Za aktuelno.me
Piše: Miodrag D. Bajković, arhitekt
Bilo je to u davna vremena, kad su u zemlju koju su Dioklitijom zvali – da bi u doba ”veljega meteža” od dinastičkih razmirica za prijestol živu glavu skapulali – Nemanjini tata i mama iz zemlje Raške arivali.
Sporad bojazni od krvne zavade – ova famelja hotimice otud nestade.
U domovini su im pojale crne ‘tice – dođoše ovamo ka’ tužne izbjeglice.
Tadijer je u Duklji unuk kralja Mihaila, kralj Vladimir (II) još vladao i, dobro je sve nas do dana-danjega preškartao – što im na put bježanije zabranom ulaska u Duklju nije stao.
Ostalo je zabilježeno da Zavidina ili Prvoslavova ili… (?) – nevjesta oko ljeta 1113-oga – pod sobom bači najmlađega sina svoga.
Neka se povjesničari najprvo dogovore, ako se glede toga ikad budu složili – imena su sami namnožili, koji je čojak Nemanjin zbiljski tata – očito je više kandidata.
Kakogođ bilo, tomu novorođenomu đetiću nađenuše ime Nemanja – jer mu taj nekoji tata ni pedu za udijelit’-ostavit’: nema-de-ima-nja.
Navičas izidoh iz ”poetskoga” stanja – ajmo dalje bez rimovanja.
Vele da je rođen u Duklji, u mjestu Ribnica.
Ali – u kojoj Ribnici?!
Na koju se Ribnicu misli?!
Je li u pitanju: srednjevjekovno mjesto Ribnica, za koju Radoslav Rotković veli da nikad ka’ mjesto u smislu grad nije postojala – što je dokazao Mihailo Dinić u svojemu radu ”O gradnji turske tvrđave izvještava i Ivan Crnojević – Venecija, 1. marta 1474. godine”; ili oblast zemlje Duklje zvana Ribnica; ili se u njegovomu Žitiju pod Ribnicom podrazumijeva mjesto-kraj-oblast (opetujem: ne grad) đe se nalazio hram Presvete i čiste Vladičice naše Bogorodice – u kojemu je kršten (a ne rođen)?!
Inače, u novije je doba izmišljeno da se Nemanja rodio u ”Ribnici (poviše sastavaka ili krsti od rijeka Ribnice i Morače), današnjoj Podgorici”.
Za ovu tvrdnju, i iz dostih drugih pričina (razloga) – moraju se viđet’, tj. natenane prebiskat’ sjajna djela izuzetnog intelektualca dr R. Rotkovića.
No, to đe je Nemanja svijet ugleda’, nije vala baš toliko ni važno (sem ovdašnjim zluradim a nežnavenim srbo-četničkim zagondžijama, i zarad toga je prijeko potrebito naučnim činjenicama raskrinkavati im ”znanje”) ali zato:
- Jes’ važno da se jedna jedina istina znade da – tvrđavu na ušću Ribnice u Moraču u 15. stoljeću (1474. godine) izgradiše Osmanlije, nađenuvši joj ime Depedögen – a ne tamo nečesovi Stefan Nemanja;
- Pa još kako je važno i da tkz. ”Nemanjin grad” (naziv je skovan pomeđu dva svjetska rata u doba sramne, nesojske i krvave Karađorđevića okupacije Crne Gore), kako ga podlo, ciljano i redovito danas imentuju srbo-četnički fakini – znameniti Marko Miljanov nazivlje: Stari Grad!
On je to, valjda – velji komad bolje znava’ od ovijeh današnjijeh srbo-četničkih fakina.
A, srbo-četnički fakini su: crnomantijaši iz ovdašnje ekspoziture ili ispostave okupatorske, anatemisane, proklinjane i zločinačke tkz. Srpske pravoslavne crkve; pojedini – političari, ”kulturni” radnici, pedagozi, novinari, ukratko – srbaljski klero-naci-djelatnici.
