U SLAVU ZVICERIMA: Stogodišnje opjelo

Piše: Balša Vulević

U crnu, najcrnju noć aprilsku,

Dvadeset petog u jutru oko dva,

Svake godine uz jeziv plač i vrisku

Selo Rokoče se budi iz sna.

Čuje se žandara bezdušnih glas

Što prolama se kroz pusto selo,

A vjetrom nošen stari hrast

Služi već stogodišnje opjelo.

Gazili su pupoljke,

Gazili cvijeće,

Utulili su ognjište,

Utulili proljeće.

Tog su jutra kad i mjesec spava

I pupoljci i cvjetovi davljeni,

A visibaba je kao najstarija glava,

Vezana gledala kako su i spaljeni.

I žezlo strave krv je lilo,

I ptice kukavice su pojale,

I nebo je zvijezdama suzilo,

I gore su se požarom bojile.

Gazili su pupoljke,

Gazili cvijeće,

Utulili su ognjište,

Utulili proljeće.

Prokleta pjesma žandara se orila,

Sotone, za ruke, u vražje kolo,

Dok je mladost uz vrisku gorjela,

Smijeh iz pakla širio se dolom.

Zorom kad su vatre umukle,

Cvjetovi nikoše iz pepela, lijesa,

A nebo im pruži plave ruke

Da uskrsnu dimom u nebesa.

Gazili su pupoljke,

I cvijeće u visu,

Uždili su ognjište,

Pobijedili nijesu!