Piše: Jadranka Selhanović
Danas je 98. rođendan našem velikom slikaru, našem Voju Staniću. Kažu da ne postoji niko u Crnoj Gori, a i mnogo šire, ko nije trajno opijen magijom njegovih slika. No, ništa manje ni značajem njegovih mudrih riječi. Koje je često znao da javno saopšti. Posebno kad je bilo teško.
O takvim Stanićevim promišljanjima i stavovima, upravo svjedoči pismo koje je 7. novembra 1991. godine, uputio tadašnjem predsjedniku Predsjedništva SR Crne Gore Momiru Bulatoviću.
Dokument:
Vrlo poštovani Druže Predsjedniče
Cijeneći Vašu umješnost, ozbiljnost i odgovornost u vođenju ove naše najmilije nam republike, naročito u najnovijim događajima koji su odlučujući za njen ugled i budućnost, pobuđen sam da Vam napišem ovih nekoliko riječi da bih barem umirio svoju savjest ako ne bih mogao da uradim i više.
Nemojte dozvoliti da neki nervozni oficir, zato što je izgubio živce, kako se može zaključiti iz nekih televizijskih izvještaja sa Dubrovačkog fronta, opali minama po Dubrovniku što se može dogoditi i iz još gorih razloga jer bi to bombardovanje odgovaralo ne samo našim saveznicima nego i protivnicima. To ne bi odgovaralo jedino Crnoj Gori.
To bi bilo katastrofalno moralno opterećenje na račun naše savjesti koja je već opterećena do guše i ovim što je već dosad urađeno.
S najvećim poštovanjem pozdravlja Vas
Vojo Stanić, slikar
Herceg Novi 7. XI 1991.
.
