Dostojevski: Crnogorac si! To ne možeš sakriti

Priredio: Vladimir Jovanović

Fjodor Mihailovič Dostojevski (1821-1881), Rus, jedan od najvećih svjetskih književnika, na pozadini polemike između dva časopisa iz Sankt-Peterburga različitih uređivačkih usmjerenja, slovenofilskog „Dana” („День”) i pro-evoropske „Savremene riječi” („Современное слово”), 1862. svoj esej posvećuje — Crnogorcima.

„Slovenofili, Crnogorci i zapadnjaci, najnovija svađa” objavio je Dostojevski u literarno-političkome žurnalu „Vrijeme” („Время”, IX, dodatak „Современное обозренiе”, 132-137) koji je, takođe u Sankt-Peterburgu, izdavao rođeni mu brat Mihail. Kasnije, druga supruga i bibliografkinja Dostojevskog, Ana Grigorjevna, taj je esej uvrstila u pregled njegovih djela („Музей памяти Федора Михайловича Достоевскаго”, S. Peterburg, 1906, 37).

Dakle, „Slovenofili, Crnogorci i zapadnjaci, najnovija svađa” napisan je i pečatan 1862, dok je protiv naših predaka strašnu osmanlijsku vojnu predvodio Srbin, poturčeni Omer-paša Latas. Dostojevski kritikuje oba ruska časopisa, i „Dan” i „Savremenu riječ”, jer, ocjenjuje, veliku ratnu nevolju Crnogoraca koriste za uskogrudu i zaludnu promociju ideoloških stereotipa.

O Crnogorcima, hrabroj naciji koja brani nezavisnost, Dostojevski piše sa simpatijama.

Koliko mi je poznato, ovaj esej Dostojevskog tek je djelimično kod nas citiran. Maltene je nepoznat široj javnosti. Za čitaoce „Antene M” preveo sam ga na crnogorski jezik i objavljujem ga cjelokupnog…

* * *

SLOVENOFILI, CRNOGORCI I ZAPADNJACI, NAJNOVIJA SVAĐA

Da, još jedna svađa. Dogodila se tačka na koju su odjednom zajedno nalećeli naši slovenofili i zapadnjaci, uzeti u svom najčišćem stanju (avaj! oni još postoje u svom čistom stanju, čak i u najčišćem, s porivima najfanatičnije isključivosti), dakle nalećeli su na nju — i neizbježno morali govoriti s obje strane, iznijeti sve — pa, onda je, razumije se, došlo do svađe. Žurimo da ovaj novi sudar zabilježimo u našoj hronici: nije bez interesa.

Tačka na kojoj su se neprijatelji sudarili zove se — Crnogorci.

Poznato je da su ove godine, a i nedavno, Sloveni, pa i Crnogorci, vodili veliku bitku sa sultanom. Čak ni sada stvar nije gotova. Crnogorci su djelovali svom snagom: borili su se kao očajnici, tukli sultanovu vojsku; no dobili su batine. Ne samo to: palili su ih, pljačkali, obeščašćavali, silovali — jednom riječju, postupali su s njima kao s Turcima. Ovđe je, kako vazda biva među Slovenima, izbila u najodlučnijem času nesloga među Crnogorcima. Na kraju, sada im je jako loše. Sve je razbijeno, spaljeno i uništeno.

Naravno da im je bila potrebna pomoć. Ako ne možete pomoći na djelu, ali barem s novcem; ponekad je to gotovo ista stvar. A kako od nas nikad ne možeš skupiti novac za ništa, naravno da smo morali pomoći barem u mrvicama. E, to je čast i slava onih koji su prvi otvorili pretplatu, ne bojeći se tih mrvica i ne prezirući mrvice. Mrvice su ipak bolje no ništa. A ako mi svi bjeloruki čekamo milione s neba, jer se mi, tako važni ljudi, sramimo baviti jeftinom rabotom, onda s ovom računicom nećemo viđeti ni rublju. Ne mari, dakle, počnimo s mrvicama, pa ćemo doći do miliona; ako ne sada, onda kasnije. Prvi korak — vazda je prva i najvažnija stvar. Samo da se društvo s tim upozna, navikne, uvede u običaj, pobudi interes…

Ali tu se dogodila nevolja. Čast prvog poduhvata pripada novinama „Savremena riječ”; a čast je utoliko veća što je „Savremena riječ”, po svemu sudeći, glasilo čistog zapadnjaštva; a ako se baš petljamo po nekim činjenicama, čak i fanatičnog zapadnjaštva. I „Dan”, koji se iznenada pojavio nakon tri mjeseca pauze, bio je zapanjen podvigom „Savremene riječi”: nije očekivao da su mogli raspisati pretplatu za pomoć Crnogorcima!