Upravo napisano glede pravoga imena Starog Grada ili Stare Varoši, znaveno je obrazovanim, normalnim i dobronamjernim ljudima, odnosno – u pitanju je jedna jedina istina, koja nepokolebljivo stoji naspram srbaljskih falsifikata i lažavina, što je znamenita suština tamo-njihovog funkcionisanja i uslov opstajanja.
Znači, razni zlonamjerni podlaci i/ili bezobzirne funjare svojim lažavinama ”edukuju” ovdašnju neobrazovanu pučinu i primitivnu marvu!
Da ne biste kojijem slučajem pomislili da pučina i stoka ne idu skupa, tj. da ovđen brkam žabe i babe, ka’ dokaz nudim ono što Njegoš veli: ”Pučina je stoka jedna grdna, …”.
- I, ka’ najvažnije treba znati da ispod njezinih zidina (tvrđave u Staroj Varoši) – nema ni traga, ali – ama baš ni najmanjega slijeda ili ostatka neke starije utvrde ili bilo koje drugojače građevine prije te druge polovice 15. stoljeća!
Ovo potonje znači da postojeća tvrđava u Titogradu sa Stefanom Nemanjom ima veze taman kolicno ima veze i sa nekojijem tadanjim ili sadanjim poglavicom nekojega crnačkoga plemena iz Centralne Afrike ili sa Madagaskara !!!
Kako u ta doba (u 12. stoljeću i, naravno – nikad prije) u vaskolikoj Duklji nije bilo nijednoga jedinoga pravoslavnog svještenika(!!!), puškom da ga gađeš – ovoga đetića, budućeg zlikovca i krvnika potomaka onijeh koji pružiše utočište njegovim roditeljima – krstiše po katoličkom obredu.
Kad se u Raškoj razbistrila politička situacija i postala ugodna za povratak, ova se famelja vrnula oklen je i došla.
Mimogred otkrito rečeno – isto tako je šćelo bit’ prijeko potrebito i jedino pravilno i normalno (da je bilo pameti i sreće) preko crnogorskijeh granica usmjerit’ nazad ili vanka ispratit’ jedno 90% izbjeglica iz 90-ih godina proteklog stoljeća.
Nije rđavo da se opetovano barem na tren pripodśetimo neznavene ili ”bistre” DPS-SDP vladavine, koja nas Crnogorce i Crnogorke dovede ovđen đe smo danas.
Pod Crnogorcima i Crnogorkama na ovomu gore mjestu u nacionalnom smislu, naravno – podrazumijevam sve postojbnike (stanovnike-državljane) Crne Gore, pripadnike svih naroda i sve tri vjere, koji ljube svoju domovinu i jednomašice (u isti mah, jedanak) – nijesu kvislinzi.
No, da se povrnem mojojzi pisaniji o Nemanji, tj. čuvenomu srbaljskomu svecu-zlikovcu Simeonu.
Sama činjenica da su mu roditelji izbjegli u Duklju đe su bili bezbjedni od bilo kakve ugroženosti iz Raške, tj. nedotakljivi ruci osvete izvanka Duklje, više no jasno zbori o moćnoj i, podrazumijeva se – nezavisnoj ovdašnjoj državi, koja je do toga trena (a to se zbilo navjerovatnije 1112. godine), već 35 godina bila kraljevstvo, i potlje toga još 34 godine (znači: od 1077. do 1146.), a Raška ili Srbija je kraljevinom postala tek 1217. g.
Ka’ što opažate razlika je tačno cijelijeh 140 godinah !!!
Nakon dugog niza desetljeća po povratku u Rašku, uz pomoć vizantijskog cara Manojla (Manuel) I Komnena (Komnenos), Stefan Nemanja skupa s’ braćom 1163. godine – prevratom dolazi na prijestol.
Tada je vizantijski car za velikog župana odredio-postavio Tihomira, ka’ najstarijeg od četvorice braće Zavidinih ili … (već rečeno – ne zna se tačno čijih) sinova, a pomeđu 1166. i 1168. godine Nemanja sam preuzima svu vlast.
Navrh okruglo 100 godina od kako su 1072. u Prizrenu ustanici Bodina proglasili za cara (pod imenom Petar), Nemanja se godine 1172. uzjogunio i diže bunu protivu cara Manojla I Komnena, koji zarad toga krenu u kaznenu ekspediciju na Rašku, čiju vojsku žestoko porazi a kolovođu pobune zarobi ili, tačnije rečeno – ovaj sukob se okončao Nemanjinom predajom caru Manojlu.
