Piše: Vladimir Jovanović
Odlika ustrojstva Istočno-pravoslavne crkve je decentralizacija – pomjesnost. Iako identičnih dogmata, međusobno u evharistijskome i jedinstvu ispovijedanja jednoga Simbola vjere (Σύμβολο της Πίστεως), pravoslavne crkve se ustrojavaju u autokefalne, sa vlastitim predstojateljima, saborima i sinodima – posebnom upravnom administracijom. To je bitna razlika crkvenih vlasti Istočno-pravoslavne i Rimokatoličke crkve.
Nikolaj Aleksandrovič Zaozerski (1851–1919) završio je Moskovsku duhovnu akademiju i tu je docnije profesor crkvenoga prava.
Autor mnogih bogoslovskih studija i rasprava. Konsultant Sv. Sinoda Ruske crkve. Urednik žurnala „Богословскій вѣстникъ”. Nosilac ordena Св. Владимира, Св. Анны, Св. Станислава, etc.
Knjiga koju predočavam savremenoj crngorskoj javnosti – „O crkvenoj vlasti: Osnovi, karakter i način primjene crkvene vlasti u različitim formama ustrojstva po učenju pravoslavno-kanonskoga prava” – doktorska je disertacija Zaozerskoga odbranjena 1894. godine.
Nezavisnost pomjesnih crkava u unutrašnjim upravama, bilo najvećih ili u ono vrijeme najmanjih – poput Aleksandrijske patrijaršije ili Crkve Crnogorske (Церковь Черногорская), karakteriše Istočno-pravoslavnu crkvu (Zaozerski je naziva Православная Грековосточная церковь [Pravoslavna Grčkoistočna Crkva]).
„U odsustvu vidljiva povezujućega centra i pod djejstvom nacionalnih i političkih uslova, ona sama za sebe ne predstavlja cijelu ili jednu posebnu vrijednost, već je razdrobljena na jedinice, koje žive svoj zatvoren život i onda kad su veoma male, na primjer Crkva Crngorska ili Aleksandrijska patrijaršija”, piše Zaozerski (str. 220).
Unutar autokefalnih pravoslavnih crkava postoje različite forme više crkvene uprave, što zavisi od tradicije i političkih okolnosti.
Krajem 19. vijeka su postojale svega 4 patrijaršije: Vaseljenska, Aleksandrijska, Antiohijska, Jerusalimska.
Za razliku od njih, više crkveno upravljanje u nekim drugim autokefalnim crkvama ima sinodalno-državni oblik u kojem se, po određenim upravno-administrativnim pitanjima Crkve, a u skladu sa crkvenim pravom, priznaje veća uloga državnih vlasti i njezino pokroviteljstvo.
Ovaj oblik uprave ima svoje davno kodifikovano i Vaseljenskim saborima osveštano porijeklo – iz epohe vizantijskoga Svetoga cara Justinijana.
„Pored Rusije, sinodalno-državni oblik crkvenoga ustrojstva sada postoji u Crkvi Kraljevine Grčke, u Crkvi Rumunskoj, Bukovinsko-dalmatinskoj i Crkvi Crnogorskoj” (str. 372).
U uvodu svoje knjige, Zaozerski primjer bliske veze Ruske crkve sa svojom državom Rusijom takođe pronalazi i u odnosu Crnogorske crkve sa matičnom državom Crnom Gorom:
„Takav odnos postoji, na primjer, u Crkvi Kraljevine Grčke, u Crkvi Srpskoj, Rumunskoj i Crnogorskoj” (str. XI).
U nastavku, faksimili naslovnice „O crkvenoj vlasti” Nikolaja A. Zaozerskoga (Sergijev Posad, Moskva, 1894) i djelovâ stranica sa gornjim citatima (XI, 220, 372)…