Poznato je da je „Dan” iznenada prestao izlaziti ljetos u svom 34. broju. Svi smo, odnosno mislimo sva književnost, zbog toga iskreno žalili; prvo iz principa, a drugo, bilo nam je žao i „Dana”: bila je to dobra publikacija, koju su izdavali ljudi posvećeni stvari, bez interesa i direktno, otvoreno, jasno iznoseći svoja uvjerenja. A izraziti to jasno znači u najvećoj mjeri ne sumnjati u svoja uvjerenja. Iako smo se „Dana” povremeno doticali u našem časopisu, vazda smo vjerovali u iskrenost i savjesnost izdavača „Dana”, a u tome se ne slažemo sa naštampanim priznanjem „Savremene riječi” da po poznatoj činjenici nije potpuno ubijeđena u iskrenost i savjesnost uvjerenja uredništva „Dana”.

Uredništvo poput „Dana” ne može biti osumnjičeno za neiskrenost. Poštujemo ga, premda se ipak ne možemo, primjera radi, bez smijeha priśetiti ni pretpostavke „Dana” o tome da ober-prokuror Sv. Sinoda bude iz redova Jevreja. (Mislimo da se čitaoci śećaju ovog izmaštanog ober-prokurora Jevrejina. Riječ je o izjednačavanju prava Jevreja i Rusa u Rusiji. „Ako postoji jednakost prava, možda će neki Jevrejin doći do položaja ober-prokurora Sinoda. Pa što će s nama tada biti!”, uzviknuo je „Dan” i iz pretpostavke takvog ober-prokurora zaključio da je Jevrejima nemoguće dati neka prava!) Ali ovakvi susreti našeg časopisa i „Dana” ne mogu nimalo uzdrmati naše lično poštovanje prema njemu.

Pa, sada na stvar. Tek je izašao obnovljeni „Dan”, a u njegovom novom, 35. broju, došlo je do surove salve po „Savremenoj riječi” oko poziva na pretplatu za novčanu pomoć Crnogorcima. Istina, „Savremena riječ” povrijeđivala je slovenofile i ranije, pri prvoj najavi pretplate. No, čini nam se da je tu na strani „Dana”, uz uvrede, bilo i malo ljubomore prema „Savremenoj riječi”: „Zašto ste — kažu — vi pokrenuli prvu pretplatu, a ne mi, slavofili, pravi prijatelji Slovena? Mi smo ih otkrili, mi smo ih izmislili, čak smo i dojadili svima sa Slovenima, zato nama pripada čast i slava!” Uz ovu ličnu ljubomoru, svakako je postojala i druga, plemenitija ljubomora, odnosno ljubomora na uvjerenja: „kako! neopranim, nečistim zapadnjačkim rukama, čak i dodirnuti takvo što!” etc, etc.

„Dan”, ipak, nije mogao a da ne pohvali akciju: bila je jako dobra stvar, a nešto će i Crnogorci dobiti; ali, ono što smeta, to je da „Savremena riječ” ne gleda na stvari na taj način! Bez pijeteta, bez poštovanja prema uzvišenim stvarima a petljati se u tu idilu!

Pomažu Crnogorce, ali ne zato što su Crnogorci, pravoslavni Sloveni, naša braća, meso od našega mesa i krv od naše krvi, koji će se kad-tad spojiti s zemljom ruskom, no zato što pomažu samo jer su narod potlačeni, nezavisnost svoju podržavaju, bore se oni za slobodu, za načelo nacionalnosti. I ono što se na kraju dogodilo bilo je da su se oba protivnika složila oko istog dobrog djela, a nakon što su se sastali, obojica su se odmah naljutili jedan na drugoga zbog tog istog dobrog djela, i gotovo se posramili čak.

U najmanju ruku, poznate rezerve i opravdanja u drugim slučajevima i drugim radnjama znače, po našem mišljenju, gotovo sramiti se tih radnji. I izašla je prekomična scena. Ne možemo a da ne zamislimo njezina lica: s jedne strane stoji „Dan”, s druge „Savremena riječ”, a u sredini stoje Crnogorci; „Dan” i „Savremena riječ” su jako ljuti, pa ih se Crnogorci čak i boje.

