Piše: Prof.dr Goran Barović
Predizborna kampanja je bila različita, ali je kod svih učesnika u procesu ubjeđivanja građana imala jednu zajedničku nit. Svi su se kleli u Evropu, svi su obećavali da će nastaviti put kojim se krenulo prije desetak godina, sa manjom ili većom brzinom i sa manje ili više uspjeha.
Bilo je spektakularno otvaranje pregovaračkog procesa, sa razlogom, krenuli smo poslije perioda nesporazuma sa Evropom u proces pridruživanja jednom ozbiljnom savezu, koji bi nam ulaskom garantovao napredak u svim poljima društvenog razvoja. Otvarala su se poglavlja, formirani timovi za pregovore, dolazile delegacije sa raznih evropskih adresa i dijelile demokratske lekcije koje su manje ili više uspješno implementirane u naš pravni sistem.
Dugo je trebalo da se razbije tradicija zakonodavnog okvira naslijeđenog iz ranijeg socijalističkog društva, sa brojnim nedostacima u formulacijama, praktičnoj primjeni i zaštiti društva od novih društvenih procesa. Napravljeno je dosta velikih koraka, izmjena i unapređenja, a je li se moglo više i bolje, može se komentarisati. Mora se priznati, da smo posebno na samom početku, dobijali dobre ocjene od posmatrača i delegiranih predstavnika koji se bave proširenjem Evropske unije.
Kasnije je to napredovanje usporeno, a sad već možemo sa neke distance komentarisati, u smislu da li nam je nedostajalo kvalitetnog kadra da ubrzamo postupke koje smo započeli ili je, moguće, namjerno odlagano, jer neka od novih rješenja nijesu odgovarala određenim djelovima društva, posebno nekima bliskim vlasti, mada takvih ima u svim njegovim djelovima. Jedno se mora priznati, kretalo se naprijed, manjom ili većom brzinom, ali se ipak kretalo.
Novi rukovodeći kadar u liku Vlade Crne Gore, koji se nakon izbora 2020. godine, prilično dugo okupljao, prvo što je uradio, po hitnom postupku je sa pozicija pregovarača sklonio „stari“ kadar, da nešto ne bi uradili u postupcima ispunjavanja uslova za pridruženje Evropskoj uniji. Imenovanje novih pregovarača išlo je sporo, kao u ostalom većina aktivnosti koje je trebalo obaviti da bi se započeti postupci nastavili. Poslije dužeg vijećanja, više pokušaja dobili smo neka rješenja za određene pozicije, ali poslovi su stali. Nema komisija i timova koji su ranije radili, jer su rasformirani, a novi nijesu imenovani, nema zatvaranja poglavlja, nema otvaranja novih, nema dolazaka pregovarača, nema …
Organizacija Vlade je u odnosu na onu prethodnu značajno drugačija pa su se pogubile mnoge pozicije i sektori koji su ranije imali jasna zaduženja. Jedno je važno istaći, sklonjeni su „stari kadrovi“, bez obzira na njihovo znanje, iskustvo, veze sa međunarodnim institucijama i sl. Napravljena je šteta, a postupak pridruživanja je stao, do te mjere da je i posebna kancelarija koja se bavila Crnom Gorom i ispunjavanjem uslova u procesu pridruživanja, zatvorena.
Nekada lider u reonu „Zapadnog Balkana“ nije više, rekli bi sportisti, „dio prvog tima“, a što je najgore, nije ni „na klupi“, nego trenira samostalno i igra „regiju“ po lakšim pravilima, što je pogrešno, kao mnogo toga što rade, a nabrajanje bi potrajalo … Ne znam zašto se uopšte čudimo ovakvom stanju, jer je nastalo po principu, šta zajedno mrzimo, zato ni rezultat nije mogao biti bolji. Vrlo je malo vjerovatno da su mogli naći nešto što svi vole, a kad nešto iznikne iz mržnje, nije duga vijeka.
