Pop istrgnut iz konteksta

Piše: Đorđe Šćepović

Neđelja je, za pristojan i bogougodan svijet, dan za liturgiju, ili, u mom slučaju, za tekst i kontekst popa Gojka Perovića. Nakon objave čuđenja nad svijetom koji preko svake mjere i ukusa govori o “vojnoj intervenciji” Vladimira Putina, pop je Gojko našao za shodno pojasniti svoju misao i izvolio izraziti novo čuđenje: čuđenje na čuđenje nad njegovim čuđenjem?! U tom svom pojašnjenju pop nam Gojko ukazuje na tekst i kontekst, zapravo, naš nas pastir optužuje da smo njegov tekst istrgli iz konteksta. Kažu da je opravdanje “tekst istrgnut iz konteksta” starije i od piramida, pa čak i od Atlantide, koju su, po Jovanu Deretiću, naseljavali Srbi.

Jeste da pop Gojko nije pisac, ali moguće objašnjenje njegovog teksta i konteksta možemo potražiti u teoriji književnosti. Ako je vjerovati strukturalistima – književni tekst stvara vlastiti kontekst. U slučaju popa Gojka Perovića ne postoji oprečnost između teksta i konteksta, već njihova potpuna usaglašenost, ili, kako se to u nauci veli – estetika istovjetnosti. Očekivano je da se onaj koji biva uhvaćen u istini, jedinoj svojoj istini i prirodi, brani istrgnućem iz konteksta. Na to smo već odavno navikli. Međutim, takvi valjda uporno računaju da je vaskolika crnogorska javnost umna koliko i njihovo stado. A o stadu znamo sve?

Dok se pop Gojko Perović, istrgnut iz konteksta, u maniru kandidatkinje za mis svijeta (srpskog ili ruskog, svejedno) molio za mir u svijetu, onaj koji taj mir ugrožava je nalik strašnom Voldemaru, onaj čije se ime ne izgovara! Ne samo da Gojko Perović neće izgovoriti njegovo ime, već će se i tekstom i kontekstom svrstati na njegovu stranu. Ako se vratimo samo koji mjesec u prošlost, ukazaće nam se gradonačelnik Pljevalja Igor Golubović, koji svoju javnosti obznanjenu slabost prema “urbanoj kulturi grada”, odnosno grafitima posvećenim ratnom zločincu Ratku Mladiću, takođe brani istrgnućem iz konteksta. I njega je, kao i Gojka Perovića, neka zlonamjerna novinarska ruka istrgla iz konteksta. Kladim se da su iz konteksta istrgnute i sve one poruke ljubavi počivšeg Amfilohija Radovića, aktuelnog Jovana Mićovića i svih drugih misionara ljubavi Crkve Srbije. Crnogorci kao volovi, kopilad, đavolji nakot, ili pečurke koje će nestati poslije kiše, ništa su drugo do tekst istrgnut iz konteksta. Danas već antologijska riječ Gojka Perovića u kojoj pastvi iskustveno objašnjava bogojavljenje: “Bogojavljenje je kada Srbija da gol u 90-om minutu…”, nije ništa do tekst istrgnut iz konteksta. Ili kada nam pop istrgnut iz konteksta otkriva da je potpuno legitimno da se neko identifikuje prema pasošu, u kojem piše da je njegovo državljanstvo crnogorsko, i to je njegova nacija, ali je sasvim na mjestu i kada njegov brat kaže: “U redu, imam pasoš, ali imam istoriju Crne Gore, koja je sva srpska!”

Čini se da je Gojku Peroviću dojadilo u odijelu i Safet-bega i Đura Barbarića, kako to plastično ilustruje Vuk Drašković u romanu Nož. Čini se da je decenijsko pretvaranje i zamagljivanje umova naivnih štićenika konačno umorilo popa Gojka, a da je vuku isuviše tijesno u koži jagnjeta. Vrijeme je da se puku objavi svoja iskonska priroda. I nema tog istrgnuća teksta koje će odbraniti neodbranjivo.

Da nam je Gojko Perović rekao da je njegova riječ izgubljena u prijevodu možda bismo i povjerovali. Jer, zaista, njegova riječ dolazi iz trbuha Aleksandra Vučića. Svaki njegov i tekst i kontekst su tek eho zvaničnog Beograda. I tu ne pomaže ni Sosir Tatjane Bečanović, koja znakom i označenim poriče srebrenički genocid. Ali, kontekst je ipak najjeftiniji izgovor, pope.