piše Sonja Milatović
Svaki 21. maj sam s osmijehom dočekala, ovaj Ti suzama pozdravljam.
I ne, nije to zbog Tebe.
Tebe, koja traješ kroz vrijeme čvrsta poput durmitorskog krša.
Tebe, koja odolijevaš svakom vremenu i nevremenu poput prkosnog Lovćena.
Tebe, koja se s burama i olujama boriš, ali i Tebe koja pod suncem plešeš, poput naše Boke.
Crna Goro, kućo!
Nijesu ove moje suze Tvoje, mada znam da me i ovako nemoćnu da Ti pokažem koliko Te volim, ljubiš onako kako to čini majka spremna da bude ranjena ne bi li zaštitila sopstveno dijete.
Mada činiš sve da ne pokažeš da Te sve one ruke koje si othranila, a koje bi sad vrat da Ti lome, ne bole, ja osjećam, jer dijete uvijek osjeti.
Ranjena sam, dome.
Ranili me oni koji bi Tebe htjeli da vide ranjenu, a ne znaju da se svaka njihova strijela udarom o tvoj kamen lomi i ne vide da ti opet, opet i opet ne mogu ništa.
Boli me do kosti i razara mi biće spoznaja
da oni koje si grlila žele ruke da Ti vežu, da Te vide pokorenu, a ne znaju da su kroz istoriju mnogi, moćniji od njih, pokušavali lancima da Te krote, a na kraju bi opet jedino Tvoje ruke ostale nezarobljene.
Crna Goro, majko!
Ljubav Tvoje djece prema svemu što si bila, svemu što jesi, svemu što ćeš tek biti, biće moćnija od svakog kamena koji Ti je u lice bačen.
Ponos koji osjećamo, koji do neba seže, jer si naša, Crna Goro, poput onih sjekira, siječe korijen svakog zla kojim bi Te htjeli rušiti.
Crna Goro, ljubavi!
Onako kako si 21. maja 2006. se uzdigla poput feniksa i vinula visoko u zrak, izdigni se i sad iznad ovog mulja kojim bi htjeli da Ti prljaju obraz.
Poleti poput orla, zemljo, visoko, više nego ikad prije!
Neka Tvoja krila budu naša ljubav i neka Tvoja ljubav bude jedini odgovor na sve noževe koje su ti zarili duboko u srce.
Crna Goro, domovino,
Plaši me spoznaja da Te nijesmo zaslužili.
Želim Ti neke bolje ljude i neka, prema Tebi, milosrdnija vremena.
Oprosti mi suze, ja Te molim i volim, beskrajno mnogo Te volim.
*autorka je studentkinja završne godine Pravnog fakulteta