cijelivanje. Skoro ni jedan nema trunke trpeljivosti prema nipodaštavanju njegove časti i ugleda koje mu zvanja, titule i amajlije, valjda, daruju.

Naša Sveta Crnogorska Pravoslavna Crkva je ponižavana, nipodištavana i ugnjetena, njeno svještenstvo živi u bijedi i daleko od svakog glamura, što bi trebalo da nas čini samo bliže božanskom… ukoliko se ne uzoholimo i ne postanemo jedni drugima neprijatelji!

Tada, umjesto ushićenosti pravednika, nadvladaće deluzivni osjećaj dominacije male bare pune kanibalističkih krokodila.

DUHOVNI OKOVI

Crnogorci i Crnogorke, oni koji imaju dovoljno osjećaja i razuma da dopuste da im se istina ugnijezdi u srcu, osjećaju preteške okove duhovnog ropstva koji su nametnuti našoj domovini i našem narodu mnogo prije nego što se iko od nas rodio. Više od 100 godina nosimo te okove i više od 100 godina mračne sile potkopavaju temelje naše ponosne tradicije, pokušavajući nas učiniti nepostojećim i izbrisati iz istorije. Zbog toga se mnogi Crnogorci i Crnogorke, istinske patriote, osjećaju poraženo, frustrirano, možda ponekad i očajno, pa se sve glasnije i oštrije bune i negoduju. Sve to čine iz čista srca i iz plemenitih, domoljubnih pobuda. Čine isto što i naši preci, koji su takođe branili ovaj bogomdani i blagoslovljeni komad zemlje, ne pitajući je li protivnik brojniji, jači, idu li možda u sigurnu smrt – nikad se nijesu cjenjkali kad je u pitanju dostojanstvo, čast i sloboda.

Naši preci bili su duhovno neuporedivo jači od nas. Duhom su svojim branili i fizički opstanak i svoje domove. Imali su visoke etičke standarde i kodekse, upisane u genima, ali koje su crpili iz uzdanja u moralnu superiornost, a koje je tada predano baštinila nezavisna i autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva, sa svojim svještenstvom i episkopima.

Globalni trendovi, uspon i pad raznih ideologija u posljednjih nekoliko stoljeća doveli su do toga da ljudi svuda u svijetu, ne samo kod nas, izgube moralni kompas kojim su se vodili evropski narodi, ali i duhovnu snagu i inspiraciju, koje je hriršćanstvo dalo ovom kontinentu.

Duhovni okovi uvijek su bili uvod u političku i fizičku okupaciju. Međutim, sticajem raznih okolnosti, Crnogorci su ovaj problem, uglavnom, postavili naglavačke. Bez duhovnog oslobođenja svaka borba je uzaludna i unaprijed izgubljena.

Sveti Petar Cetinjski nije mogao ništa gore očekivati od ove nesloge, osvetoljubivosti i škrtosti što je isplivala na površinu tamo đe je nije smjelo biti – u duhovnosti, u našoj Crkvi! Dugo stagniramo, zanemareno je ono najsvetije – zavjet naših vladika.

ZAVJET

Moramo se probuditi i slijediti njihov put što nam je ucrtan, jer će Crna Gora nestati u agoniji međusobnog podmetanja, u blatu nečasti, a zarad pojedinačnih ličnih interesa. Upravo sukobi ličnih interesa, najblaže rečeno, štete jedinstvu i bratstvu u našoj Crkvi, putem metoda koje ne odgovaraju crkvenim autoritetima, naročito ne onima koji pretenduju na superiornost u duhovnim i moralnim kategorijama.

Mnogi Crnogorci su u dilemi kako pomoći svojoj Crkvi. Najviše i najbolje ćemo pomoći  ako se aktivno uključimo u njen život – ako prisustvujemo liturgiji (zajednička molitva sa našim sveštenstvom), ako se držimo kodeksa iznad svega u životu, čak i iznad ovozemaljskog života, prizemnih potreba, nepotkovanih ambicija. Pritom, nedvojbeno, zaboravljajući na ličnu dobrobit!

Na primjer, svetosavski kult mnogo ulaže u stvaranje razlike između svješteničke kaste i „prostog naroda“, čime se ruše osnovni temelji Hristovog učenja. Postoji jedna i jedinstvena Crkva, koju podjednako čine svještenstvo i vjerni narod, nad kojom treba da imaju jednaka prava i vlasništvo. E ,TO  „vlasništvo“ jedan je od motiva uzoholjenog svještenstva da se uzdigne iznad same Crkve, i da se prema vjernicima u toj konstelaciji, odnosi kao prema svojim robovima, prema hramovima, relikvijama i dostojanstvima kao prema ličnom posjedu.

Zato se Crnogorci moraju izliječiti od duhovnih trauma razumijevanjem njihovih uzroka!

Crna Gora je nekoliko vjekova bila teokratska država. Iako se u ovom vremenu baštine sekularne vrijednosti i teži integraciji u moderni svijet, to ne znači da duhovnu tradiciju treba puštiti da umre. Moramo biti svjesni da su sve naše vrijednosti, kao naroda, sačuvane i ostale očuvane upravo u Crkvi i da će ona u budućnosti jedino tako opstati.

Ako je naša Crkva baštinik našeg etosa i mitosa, onda je u toj Crkvi ključ crnogorskog duhovnog i svakog drugog oslobođenja i napretka.

Neka nam svjetlost i svetost sv. Ivana Crnojevića, Sv. Petra Cetinjskog, Sv. Vasilija Ostroškog, sv. Stefana Piperskog i sv. Vladimira Dukljanskog pokažu put, nek nam svima pri izboru najteže, esencijalne, nadasve lične duhovne skale, bude inspiracija upravo ono što su nam ostavili kao dominantan princip. To je viša vrijednost, to je Crna Gora i crnogorstvo.