Piše: Đorđe Šćepović
Bez sumnje najznačajniji crnogorski dramski pisac Ljubomir Đurković, između ostalog, pisac je i “porodične/podgoričke trilogije”. Ovu Đurkovićevu trilogiju čine drame Pisac porodične istorije, Tobelija i Otpad. Đurkovićeve drame, kako to i biva kad su takvi pisci u pitanju, i danas žive svoj život. Ne onaj u zgradama pozorišta, jer Đurkovića tamo sve manje ima, ali u prostoru koji je Đurković volio više čak i od pozorišta njegovi se komadi igraju od onog trenutka kad je Đurković na posljednjoj strani svog teksta napisao KRAJ. Bez pauze između činova.
Crnogorska stvarnost danas neodoljivo podśeća na Otpad. Ne samo zbog znakovitog naslova ovog dramskog teksta, već i zbog onog, kako ga Aleksandar Radoman određuje: “podražavanja starog mita o cikličnom kretanju vremena, obremenjenog farsičnim elementima”. Ova antiratna drama predočava svo zlo koje donose ratne trube. Svu pošast koja neminovno prati jedan rat. Crna Gora danas je Otpad Ljubomira Đurkovića. Zemlja u kojoj zavijaju psi rata, bez rata, bez granata i rovova. Crna Gora je danas komad s tragičnim i farsičnim likovima.
No, posljedice činjenja junaka dramskog teksta koji živimo ipak su samo tragične. Farsa u toj tački prestaje. Potenčeni duh velikosrpskog nacionalizma razara Crnu Goru, poput kancera, koji otkrivamo tek u metastazama. Je li se ovakav ishod mogao spriječiti da smo na vrijeme iz naših plavih vena izvadili krv i da smo se suočili sa stvarnošću? Ma kakva ona bila? Ili je laboratorijski tehničar nedostojan naše plave krvi, pa zato danas ova zemlja gubi bitku s kancerom nacizma. A nacizam jesu svi oni glasnici “srpskih i ruskih svetova” pred kojima smo zatvarali oči i jedni drugima stavljali prst na usta. Zapravo, prst nije bio naš, ali usta jesu.
Uprkos tome mi nijesmo ćutali. Ipak, moć govora izgubili su oni koji su morali govoriti. Zašto? Da se, gluho bilo, o zlu ne kaže štogođ što bi zlu moglo nanijeti duševnu bol, ili povrijediti čast. Jer, ukoliko živite u nekom paralelnom univerzumu, u svom mikro svijetu, sa sve Kineskim zidom, i stoga ne znate – 2024. Bobanu Batrićeviću se upravo zbog toga sudi. Jer je napisao istinu. Jer je zlo nazvao zlom. A to se, znate, ipak ne bi smjelo učiniti. Naročito ako smo zvijer hranili decenijama unazad, dok zvijer nije toliko narasla i svijetu objavila svoju iskonsku prirodu. Svu tamu koja je morala biti osvijetljena vatrom. Vatrom istine i vatrom spoznaje.
Danas se takve zvijeri plaše tužioci, sudije, političari, novinari, nevladini, a vladini aktivisti, i drugi, koji zvijer vide kao imaginaciju crnogorskih nacionalista. Koji zvijer vide kao izmišljotinu volova, kopiladi, sotoninog nakota, kako nas je, između svega ostalog, uobičavao zvati Amfilohije Radović. Nekad čovjek koji je othranio, odgajio, a potom jahao zvijer, danas zaboravljeni mitropolit Crkve Srbije. Mitropolit kojeg su se odrekli nekad do potonjeg dinara odani sljedbenici. U mantijama, i bez njih.
Odrekli su ga se i njegovi nekad pouzdani sijači mržnje, vulkani zla. Svi ti IN4S-ovi, Borbe, Vijesti i ini, koji su do Amfilohijeve smrti bili njegov megafon, danas imaju istu svrhu, ali govornik je neko drugi. Neko ko bez pogovora izvršava naloge Aleksandra Vučića. Neko ko nosi ime tzv. Sv. Joanikija Lipovca, saradnika italijanskih fašista u Drugom svjetskom ratu. Joanikije Mićović je danas onaj koji novinarima režimskih glasila diktira, dok oni posvećeno zapisuju. Joanikiju Mićoviću predśednik Parlamenta, četnički vojvoda Andrija Mandić, danas cjeliva ruku na ulazu u Parlament Crne Gore! Jer to nije crnogorska, već srpska Skupština.
A to vam je onaj isti Andrija Mandić, kojem je počivša Gradska televizija uputila izvinjenje jer je gost u jednoj od emisija bio toliko drzak da kao advokat saopšti svoj stav o Mandićevom kršenju zakona?! Da li će se u Gospodu upokojena Gradska televizija izvinjavati svakom funkcioneru režima, ako se neko od gostiju opet drzne da iznese svoje mišljenje?! Vjerujem da neće, jer takvih gostiju će biti sve manje, kao i pitanja zbog kojih bi se u Gospodu upokojena Gradska televizija morala izviniti.
Crna Gora je Đurkovićev Otpad. Jer, samo u prostoru nalik otpadu neki danilovići, markuši, božovići, ivanovići, perovići i slični mogu lagati o svemu, a ne snositi bilo kakve posljedice. Samo u takvoj Crnoj Gori njihove medijske platforme mogu emitovati goli govor mržnje, i ne odgovarati za to. Samo u takvoj Crnoj Gori neko može javno obećavati da će ugasiti FCJK – uz Crnogorski PEN centar jedini institucionalni glas koji para uši i remeti planove arhitektama velikosrpskog projekta. Samo u takvoj Crnoj Gori neko može godinama opsesivno targetirati FCJK.
I to ne bilo ko, već čovjek koji je politički postavljen na čelo institucije koja odlučuje o budućnosti FCJK! Vječiti politički parazit, ministar policije u vladi bivšeg režima i osvjedočeni šovinista, koji u slobodno vrijeme nariče treš poeziju. To je ona đurkovićeva farsa, koja može proizvesti tragediju. I to sve dok mnogi Crnogorci koperfildski lebde iznad stvarnosti, ravnodušni i spokojni, a drugi pak kusaju svoju porciju pomija, koju je “srpski svet” izručio na pod.
Vezani, na kratkom povocu. Jer, nove gazde znaju da će pas koji je ujeo ruku koja ga je hranila opet ujedati. Čim dođu drugi. A drugi dođu, prije ili kasnije. To je neminovnost. Zato je ova zemlja danas otpad. U kojem se slavodobitno objavljuje izdaja. U kojem se u čast izdaje priređuje gozba. Otpad, koji mora izgorjeti, da bi iz njegovog pepela izrasla neka nova i bolja pokoljenja.