piše Nikola Samardžić
Umjesto predizbornih ili bojkotaških kampanja javna politika ispunjena je kampanjama mržnje, i besmislicama koje se valjaju medijima i društvenim životom.
Izbjegavaju se pitanja suštine.
Dokle će društvo biti siromašno a država i crkva bogate?
Dokle će država i političke partije nametati vjerovanje, a crkva politike? Pokušaj izazivanja nereda u Crnoj Gori nije uspio, ali se nered premjestio na beogradske ulice i trgove. Nered će tinjati do trenutka kad vlast bude odobrila da se nasilje primjeni na neistomišljenike, slučajne prolaznike ili izloge, ili do trenutka kad sav ovaj bes prevaziđe snagu koja ga razvija i kontroliše.
Prošlo je više od godinu dana opozicionih protesta, i oni su sad u sijenci paravojski koje je Vučić izveo s tribina, iz kockarnica i kladionica.
Poruke su slične, u skladu s logikom našega najnovijeg, ubrzanog propadanja.
Pet miliona je šetalo duže od godinu dana s nametnutim stupidnim parolama, uz još gluplje govore.
Umjesto starta za izbornu trku, bojkot su uzdigli na razinu ontološke etike oni koji su 2004-2012. obnovili najogavnije postulate Miloševićeve politike, kriminalizovali politiku, srozali jedva obnovljene institucije i predali cijelu Srbiju cijeloj ruskoj državi i mafiji. Nema ovo sve nikakve veze s verom niti crkvom. Umjesto balvana gore badnjaci.
Lična mržnja prema predsjedniku Crne Gore, koja okuplja ovu skupinu inferiornih kompleksaša, na čelu sa espeesovskim dvojcem Dačić-Jeremić, ta mržnja istovjetna je onoj kojom se čaršijsko-udbaška bulumenta svetila Đinđiću, ubila ga, i nastavila da ga ubija.
Nikad Milošević ne bi pao da Đinđić i Đukanović nisu udružili snage i mobilisali opozicionu energiju usmjeravajući je na prioritete koji su bili i životni, ne samo politički.
Najglasniji u porukama mržnje i nasilja su oni koji su u Đinđićevoj sijenci bili beznačajni kepeci. Vučić je uspio da Đilasu i Jeremiću preotme i gad od politike, i jad od političke inicijative.
Vučić je odbacio opozicionih pet miliona dovodeći istih pet miliona u sopstvenom stroju. Dačićeve prijetnje nisu samo za kauč i odvikavanje, one su platforma nacionalne politike od koje će Vučić preuzimati, kao iz kazana s pomijama, koliko mu je potrebno.
Srpsko društvo vjerovalo je Miloševićevim kampanjama usmjerenim prema susjedima, prema nama istima ili sličnim, pa ih je lako učiniti mrskim i nepodnošljivim.
Milošević je prvo izgubio opštine i gradove, i tu se rasplinuo opozicioni potencijal u razdorima iste 1997. kad je Đukanović krenuo da Crnu Goru izvlači iz golootočanske kolotečine.
Milošević je izgubio Srbiju izranavljenu NATO intervencijom 1999, ekonomski opustošenu, ali ogorčenu jer zločinački projekat nije uspeo, uz tolika odricanja i žrtve.
Te logike nedavne prošlosti, koju smo preskupo platili, nema u javnom nezadovoljstvu koje je u isključivoj službi vlasti i opozicije okupljenih oko iste ideje, i u službi Rusije koja neuspjeh u Crnoj Gore i Makedoniji kompenzuje podsticanjem gluposti i nasilja u Srbiji.