U službi boga Aresa

piše: Aleksandar Radoman

Na propagandnoj platformi In4S oglasio se u odbranu svojeg ideološkog sabrata Srđe Trifkovića, Jovan Plamenac. Ili bolje reći – tobožnju odbranu Srđe Trifkovića Plamenac je iskoristio kako bi se pridružio unajmljenoj rulji koja ovih dana baca kamenje na Fakultet za crnogorski jezik i književnost i crnogorski jezik.

Danas se Jovan Plamenac predstavlja kao sveštenik, baš kao što se prije tri decenije predstavljao kao novinar. Da bi se danas razumjeli izvori njegovih frustracija crnogorskim jezikom i FCJK, potrebno je ipak znati nešto i o njegovu minulome radu, pa pogledajmo kako je izgledalo Plamenčevo žurnalističko hodočašće.

U junu 1990. godine, u vrijeme pripreme za pogrome i genocid koji će uslijediti, kao urednik Barskih novina Jovan Plamenac u uvodniku zapisuje:

„Srbi kao krajišnici pravoslavlja, već vjekovima su na udaru petoprstih pokrstitelja i samo zahvaljujući odvažnosti njihovih ratnika nijesu prebacili oltare na drugu stranu crkava. Ali, za Srbe je mir opasniji. Razjeda ih prvenstveno sopstvena rđa kojoj ‘vodu’ daju oni što ih već generacijama draži miris srpske krvi. Srbima je i polumjesec oko vrata, poput svilenog gajtana, a zvijezda ih udara u čelo. Da utru srpstvo i ostalo pravoslavlje, urotili su se ‘vjera’ i nevjera’ (ko je ko zavisi sa koje se strane gleda). Na Srbe, po ko zna koji put, udaraju braća po krvi.“ A na samom kraju i napomena vezana za tekst iz „djedovine Slobodana Miloševića“, objavljen u broju štampanom u 10000 primjeraka, pa preštampan nanovo.

I eto vam u jednom pasusu i krv i tlo, pa još i vražji mir koji je, po projekciji Jovana Plamenca, smrtni neprijatelj naciona. A tu je, u duhu sakralizacije nacionalnoga lidera, i pogled na vođinu „djedovinu“.

U tekstu „Pomozi Bože da se Srbi slože“, objavljenom u Barskim novinama decembra 1990, Plamenac zaokružuje svoj ideološki sistem u duhu krilatice „jedan narod, jedno carstvo, jedan vođa“ (vođa tih dana ne silazi sa stranica Barskih novina, kopa se za njegovim vasojevićkim porijeklom, pedantno rekonstruiše porodično stablo i sl.): „A kada bi srpstvobilo ujedinjeno, bilo bi dovoljno jako da se otrese od svojih otpadnika, kao od vaški. Onda bi srpstvo bilo dovoljno jako da autoritativno ne da rukom na sebe. Kada ne bi mogli ništa da učine za svoju stvar, dušmani više ne bi dirali Srbe. I bio bi mir na Balkanu.“

Eto jednostavne formule – jedan narod, jedno carstvo, tu je i vođa, a tu su i vaške, koje će se lako eliminisati i – mirna Bosna. Recept koji je ovđe izložio Plamenac zapravo je uskoro i zaživio prvo u Hrvatskoj pa u Bosni. Završio je, kako znamo, genocidom u Srebrenici. Nije Plamenac ostao samo na teoretisanju. A su zatrubile trube obnove Dušanova carstva, dosekao se na prvu liniju fronta, ostavljajući tragove što vonjaju na zakon topuza. Tako u Pobjedi od 1. 9. 1991. u članku „U odbranu srpstva, svetosavlja“ slavi Željka Ražnatovića Arkana i njegove po zlu čuvene operacije u Slavoniji, Baranji i Zapadnome Sremu.

Vidite, kad danas lažno piše da je crnogorski jezik prvi put pomenut na Petrovdanskom saboru 12. jula 1941. godine, a zaboravlja pripomenuti da je počasno mjesto na tom kvislinškom śedniku pripadalo Joanikiju I – kojeg slavi kao sveštenomučenika – i kad brojnim otrovima koji kolaju njegovim mrzilačkim epistolama dodaje i otrov mizoginije, prvo vrijeđajući profesoricu Jelenu Šušanj, a potom sudeći (iako nije onaj kojemu je to dato) kao ubicama ženama koje se opredijele za abortus, Jovan Plamenac zapravo nije sveštenik, sluga vjere Hristove, baš kao što ni prije tri decenije nije bio novinar.

Uzalud se skrivajući iza novinarskih akreditacija i mantija, Plamenac je i tada i sad samo propagandista, u službi ideologije velikosrpskog fašizma.