— Izvolite, Crnogorci! — piše „Dan”. — Prihvatite Hrista-radi za sirotinju, bratski. Puno vas volimo. No, zapamtite zašto vas volimo, ne zaboravite: upravo zato što ste Crnogorci, a ne neki drugi narod koji brani svoju nezavisnost. Mi uopšte nijesmo kao „Savremena riječ” koja vas samo zato voli. To znači da vas ona uopšte ne voli, jer voli samo apstrakciju; voli vas kao narod koji brani princip nezavisnosti. (Kojeg li čuda!) Naravno, odbrana nezavisnosti je dobra stvar. Slažemo se s tim i jako smo srećni zbog vas što imate takav duh. Ali zamislite, priznajte da nijeste bili Crnogorci, odnosno braća Sloveni, sa kojima se moramo na kraju spojiti u jedno (ma što da kaže „Savremena riječ”, nastavlja „Dan”, ali ovo će se desiti!). Pa, što bi nam vi onda značili? Jednostavno bi bili samo ljudi koji bi branili svoju nezavisnost i ništa više. Možda bismo vas i tada hvalili (međutim, samo u slučaju ako nijeste Njemci); ali da se osvrećemo, baš kao što se sada osvrećemo za vas, da idemo s puta — malo morgen! Ne bi ništa uradili. Što nas briga za drugi narod! Distrakcija! To je ono što ostavljamo „Savremenoj riječi”. Verujte mi, Crnogorci, da je „Savremena riječ” vrsta novina, vrsta novina koje…

— Crnogorci! — prekida „Savremena riječ”. — Ne slušajte „Dan”: on je fanatik, on vas kvari. Evo, uzmite! To je sve što smo mogli prikupiti kroz pretplatu. Molim, ne treba blagodarnost. Uostalom, stvarno nam nije stalo do vas. Naš princip, princip nam je drag, princip koji vi branite; zapamtite: mi vam pomažemo kao narod koji brani načelo nacionalnosti i što je najvažnije — nezavisnosti, a nikako što ste Crnogorci. Čak i u ovom slučaju (pošto smo ovaj okršaj započeli s ovim ludim „Danom”) i šteta je što ste Crnogorci. Čak je i malo neugodno. Da ste štoviše i crnci, činilo bi se bolje. Nije nas briga što ste vi, ili crnci; zapamtite ovo. Imamo princip, princip nam je mio, princip! Pa naravno, rasa… Pa ima i to da ste vi, da tako kažem, posrednici između nas i Evrope… Jednom riječju, ovo još nijesmo sebi do kraja objasnili, da ste posrednici, a kako ćete nam vi tamo biti posrednici?… Sve su ovo, naravno, besmislica… Ali morao si nešto reći ovom… grimiznom Vizantincu… tj. „Danu”… Eh, da (barem za ovaj slučaj!) vi nijeste Crnogorci, nego nekakvi Švajcarci, Tirolci, Baden-Badenci, Englezi! Međutim, nije nas briga; princip je bitan! Zašto oklijevati? Civilizujte se brzo! Pošaljite svoju đecu što prije u Evropu na studije. Naravno, jako se zalažemo za načelo nacionalnosti. Ali je li doista moguće misliti da je nacionalnost u pasmini, u vjeri, u jeziku, u narodnim običajima, u istoriji, etc. Tako samo „Dan” može rasuđivati. Nacionalnost je, po našem mišljenju… ovo je Evropa; to je biti kao i svi drugi, da nema nikakve posebnosti ni u čemu, a to znači evropska sloboda, evropski napredak, dakle ne jednostavan, prirodni napredak, nego evropski. Čujte dobro, evropski! I neka sloboda bude evropska! Eh-eh! Kad biste što prije postali milordi, bilo bi lijepo! Ostavite svoje planine… Da, stvarno: trebali bismo ih sravniti i to će biti kraj; pa, što će one? Istina, ima planina u Švajcarskoj, možda i u Tirolu… Ali ovo je obilježje, ovo je stigma; to smeta panevropskom razvoju. Princip, princip, princip na prvom mjestu! Da ste milordi, Katkov bi vas hvalio. A i laska kad te Katkov hvali, zar ne? Takođe Evropljanin… Pa, dobro, nemojte se mrštiti, nemojte to shvatiti za podsmijeh, o Katkovu; mi smo takvi… Stvarno, stvarno, stvarno, šteta što ste Crnogorci! Čak je i dosadno! Čak i samo u inat ovom „Danu”… proklet bio!

