Piše: Željko Vukmirović
Danas, sve što je važno znati o 2023. godini je činjenica da je prošla. Bila je predodređena za trpeljivost.
I počela je naročitim prikazom nemoći. Već 4. januara se znalo da nema ništa od formiranja nove Vlade i postavljanja Miodraga Lekića za premijera. U prilog opusu novog traćenja vremena. Vrlo brzo nakon toga nije bilo muka saznati da nas čeka itekako odloženo i oholo urnisanje države od strane premijera u tehničkom mandatu Dritana Abazovića.
Već 9. januara je uslijedila prva viđenija blamaža. I odlazak dvojice ministara, Kovača i Damjanovića, iz Dritanove Vlade, na proslavu Dana Republike Srpske, u Banja Luku. Ovaj dan mnogi bosanski Srbi smatraju danom nastanka tog entiteta u Bosni i Hercegovini, dok ostatak svijeta obilježavanje tog dana iz 1992. vidi kao slavljenje uvoda u zločine, etnička čišćenja i genocid. Prve i osuđujuće reakcije u Crnoj Gori povodom te posjete Abazovićevih ministra su već bile pripremljene za ignorisanje od strane važeće vlasti, da se nije oglasila Američka ambasada u Podgorici koja je tu priča definisala kao “veoma razočaravajuću”.
Abazović se tek kratko i nevješto izvlačio iz te priče, ali prosrpski i proruski uticaj se nije mogao sakriti. Crna Gora je bez sumnje postala destabilizovana i duboko podijeljena zemlja. I samo još jedna zemlja u redu onih koje bi mogle izazvati destabilizaciju u regionu.
Priča sa formiranjem nove Vlade je potrajala. A Abazović se, bar kako je to nešto kasnije ocijenio mandatar Lekić, branio “bujicama neistina”. Za sve ostale, to sa Dritanovim neistinama je već bila stara vijest. I neraskidiv dio naše svakodnevice.
Već početkom februara se stiglo do kampanje za predsjedničke izbore. Iako je bila zakazana za 19. mart, kandidaturu je prvi podnio lider proruskog Demokratskog fronta, Andrija Mandić. Niko nije mogao ni slutiti da će se ta kandidatura pretvoriti u spektakl kakav svijet nije vidio. I sada već legendarni Rajov spot se pojavio nedugo nakon objavljene kandidature. Bila je to izuzetna i do tada nepojmljiva pokajnička predstava, a dramski dotjerani Mandić je u spotu, bez treptaja oka, saopštio da “naše podjele u kojima sam učestvovao leže mi na duši”. Zli jezici će kasnije ovu lakrdiju pripisati afektu i brzopleto određenoj terapiji.
Sa druge strane, Dritan nije gubio vrijeme. I pompezno je najavio otvaranje fabrike za proizvodnju votke u Nikšiću pod imenom ruskog brenda Beluga. Ispostaviće se, ipak, da je to bila tek još jedna kratkoročna muljaža iz Abazovićevog asortimana. Sa sve najavljenih šest hiljada boca na sat. O tome, ni dan danas, niko ni riječi.
Epilog predsjedničkih izbora u martu se može smatrati događajem godine. Iako, baš taj događaj koji će mnogi promovisati u istorijski, lišen je neke posebnosti. Dotadašnji predsjednik Milo Đukanović je uvažio izbor birača, priznao poraz, čestitao Milatoviću, povukao se sa položaja predsjednika države, a onda i sa mjesta predsjednika stranke. Od najava njegovih protivnika da neće lako otići, do onih trabunjanja sa tenkovima na ulicama ili bjekstvom u inostranstvo, nije bilo ništa. Politička smjena je izvršena, kraj priče.
Već u aprilu se Rajo Mandić oporavio od one mistične uloge pokajnika, pa i debakla na izborima i zaključio kako je država objavila rat Demokratskom frontu. Ono kajanje iz predsjedničke kampanje je otišlo na otpad. Ta priča sa objavom rata mu je mnogo bolje ležala. I opet je bio u igri. On nije priznao nikakav poraz, niti je davao bilo kakvu ostavku.
Uslijedili su dosadni mjeseci trpnje u kojima je dominirao srpski predsjednik Aleksandar Vučić koji je uz pomoć svojih izvođača radova na putu u Crnoj Gori uspjevao da se prilično uvali u ovdašnje parlamentarne izbore, a onda i na odgađanje sastavljanja nove crnogorske Vlade. I potrajalo je to.
U međuvremenu, Jakov Milatović se stvarno uživio u ulogu predsjednika što će rezultirati nizom jeftinih blamova, ukupnim neznanjem i interesnim poklonstvom prema srpskom autokrati Vučiću.
Dok Dritan Abazović nije krio svoju pogubljenost i suočenje sa gubitkom moći, a njegova bahatost se rasplamsala. Ispalo je da uopšte nije neosnovana pretpostavka da je parlamentarne izbore preživio samo zahvaljujući ljubaznošću srpske agenture i nekom beogradskom snimku koji mu je obezbjedio ucjenu i obezbjeđenje poslaničkog statusa. A bogami i imuniteta. Ta priča će ostati u igri. Usput, stiglo se i do podatka da je za vrijeme svog mandata zaposlio više od 40 hiljada ljudi. I da je više od 80 odsto od tog broja našlo uhljebljenje na državnom budžetu. Njegov prilog destabilizaciji države je definitivno stvar za udžbenike.
Krajem oktobra Milojko Spajić je postao novi premijer. A Crna Gora je dobila teško kompromisnu Vladu, opterećenu pridruživanjem srpsko – ruskog satelita Demokratskog fronta u roku od godinu dana.
Održan je i popis stanovništva. Pod pokroviteljstvom Porfirija i prosrpskih političara. Rezime ove pripremljene smicalice staje tek u par riječi. Jebeš softver.
A ona trpeljivost s početka priče koja je potpisala trajanje 2023. godine obećava svoj udio i za narednu 2024. Sa sve dubinskim rasporedom i nasljeđenim glavnim akterima, provjereni kadar. Može to još dublje.
Čekajući Put u središte zemlje. Remix 2024.