Umjesto Evropskih integracija i povezivanja sa naprednim i uspješnim dijelom našeg kontinenta, nama se na mala vrata nudi neki drugi koncept udruživanja, sa problematičnom perspektivom, sa zemljama koje imaju niz neriješenih sporova, sa nejasnim ciljevima, sa sagovornicima koji ne ulivaju povjerenje jer sve to rade iz ličnih interesa, a što je najvažnije, na našu štetu. Nešto što nam je već jednom ponuđeno i mi ga sa razlogom odbili, sad već počinje da se u javnosti predstavlja kao realnost. Vjerovatno su nadležni razmišljali po principu, „što bi mene muštrao tamo neki evropljanin kad mogu fino i bez kakve muke da uđem u Otvoreni Balkan.“
Ko imalo trezveno razmišlja, ovo dvoje se ni po jednom elementu ne mogu upoređivati niti dovoditi u bilo kakvu vezu. Zna se gdje je moderan i napredni svijet, a gdje su lokalni moćnici koji sebi prave spomenike i pokušavaju formirati zajednice koje bi bile ispunjenje sna nekih ranijih pokreta, partija ili udruženja, zbog kojih su se i ratovi vodili, čiji bi cilj bio nastanak „Velike …“ šta god i kako god se zvalo, samo bi ulaskom u tu organizaciju Crna Gora nestala. Mi mali bi bili samo kolaterala koja će ispuniti formu, i tu smo samo da zaokružimo cjelinu, a imamo i izlaz na toplo more.
Ovakvo ponašanje naše vlasti mi se u potpunosti poklapa sa Orvelovom „Životinjskom farmom“. Farma je imala „Majora“ koji je sve započeo i organizovao, ali ubrzo je umro, a mi smo imali takođe jednog kome su pripisivali nešto viši čin, koji je sve osmislio i realizovao, ali je i on ubrzo preminuo. Zajedničko im je da su obojica izdejstvovali pobjede i ostavili „naslednike“ da je sprovedu do kraja koji su kasnije „evoluirali u razmišljanju“ pa stvorili nešto sasvim drugo.
Na farmi je počelo sa „Slabi ili jaki, mudri ili priprosti, svi smo mi braća. Ni jedna životinja ne smije da ubije drugu životinju. Sve životinje su jednake.“ Zatim je doneseno „Sedam zapovjesti“ koje su u početku bile potpuno jasne i važile za sve. Naša vlast je donosila pravila, potpisivala memorandume, kleli se u jedinstvo da bi na kraju razlike koje postoje bile jače od zajedničkih imenilaca. Zajedničko im je jedino to što su se uktrkivali, ko će koga više ucjenjivati, ponižavati, iznositi prljav veš, pa čak i privatni, i još mnogo, mnogo toga. Kako je vrijeme odmicalo (na farmi) počelo je raslojavanje pa su oni iz „viših“ slojeva bili stavljeni na „muke“, ali su imali opravdanje po principu „Za vaše dobro mi pijemo to mlijeko i jedemo te jabuke“, a u narednoj fazi, ako bi neko posumnjao u to njihovo „mučenje“ saopšteno je da „Hrabrost nije dovoljna, važniji su odanost i poslušnost“.
Naša politička elita je po istom principu krenula sa pričom o Evropskoj uniji, a bi da završili u Otvorenom Balkanu, iz skromnog taxi-ja, prešli u majbah, od prijetnji da je nemoralno baštiniti nepotizam do zapošljavanja svakog svog, itd.. Katakterističan lik na farmi je Skičalo, neko ko opravdava svaki potez „nepogrešivog Napoleona“, a mi danas od raznih umišljenih „Napoleona i njima odanih „Skičala“ ne možemo opstati, na svakom koraku i svakom momentu. Doduše neke od njih definišemo ih „preletači“, „naizmjenična struja“,… (ima još, ali nije za javnu komunikaciju).
Zbog toga što je deviza „Sve životinje su jednake, ali neke životinje su više jednake od drugih“ instalirana kao aksiom i farma je otišla u pravcu koji ni blizu nije kako je bilo zamišljeno kod njenog nastanka, kao što i naše društvo ne ide u pravcu koji nam je u početku obećavan, ali nadležni nikako da shvate da sve ima svoj početak i kraj. Može se do nekog momenta manipulisati narodom, uvijek se nađe „Moli, glupava, lijepa bijela kobila“ koja se kupi kockom šećera, ali nijesu svi kao Moli, na sreću, ima onih koji misle svojom glavom, i to ne malo, ne „padaju na slatko“ i jednog dana ustanu i kažu DOSTA JE BILO!
Autor je redovni profesor UCG i član DANU