Država na doboš

Piše: Aleksandar Radoman

U trenutku obznanjivanja nove parlamentarne većine – koju baš kao i 2020. godine čine dominantno antizapadne snage – novoizabrani predśednik Skupštine Andrija Mandić poručio je da do cilja vode različiti putevi, jasno stavivši do znanja da je vuk promijenio kožu, ali ne i ćud.

Prije neki dan, nakon mjeseci glume ispunjenja euroatlantske platforme – koja je u osnovu koalicionoga sporazuma – Mandić je potvrdio da je za iščlanjenje Crne Gore iz NATO. Ali, junak ovoga teksta nije dalajlamirani Andrija Mandić kojeg bi ponajbolje opisali stihovi usmene narodne pjesme „Žali bože tri oke sapuna što potroši bula na Arapa“. Andrija je samo izvođač radova šefa iz Beograda.

A junak ove priče je izvođač radova izvođača radova onog iz Beograda. Jer koliko god nam mazali oči pričama o ekonomskom prosperitetu, visokim platama i još višim penzijama, brzom učlanjenju u EU i još bržim cestama i autoputevima, ovom državom ne upravlja nosilac izvršne vlasti, već četnički vojvoda Andrija Mandić u svojstvu kolonijalnoga administratora, koji i za najmanju sitnicu trči na kanabe Aleksandra Vučića.

U izvrsnoj knjizi Sergeja Gurijeva i Danijela Trajsmana Spin Dictators: The Changing Face of Tyranny in the 21st Century opisan je novi tip autokrata, primjeren 21. vijeku koji više ne posežu (makar ne kad baš nije neophodno) za direktnom represijom i strahom, već svoju tiraniju sprovode kampanjom laži, poluinformacija, spinova i sluđivanjem javnosti.

Gurijev i Trajsman navode nekoliko pravila koje slijede novi diktatori – u rasponu od Li Guangjaoa, Li Sjenluga pa do Putina, Trampa, Orbana, Erdogana, Fudžimorija, Bolsonara ili Aleksandra Vučića. Jedna od ključnih poveznica ove nove autokratske doktrine leži u tome da je ideologija uklonjena kao sredstvo vladanja, a zamijenjena je strogom kontrolom informacija i predstavljanjem lidera kao celebrityja.

Vladari u ovakvim sistemima ne miruju, stalno su prisutni u javnosti i ključni su meritum svih društvenih kretanja, predstavljeni su kao požrtvovani i kompetentni zaštitnici nacionalnih interesa, preuzimajući na sebe sve uspjehe i optužujući za sve neuspjehe opoziciju, nezavisne medije, civilni sektor i sl. Umjesto da terorišu građane, oni vješto kontrolišu preoblikovanje njihovih uvjerenja i pogleda na svijet, usmjeravajući ih da se povinuju ili čak oduševljeno odobravaju. Popularnost lidera kreira se medijskom agresijom, zloupotrebom i kontrolom izbornog procesa, kontrolisanim javnim nasiljem – ako je potrebno – i fingiranim „otvaranjem prema svijetu“.

„Spin diktatori slijede Makijavelijev savjet i kopiraju Aristotelov drugi tip tiranina. Umjesto da zastraše građane kako bi se pokorili, oni se služe prevarom kako bi pridobili ljude.

Vladati na ovaj način podrazumijeva poštovanje nekoliko pravila. Prvo je biti popularan. Za razliku od klasičnih despota, spin diktatori moraju brinuti o svojoj popularnosti. Kao što je Makijaveli primijetio, oni mogu pridobiti naklonost javnosti na razne načine. Dobre ekonomske performanse pomažu.

U bilo kojem režimu, prosperitet ima tendenciju povećati privlačnost vladajućeg predśednika. To je izuzetno važno i ne treba ga zaboraviti čak ni dok se usredređujemo na druge, komplementarne puteve do popularnosti. Građani iz ekonomskog rasta zaključuju da vladar mora biti vješt čovjek.

Čelnici svih vrsta – demokrate i autoritarci – preuzimaju zasluge za procvat tržišta kada mogu“, primjećuju Gurijev i Trajsman. Što bi rekao Mandić – između starih i novih diktatora putevi su različiti, ali je cilj isti – monopolizovati političku moć.

