Psi čuvarkuće

Piše: Đorđe Šćepović

U svojoj kultnoj pjesmi Sahrana mrtvaca Tomas Sterns Eliot pjeva: “April je najsvirepiji mjesec koji rađa jorgovane iz mrtve zemlje…”. Neće zamjeriti dobri Tomas ako april svoje mjesto ustupi avgustu. Znate, avgust je najsvirepiji mjesec, koji je, umjesto jorgovana, rodio grobare jedne zemlje. Zapravo, oni su već bili rođeni, bili su tu, među nama, ali su tog avgusta 2020. iznova rođeni, poput ambicije Emila Labudovića da opet kontaminira crnogorski javni prostor. U nešto drugačijem svojstvu dakako. Ovog puta bez mikrofona i “idiota” s kojeg čita ratnohuškačke tekstove. Danas ih objavljuje na nacističkoj platformi IN4S. Ili, poput ambicije Milutina Mićovića da bude pisac. Znate Milutina? Brata dostavljenog popa srpske crkve. Milutina, koji poziv na silovanje crnogorskih novinarki ne osuđuje, već se na psihopatu srdi i čudi nad izborom potencijalnog silovatelja, jer esteti Milutinu narečene novinarke nikako nijesu po volji. No, pjesnici su čuđenje u svijetu kazao je Antun Branko Šimić, a naš je Milutin čuđenje u svijetu. Mada Milutin nije pjesnik. Brat je popa okupatorske crkve, i to je sve. Milutin je sijač zla i glasnogovornik mržnje, sakriven ispod mantije svog nedostojnog brata. Avgust je vaistinu najsvirepiji mjesec koji je na crnogorsko tle, kao što vulkan izbaci magmu, izbacio sav talog velikosrpskog polusvijeta. Sloboda o kojoj pjevaju avgustovci samo je još jedna laž, u koju odavno ni oni sami ne vjeruju. Sloboda o kojoj mantraju poput papagaja ometenog u razvoju ništa je drugo do nakana da se Crna Gora razori do temelja. Da mrak ugasi svaku svijeću i svaki plamen koji ne plamti u saglasju s velikosrpskim nacionalizmom.

Tako je ovih dana u brlog beogradskog vazalstva gurnuta i Gradska televizija. I Gradski radio. I Gradski portal. Za novog direktora postavljen je čovjek čiji svjetonazori nijesu nikakva misterija, kojom bi se morao baviti Šerlok Holms, ili makar Poaro. Za novog direktora politički je postavljen čovjek koji je posredstvom svog portala promovisao planove i programe velikosrpskog projekta. Za novog direktora postavljen je čovjek koji je, kako kažu neki dežurni čuvari NGO savjesti (a bliski sad već bivšem Dritanovom režimu, i režimu prije Dritana, i onome prije onog prije Dritana) nacrtao Savjet koji će ga birati. A u Savjetu sve sami revolucionari. Mnogi od njih su više puta položili život u borbi za slobodu. Španski borci su vam za takve crtani film! Partizani su vam za takve čaj od nane! Kad biste samo znali kako su ljudi iz Savjeta ginuli za slobodu, u državnim institucijama, ili, recimo, u intervjuima s Radmilom Vojvodić, koje zbog količine snishodljivosti nije moguće gledati, u mnogim drugim akcijama, gerilskim borbama i herojskim podvizima, eh, kad biste samo znali! Ali ne znate. Kako biste i znali? Usta su puna slobode onima koji o slobodi ne znaju ništa. Usta su puna slobode potonjim slugama, bivših, sadašnjih i budućih vlastodržaca. Rizničarima se u zube ne gleda! Direktorima se u biografije ne dira. Čak i ako su direktori mimo zakona. Čak i ako se njihovo televizijsko iskustvo svodi na gledanje direktnog prijenosa sahrane Amfilohija Radovića, kojem su, duboko pogođeni njegovom smrću, izvoljeli dati i odista srceparajuću čitulju. Čak i ako se njihovo televizijsko iskustvo svodi na gledanje crkvenog vjenčanja jednog visokog funkcionera režima, koje je direktno prenosio Raonićev Parlamentarni kanal. Ili, na fanatično gledanje srpskih televizija, na kojima se, uostalom, i izdaju uputstva za crnogorske namjesnike. Čak i ako su uskliknuvši “Riješeno!” likovali nad sramnim i kriminalnim tzv. Temeljnim ugovorom. Dakle, da biste bili direktor televizije o televiziji ne morate znati ništa. Pa nezakonito izabrani Raonić je čist dokaz. Dovoljno je da ste kadri izvršiti śeču glava koje štrče. Dovoljno je da po svojoj mjeri i obličju načinite Savjet. A one koji su nekad ginuli za slobodu ukrotite i umirite. Mada, to i nije nužno. Takvi su 2020. trajno izgubili moć govora. Takvi su 2020. zagrlili slobodu.
S L O B O D A! Slobo, slobodo! Mogli bismo i tako reći. Javni servis već uveliko liči na Miloševićev RTS, a Gradska bi mogla biti Tv Hram. Zašto da ne? Nije valjda da će psi čuvarkuće, čiji je lavež parao uši i budio usnule, opet zalajati?

– Koliko košta tišina?

– Prodato.