Poitaj kod Mila!

Piše: Slavko Mandić

Ne da ne volim Mila, nego ću ga hapsit. Pa ću ga mučit svim političkim i bezbjednosnim mukama. A onda ću, dok se bavim pripremnim radnjama za političko uništavanje žive sile kakav je vanserijski vanzemaljac, ipak zaboraviti da mi je kazao da sam bitanga. I to pred javnim mnijenjem koje, istina, ima pravo da zna.

A možda je bio u pravu? Jer, upao sam u nekakvo vrzino kolo vila i vještica. To je bilo u sumrak dolazeće pomame, ispričao je sam sebi naš gospodin Goluža, iznenadni domaći prorok za koga bi i sam Orvel kazao da ga je nadmašio. Jer, njegovo Životinjsko carstvo je slojevitije a fizionomije stada i krda kud i kamo reljefnije. Što će reći izvornije i konzistentnije.

Domaći prorok je u zadnju URU razumio da je malo ostalo do mrklog mraka koji je zaprijetio Crnoj Gori.

-Poitaj kod Mila, reče proroku unutrašnji glas. Potop je počeo, zar ne vidiš?
U barke od domaćih nojeva potrpaše se odreda: projektantski dvojac i tvorac multipraktik razvojne sekvence Europa ovi čas. Sa njima u ćošku poskakivač u ležeće-klečećem stavu sˊ demidžanom od tamjana. Unezvijeren što ga je snašlo, a samo koji dan prije, moga je što ni jedan drugi. Bilo je i onih koji su vjerovali da će mrkli mrak uistinu zavladati Crnom Gorom. I bilo bi tako da Crna Gora nije kost čvrsta koja se ne da slomiti.

Padale su nad Podgoricom godinu i više neke crne kiše. Morača nadošla do potopa. Barke od domaćih nojeva poređane čekaju Injac naredbu za strojevi korak. Potrpaše se, kako rekosmo, najzaslužniji za „ćeraćemo se još“.

Četvorospratnoj suza suzu stiže. Niz Moraču će vodenim klupkom do Bojane, a onda ko zna kojim kracima duboko ispod zemlje tražiti kapilare da izroni u Bilećko jezero njene mladosti.

-Kuda ću i kako đedo od tamjana, zavapi ovo nebesko stvorilo ka mentoru njenih muka?

-Ako znam obraza mi tvoga, iskreno će đedo. Zovi Sergeja, zamršeno će odgovoriti autoritet, bijesan što ga u ovim teškim trenucima ne ostave na miru, da se sopstvenim jadom pozabavi i ugasi za sva vremena svoje porive koje mu je vlast na površinu izbačila.

-Sad će me pritisnut da vadim dozvolu za nezakonito izgrađenu kuću, pomisli sužanj. Sad će da tragaju za svim i svačim što sam činio i prije ove potonje godine. E kukala mi majka, zajauka presamićen preko vesla barke koja je plovila po urburkanim talasima. Što mi šćaše da se vatam u kolo sa bjelosvjetskim Singapurcima, kojima sam za našu novu partiju previše pop, pa me više neće. Kao da oni nijesu. Znam ih najbolje. Oće opet da slažu Evropu, kaˊ što je to učinio onomad Ljaljo. Upočetku uspješno. Prepisao od drugih, u čemu je ekspert, pa Evropejci povjerovali da se radi o mladom političaru, antifašisti koji baštini civilizacijske vrijednosti i svjetske standarde. A ono, on samo mlad, i ništa više. E to vam je isti slučaj i sa Singapurcima. Viđeće to Evropljani, ako već nijesu. Eskobar jeste sigurno.

Barka niz Moraču kljunom zaore nemirnu vodu. Pravljena je da izdrži. Mada, sam bog zna je li se ko od mojih ugradio u materijal. Znam ih sve odreda. I mene su prevarili, lupi se šakom po „obrazu“Zdraventije velečasni.

I dok se prvovjenčani s pravom udara po glavi, čuje se u po glasa …“sred pušaka bajoneta“. Skoči četvorospratnica i zaigra Oro crnogorsko dok u pozadini promiču kadrovi sa proslave jednog od nacionalnih crnogorskih praznika, sa svim partizanskim pjesmama ovoga svijeta, koje je stoički odslušao Jovan Mićović, helikopterski ustoličeni mitropolit Srpske crkve u Crnoj Gori. Smjestio mu Ljaljo na preporuku kudravoga.

-Viđe li ko Abaza, zavapi bivši autoritet. Đe je, zna li se? Je li se ukrcau u našu malu barku?

-Eto ti ga kod Mila, horski mu odgovoriše i zakukaše istovremeno ostaci negdašnjeg apostolata.

Za to vrijeme čuje se Milo na Gorici.

-Ne, ne. Ne njega tu. Poperi ga u ove za ljudska i manjinska prava. Relaksirano samo. Za pravdu ćemo onu najglasniju u svim parlamentima od osnivanja višestranačja do današnjih dana. Nju ili neću koalicijuI I mene je dofatila ponekad. Ali neka! Zlatila joj se svaka riječ!

-Ajde neka ti bude, reče vrhovni i zaključi se spisak nove vlade koja će uskoro početi da vlada. Već je i Evropa priznala a i Amerika, koja je istinski načinjela. Tako se to radi jer, ko umije-njemu dvije!

Na barci niz Moraču četvorospratnica tuži mlada, za srce ujeda. U drugom ćošku jeca korona vakcina apostolka dvoprezimena, žaleći zlu sudbinu. A tek se bila navikla na blagodeti. Kako li će a s kime će sada?

Balabani, viknu oficijelni vikač, i čamac se polako zaustavi tik uz obalu. Možda tu i nema vode, ali koga je to briga.
Prvo uskoči hitro četvoronožna drvena fotelja. Ka da je za Njegoša pravljena. Pomogaše rukovodioci barke, ali se uplašiše jer njega (Ljalja) nema.
Poskakaše bivši, sve bivšiji jedan od drugoga. Đe si Ljaljo rode?

-Da nije propa kroz daske. E jada, dere se aktuelni pomjerivač brda i planina s mjesta A na mjesto A.

-Evo me, što ste zagrajali, ču se neđe između nogu stolice, Ljaljo balabanski. I zaista, nazire se. On vala, nema ko drugi. Litijaš, jasno kao noć!

-Ajde poitajte. Da se ne opoznimo na proteste za očuvanje naših svetih funkcija. Svake fotelje ponaosob. A branićemo ih, zadajem vi božju vjeru. Do svake kapi narodne krvi.

Šloži se i vojvoda Andrija. Crnu Goru na noge. Nego što! Nećemo dati da nam otmu ono što nije naše, urla šef svih otadžbinskih četnika. A onda mu pogled pade na novinu u koju se zablenuo Pipun. Piše: Bivši američki ambasador Mur: Promjena vlasti nije dramatična, SPC da bude van politike.

Uh, ču se.

Čovjek u vodi, ču se glas tiho, tiše ko padanje kiše, dok je barka plovila ka trajnom TEMELJNOM nepovratu.