Taoci sistema

Piše: Milka Šćepanović

Kao i svake godine pa i ove 2. aprila se obilježava Svjetski dan svjesnosti o autizmu.

Posljednjih tri godine politika je zaokupirala mozak svakog građanina dok su najugroženiji ostali neprimijećeni osim tog jednog dana u godini predviđenog za njihov svijet.

U susret obilježavanju Dana osoba sa autizmom, sa dijagnozom F84-autizam, Centar za autizam, razvojne smetnje i dječju psihijatriju “Ognjen Rakočević”, probio je brojku od 500 registrovne djece sa razvojnom smetnjom – autizam, dok je na nivou države registrovano oko 5000 djece sa razvojnim smetnjama. Frapirajući podaci porasta djece sa razvojnim smetnjama očigledno ne interesuju državu.

U Crnoj Gori je do 2024. godine licencirano 17 dnevnih centara za djecu sa smetnjama u razvoju. Mnoge opštine u Crnoj Gori nemaju Dnevni centar pa je samim tim roditeljima djece sa smetnjama u razvoju iz spektra autizma, otežano uspostavljanje redovnih tretmana i daljeg postupka liječenja djeteta. Nebriga države, Vlade, Skupštine, Predsjednika Crne Gore (osim na predizbornim obećanjima) djeci sa poteškoćama i njihovim roditeljima stvaraju veliki trošak jer samo liječenje u nekoj državu van naše teritorije košta i preko 10.000€ za kratak boravak od tri mjeseca na nekom od Instituta.

Centar za autizam nema dovoljan kadrovski kapacitet te samim tim i tretmani ne mogu biti onoliko česti koliko je djeci zaista potrebno.

U periodu kada je predsjednica Skupštine Crne Gore bila gospođa Danijela Đurović, Visoki dom je u 27. sazivu usvojio Predlog zakona o dopuni Zakona o zdravstvenoj zaštiti, kojim se tada predviđalo formiranje Registra osoba sa autizmom. Registar je trebao da predstavlja sveobuhvatnu i cjelovitu, metodološki standardizovanu i ažuriranu evidenciju osoba sa autizmom na cijeloj teritoriji Crne Gore. Međutim, sagledavši cijelu situaciju, sve je kako se čini, bilo samo zarad lične promocije nekadašnjih političkih piončića koji su preko leđa naše djece htjeli da ostanu u skupštinskim klupama. Od registra ništa.

Osobe sa autizmom funkcionišu drugačije od ostalih ljudi i potrebno je da društvo u Crnoj Gori shvati i prihvati tu različitost. Da li više može da postane jasno svima u državi, da dijete u porodici sa dijagnozom autizma znači ”porodica sa autizmom”? Da li država može da prepozna takvu porodicu? Da li predsjednik Vlade, države, Skupštine, mogu da prepoznaju da neko ima problem i da ne može da ga riješi sa 500 € mjesečnog primanja, dok oni “ljuljaju” bombasticne službene plate? Da li iko u ovoj državi koja je na pragu sunovrata može da shvati da roditelji takve djece se o njima staraju 24 sata, da ne postoje bolji trenuci, smještajna mjesta gdje oni mogu otići. Roditelji te djece svakodnevno se suočavaju sa strahom šta će biti s tim djetetom kada ono nadživi svoje roditelje.

Trenutno, naše društvo nema osjećaj za bilo kakav prihvataj različitosti, pa kako onda da ga imaju oni koji vode ovu državu. Da li se sve vrti oko par NVO organizacija koje svojim aktivnostima vikendom promovišu samo svoju NVO i njihove direktore, a samim činjenjem narušavaju sve što je učinjeno do sad. Gdje su bili isti ti ljudi kada je samo par organizacija na čelu sa tadašnjim predsjednikom Vlade Duškom Markovićem radio sve da se osnuje pomenuti Centar. Postoji ono “ali” i velika razlika, jer tada te organizacije ni centa nisu uzele kako bi promovisale sebe, a ipak smo nešto dobili. Da li sada što je neko tada uradio, par zaluđenika u posao koji pritom ne znaju da rade, treba da sruše? Vlada u mandatu tadašnjeg premijera Markovića je osnovala Centar, a sadašnja Vlada želi da preimenuje Centar u Centar za rani razvoj? Pitate li se gdje će se uspostavljati rana dijagnostika ukoliko se desi ono što su naumili neznaveni političari?

Novca očigledno ima na pretek jer se troši domaćinski na putovanja i proputovanja. Ljudi u nekim udruženjima su se naputovali po svijetu s ciljem da, tobož, prošire znanja o ovom poremećaju. Na te dnevnice je potrošeno toliko novca da bi se moglo napraviti nekoliko centara za autizam.

Da li vam je, gospodo ustoličeni, iko predočio da država mora da obezbijedi da osobama sa autizmom bude pristupačno doživotno obrazovanje. Za osobe sa autizmom, obrazovanje predstavlja mnogo više od bazičnog prava. Djeca sa autizmom moraju da imaju besplatno, adekvatno obrazovanje počev od predškolskog uzrasta. Da imaju asistente u nastavi (tehnička podrška) individualno 1na1 a ne 1na3 đaka. Problemi koje niti pominjete, a kamoli da ih rješavate.

Oni koji su se trudili da maksimalno depolitizuju ovaj problem, jer su se vlasti mijenjale, ali kada sagledam sistem posljednjih tri godine, stav je isti. Naše dijete, naš problem!
Naši autisti žive u svijetu gdje ne vlada dvosmislenosti, laž, sarkazam i negativan pristup.