Nemanja se jednog dana ritualno pokorio vizantijskomu caru.
Gologlav, bosonog, sa odjećom izbucanom do lakatah, konopcem oko vrata i mačem u rukama uša’ je u logor i doša’ pred cara.
Stigavši pred Manojla Nemanja pred njega pade ničice pružajući mu svoj mač, da od njega u-čini što mu je volja.
Vizantijski car prihvati njegovu poniznost, pristavši na obnovu vazalnih obaveza.
Završni dio ove epizode odigrao se u Konstantinopolju, kroz koji je Nemanja proveden kao sužanj u Manojlovoj trijumfalnoj povorci, dok ga je masa okupljenog svijeta ismijavala.
Bitno je zapaziti (zapamtiti) da ovi ”veliki župan”, tako konopom vezan oko šije (vrata), taman dolično tomu kako se volovi i vežuju, i bos žuleći za konjskim repom cara Manojla, znači – pješice kadikad gazeći i po neizbježnim konjskim balegama itd. – ka’ potonja vucibatina vučen bješe od Raške i dovučen do u Konstantinopolj (to je, složićemo se – poprilično velji komat puta za odit ili odnik).
A sad, ljubazno želim svrnuti Vašu pažnju na ovo što slijedi, a koje ka’ da svojijema očima viđu:
U Konstantinovu gradu potrefi se sunčan i ono taman prijatno topao dan.
Dveri grada bjehu širom otvorene.
Vijorahu se zastave – i u rukama barjaktara dolazeće pobjedničke armade koja se vrtala doma, i onijeh koji tu svoju armadu dočekivaše.
Pa okićene zidine.
Pojahu se vesele pjesme.
Vaskoliki grad punan-krcat bješe zvukova lauta i flauta, pa ih dosta osta te se i uvis put neba uzdizahu milujući zvuci ovi.
Odjekivalo je opšte radovanje.
U grad bez forcanja ulazaše dugačka povorka sa carom Manojlom na konju na njezinom čelu, a za konjem na šežanj (otprilike 1,89 m – barem je kod nas Crnogoraca toliko) rastojanja ponizno i obaljenoga pogleda u aljine fetke, ka’ preb'jen koračaše sužanj – srbaljski ”vladar”.
Nasmijane đojke mlade u odsprijeda razigrane i razdragane im bluze šarene, i nešto malo već u struk smirene, tj. bez da bi premlogo (tijelom) frcnule, nevjeste kršne u raše-kotule im ka’ salivene – bačahu cvijeće po svojijema junacima, koje padaše pred noge duž povorke.
Pođekoja ružica prava, garofan (karanfil) ili bijela rada šćaše strefit Nemanju u zlu mu čuturu (figurativno – glava, lobanja), kojemu nešto i nije baš do nekojega veljega slavlja i veselja bilo, a pojanje i sviranje da i ne spominjem.
Muškarci svijeh uzrasta, žitelji Konstantinova grada i okolice – ushićeni tancovahu, kape uvis bačahu i klicahu svojemu caru pobjedniku i hrabrim ratnicima, a, bogomi – pođešto grdno dobačivahu nesretnjemu Nemanji, koji jedva čekaše da svemu tomu njegovomu silnom poniženju više jedanput i konačno konac dođe!
*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta
Veoma interesantan i inspirativan tekst sa dosta arhaičnog crnogorskog jezika. G-in Bajkovic to izvrsno radi sa visokim stručnim i argumentovanim činjenicama. Nadam se da će i u buduće biti ovakvih i sličnih tema za njegovo ,,pisanije” i ovim putem pozdravljam i podržavam uvaženog g-dina Bajkovića.
Zahvaljujem! Svakoje dobro Vam želim!
Hvala od srca na ovim poučnim informacijama i razotkrivanju laži
Obećava, ovo će bit bolje od Igre prijestolja
Obećava, ovo će bit bolje od Igre prijestolja