Crnogorci stoje zamišljeni, otvorenih usta i raširenih ruku, čak se i stide. Pred „Danom” još se ne ośećaju tako posramljeno. „Iako je to istina”, misle oni, „mi smo narod koji brani svoju nezavisnost; to se ne može sakriti, ali eto, mi smo Crnogorci: i ovim se sve iskupljuje”. A što se tiče „Savremene riječi”, istinski posramljeno. Tu „Crnogorci” ništa ne iskupuju. „Istina je da smo mi zaista narod koji brani načelo nezavisnosti, ali što ćete s nacionalnošću? Ne možeš je sakriti, ne možeš je sahraniti: kako god umotaš, opet — sve je crnogorsko. Eh-eh! Bolje bi bilo da se borimo doma i da nam dođete potpuno spremni! Bilo bi bolje! I još nas zovu braća! Samo vuku u različitim smjerovima. Pa svi oni!”

Naravno, Crnogorci bi se, možda, delikatnije izrazili i ne bi otprve rekli: „Dođavola!” Oni su još grub, neotesan narod i nijesu navikli na evropsko šepurenje naše sanktpeterburške literature i na civilizovane naše publikacije. Još nijesu prenijeli, sa značenjem vlastitih imena, takve savjete, na primjer: da kažu da gospodinu Razinu savjetujemo da ne bude tako visok; savjetujemo gospodinu Bestužev-Rjuminu da se nakon kupanja namaže kolesnom mašću; ili takve, na primjer, dośetke da gospodinu Vodovozovu treba nositi vodu. Vjerovatno još ne koriste u štampi takve prigovore kao što su, na primjer, citirani u „Ekonomistu” i upućeni jednom od njegovih saradnika: „Ako se bezobrazije odgovora pripisuje abnormalnosti autorovih moždanih funkcija, onda je njegov patološki sastav blizu idiotizmu…” i slično.

Sve će to ostati samo spomenik epohi našega sanktpeterburškog evropejstva, dobu u kojem je „Savremena riječ” zamjerala „Danu” što se s njom ruga po-narodski, a pritom je „Journal des Débats” isticala kao primjer dobrog ponašanja. „Što će Evropljani reći o nama? Da li se ljudi, na primjer, tamo tako psuju?” Iz naših evropskih i civilizovanih novina „Savremena riječ”, naravno, moglo bi se saznati da se i na ne-narodni način može psovati, onako kako narod nije ni sanjao. A u Parizu, iako sada ne psuju na našem jeziku, psuju na svoj način, čak i bolje od našeg; a liše toga, uz psovke, ponekad će u tamošnjim novinama, čak i bez psovki, napisati stvari od koje bi povraćala svaka pristojna osoba. Ali, usput, što kažu Crnogorci? Što nas briga za parišku korespondenciju? Imamo mi svoje poslove…

Dakle, u se i u svoje kljuse, imamo prečih poslova! Zašto, zašto, molim te, dobrovoljno vezati ruke teoretikom i isključivošću? Kakvo ukorijenjeno starovjerstvo s obje strane! Obje su publikacije časne, vrijedne poštovanja i što je najbolje od svega, praktične su; a sad je među njima takav preskok — oprostite na izrazu, ali ovo je mentalni preskok i ništa više. „Ja kažem volim čovjeka bez kože, a volim kožu bez čovjeka” etc, etc.

A kakvu potrebu društvo ima za svim tim, razmislite samo! Naravno, zapadnjaštvo se ne može nikako objasniti svojom isključivošću; samo će te grditi zbog toga i ništa drugo. Takođe je nemoguće raspravljati sa slovenofilima u tom smislu, sve je to samo drobljenje vode. Ne zamjeramo im sada značenje ovih drevnih teorija. Vjerujemo da će ove dvije najnaivnije i najbezazlenije teorije na svijetu konačno umrijeti same od sebe, kao dvije oronule, mrzovoljne babuške u pogledu na mlado pleme, u pogledu na svježu, nacionalnu snagu, kojoj još ne vjeruju i koju još, po navici svih babuški, tretiraju kao maloljetno dijete.

Ne, ne bojimo se ovih teorija sada, u ovom slučaju, ali nam je loš primjer bio neugodan. Nešto se dogodilo, pa makar ova pretplata (jel to mala ili velika stvar – svejedno) — i odmah razdor, odmah se društv