Je li vam ovo poznato? Ako zanemarimo Vučića, na kojeg referišu i autori ove dragocjene studije, premda on dominantno usmjerava sve političke tokove u Crnoj Gori u potonje četiri godine, u opisu spin diktatora lako ćemo prepoznati i Vučićeve lokalne igrače malog formata – od Mandića i Bečića preko Abazovića pa do dvojca Milatović – Spajić.

Talas uklanjanja ideologije iz javnoga diskursa u nas je samo vješto kamuflirani proces preoblikovanja društvene svijesti, i transformisanja Crne Gore u autokratiju pod apsolutnom kontrolom Aleksandra Vučića, BIA i Beogradske patrijaršije. Otud ovoliko medijsko i institucionalno sluđivanje javnosti, otud fingirani sukobi i lažno prepucavanje u okviru tzv. tridesetoavgustovske koalicije, i otud igra na skrivanu agendu koja „demokratskim metodama“ treba da obezbijedi uspješnu finalizaciju ovoga projekta.

Zato je neslavni junak ove priče aktuelni crnogorski premijer koji je na posljednjoj skupštinskoj śednici, sasvim shodno toj agendi, najavio da će Vlada na inicijativu Skupštine raditi na izradi zakonodavnog okvira „po EU standardima“ za uvođenje dvojnog državljanstva. Javnost je ovu opasnu namjeru prećutala. O tome Spajić, dakako, ni slova nije prozborio u predizbornoj kampanji. Ali jeste Mandić i njegova bjelaško-četnička družina. To, zapravo, jeste i njihov najefikasniji plan za preoblikovanje Crne Gore Koštuničinim metodom.

Odluke vladi Duška Markovića i Zdravka Krivokapića i liberalizovanje sticanja državljanstva, dale su toj ideji krila, sad posao treba dovršiti do kraja. U svojem izlaganju Spajić je pomenuo oko 300.000 građana s dvojnim državljanstvom koje nije moglo biti stečeno na legalan način, što ga kao premijera nije naćeralo da pokrene proceduru za istragu kršenja zakona, već ga je ponukalo da po direktivi Mandićeve ekipe inicira promjenu zakona.

Kad se brojke iz aktuelnoga biračkog spiska uporede s brojkama s tek završenoga popisa, i bez elementarnih statističkih kompetencija biva vam jasno da nešto nije u redu, odnosno da je broj crnogorskih rezidenata s državljanstvom neusklađen s brojem onih koji imaju pravo glasa. Među njima, znatna je većina onih koji svoje pravo glasa imaju u državama u kojima žive, u prvome redu Srbiji i Bosni i Hercegovini, ali su njihovi registri nedostupni, pa mi ni danas, godinu dana od pokretanja postupka, ne znamo da li Andrija Mandić ima srpsko državljanstvo, budući da Srbija odbija da taj podatak dostavi crnogorskome MUP-u.

S aspekta crnogorskoga Zakona o državljanstvu jasno je da vjerovatno velika većina tih ljudi pośeduje nelegalno stečeno crnogorsko državljanstvo. Kad bi se taj broj uvećao legalizovanjem dvojnoga državljanstva, koje bi nakon svega nekoliko godina dovelo i do dramatične revizije biračkog spiska, o sudbini Crne Gore dominantno bi se odlučivalo izvan nje i to bi činili oni koji u njoj ne žive.

To bi, zapravo, bio siguran i najjednostavniji put u ostvarenje Mandićevog cilja – trajno potčinjavanje državnog suvereniteta Crne Gore Srbiji, a u daljem procesu asimilacije nacionalnih Crnogoraca koji su kost u grlu ideji nacionalne čistoće Srpskog sveta te segregacije manjinskih naroda i na kraju preusmjerenje Crne Gore s njene euroatlantske trase izgradnje demokratskog društva u sunovrat antizapadnih despotija.

Sasvim u duhu ideologije spin diktature, Mandić je kampanju o dvojnom državljanstvu započeo ne u Beogradu, đe mu je taj predscenario napisan, već u Istanbulu – da se vlasi ne dośete – da bi potom palicu prepuštio svom argatu na čelu Vlade, koji očigledno bezrezervno, mažući nam oči tobožnjim „EU standardima“, čvrsto hodi Mandićevim stazama koje vode starome cilju!

Jedini način otpora ovome zlu nije aktuelna kolaboracija i iščekivanje da se Spajić jednog jutra probudi drukčiji i nov, već organizovano i snažno nepristajanje na pravila igre koja su nam nametnuta.