Za aktuelno.me
Piše: Miodrag Draga Blažo'a BAJKOVIĆ, univ. dipl. inž. arh. – iz Građanah (Riječka nahija)
”Blok 5” je stambeni blok koji – izgradnjom ”Bloka 6” itd., nije (odavno) više tamo neđe na rubu grada, već je fizički-prostorno postao dio (uslovno rečeno) užega gradskoga tkiva, ali ne i zbiljski i suštinski – u urbanom ili gradskotvornom smislu riječi.
Ako do prije samo 25-30 godina – onamo iza, tj. na prostoru poslije ili preko puta negdanje ulice Marksa i Engelsa (danas Moskovska), pa na tu bandu (liše tadanje improvizovane ”male pjace” i one ”momišićke” crkvice) – nije postojalo niđe ništa, to nije značilo da se – pravi grad na toj ulici zanavijek zaustavio-prekinuo, odnosno – njegov rub trebao tu zanavijek i da ostane.
Upravo je ta činjenica i taj trenutak, s početka druge polovice osme decenije protekloga stoljeća, zasebice bio izazov više – da se urbanistički dadne vidoviti(ji) odgovor: kako tamo preko kontinuirano nastaviti ”živo gradsko tkivo” i – kako ovi prostor (budućega ”Bloka 5”) ”uvući” u postojeći život ili bilo-puls grada?
Teorijski i teoretski, bilo-puls nekojega grada potencijalno najbolje poznaje urbanista koji je i njegov stanovnik.
Zborim o ozbiljnim planerskim zahvatima u prostoru i njegovom isto takvom definisanju i kreiranju.
Ucrtati ili rasporediti samo nekoliko kuća-zgrada mogu i ”urbanisti-izvanjci”!
Inače, sva zahtjevnija i značajnija (beznačajnih – nema) rješenja u arhitekturi, ali i u urbanizmu – smatram da je neophodno dobiti putom (anonimnih) konkursa.
No, da nijesu ni konkursi vazda garant kvaliteta u našoj struci, a sve sporad ”vrlina” pojedinijeh članovah konkursnih komisijah – zbori primjer koji slijedi.
U tadanjoj viziji budućega ”Bloka 5”, jasno je da su se ka’ kontaktna zona, morale (i sigurno jesu) sagledati i one (najblaže rečeno – nemam prikladnijega termina) fantazije pobjedničkoga urbanističko-arhitektonskoga konkursnoga rada iz istoga perioda (čini mi se i iste godine kad je urađen DUP ”Blok 5”) – raspisanoga za prostor: pomeđu negdanje ulice Marksa i Engelsa i sadanje G. Washingtona, i – pomeđu kuće RTCG i Momišića.
Spomenute urbanističke fantazije (uključujući i ono nevjerovatno ukidanje nastavka sadanjega Bulevara Svetoga Petra Cetinjskoga u pravcu put Tološa), tj. moj negativan stav ili kritika toga konkursnoga rješenja (ka’ i ijed ili bunt) – učinjelo je da upravo taj cijeli prostor i programski zadatak tadanjega konkursa, uzmem za diplomski rad i osmislim na svoj način.
No, koliko je to pobjedničko rješenje bilo: urbanistički dobro-kvalitetno, dalekovido (predviđenom namjenom-sadržajima planiranih kuća – realno) i oblikovno uspjelo (mnim na predložene forme tijeh kuća u osnovi i njihovu arhitekturu) – pokazuje i dokazuje i to da je, samo 15-tak godina posije, urađen DUP za isti prostor, koji je bio jedna sasma druga urbanistička galaksija, nastala na pozitivnim iskustvima teorije i prakse urbanizma protekloga (i ne samo protekloga) stoljeća.
Pripovrnimo se još malo samom ”Bloku 5”.
”Blok 5” je distrikt u gradu koji čeljade, ako nema obavezu da svrne u njega, a mora ga suminuti (bilo pješke bilo automobilom) – jedva čeka da sumine.
Dosadan je, posebice gledan iz tološke šume i uopšte duž te njegove bande.
I – nikad da se okonča.
Nikad mu na kraj doprijeti.
Treba suminuti onako organizovanih cca 180.000 m2 (brutto).
O koncu:
ona opipljiva Pitagorina matematika ili naučna interdisciplinarnost i ona Nostradamusova vidovitost ili sposobnost prepoznavanja neopipljivoga, odnosno – njihovo kombinovanje i dopunjavanje u procesu urbanističkoga kreiranja, s ciljem stvaranja-proricanja uspješnoga urbanističkoga modela (što je zadatak svakojega urbaniste) – biva provjereno tokom niza desetljeća, koje nakon realizacije uslijede.
Samo se za onaj urbanistički model (na osnovu kojega su stvorene fizičke strukture u prostoru i njihovi konkretni sadržaji) – koji u (na)dolazećem vremenu skapula (preživi) sve buduće i novonastale: sociološke, ekonomske, tehnološke, kulturološke i estetske promjene – može reći da je uspio!
Urbanizam se mora učiti osvrćući se unazad, na nasljeđe i protekla iskustva – stvarati u ovome trenutku, ali, naravno – ne nikad samo za ovi trenutak (koji se mjeri godinama), no – mnogo, mnogo više za: śutra + prekśutra (koje se mjeri desetljećima – čak i stoljećima)!
Urbanističko rješenje ”Bloka 5”, uz vaskoliku:
prozračenost izgrađenih struktura, oslobođenost prostora put juga, osvijetljenost i ozelenjenost (što za mene nije i ne može biti dovoljno) –
nije doseglo onu:
humanu notu veljega gradskoga naselja; gradskotvornu notu distrikta, ipak (pokazalo se je) užega dijela grada; notu prijatnih razdaljina pomeđu fizičkih struktura, koje zadovoljavaju sve urbanističke parametre i normative, a prijaju čovjekovom mjerilu svemu ili svega u konkretnom prostoru; ka’ ni onu planersko-dalekovidu notu itd. –
no je, na svoj način, ovaj blok nastao i ostao:
samo uspjela spavaonica njegovih, u urbanom smislu uskraćenih žitelja, i – nepotrebna pauza daljem a blokada kontinuiranom razvoju urbanistički zaista uspjeloga dijela Titograda, kojem velimo ”preko Morače”.
Titograd nije grad koji je prije 40-ak godina imao izgrađen najviši dio svojega urbanoga tkiva, pa da se – silom disperzivnoga rasta grada, tamo neđe na njegovom rubu ili u predgrađu (na jednoj od dostih slobodnih lokacija, na kojoj se planira graditi) – imalo pravo na eksperiment, pa i na promašaj, koji bi, ka’ odraz jednoga vremena i poimanja struke, samo, eto – bio segment našega ukupnoga urbanističkoga nasljeđa.
Za nešto tako, lokacija ”Bloka 5” u urbanističkom kontekstu glavnoga grada bila je previše vrijedna-skupa.
Tvrdim – da ”Blok 5” nije primjer na kojemu treba da se uče mlade generacije crnogorskih arhitekata-urbanista!
Ili – baš obrnuto!
Na neuspjelim primjerima se – taman najbolje uči i pravilno nauči!