Novogodišnja basna Andreja Nikolaidisa

Piše: Andrej Nikolaidis

Ma koliko bizarno djelovalo – uostalom, nismo li naučili da stvarnost po pravilu jeste bizarna – sve što stoji u ovoj priči istina je. Tačnost podataka možete provjeriti prostom google pretragom.

Ovu crticu započeo sam prije gotovo dvije decenije. Povod za nju bili su medijski izvještaji za koje sam, onomad, mislio da su luđi od bilo čega što mahniti pisac može smisliti.

Književnost, suprotno onome što djecu uče u školama, ne podražava stvarnost. Književnost nije, kako piše u udžbenicima, “subjektivni odraz objektivne stvarnosti”. Nije, jer književnost, za razliku od stvarnosti, mora imati smisla.

Crtica je glasila ovako:

U Berlinu smo pratili javnu debatu o sudbini polarnog medvjeda imenom Knut.

Medvjed je rođen u tamošnjem zoološkom vrtu. Iz do danas nepoznatog razloga, majka je odbacila Knuta i njegovog brata, koji je umro nekoliko dana kasnije. Knuta su odnijeli u inkubator, gdje je proveo 44 dana. Potom je brigu o njemu preuzeo čuvar po imenu Thomas.

On je postao Knutova majka. Medvjedića je hranio mliječnom formulom za djecu, pomiješanom sa ribljim uljem. Da bi što bolje brinuo o medvjedu, Thomas je donio krevet u kavez i spavao sa Knutom.

Njemački najtiražniji mediji dan i noć su pisali o Knutu, o kojem su snimljene i bezbrojne reportaže. Kada se Knut okliznuo na stijeni i posjekao stopalo, na adresu zoo vrta sitigle su hiljade pisama podrške. Kada je Knut pojeo nekoliko riba koje su plivale u vodi njegovog kaveza, neki od ljudi koji su podržavali medvjedića u bijesnim su pismima osudili njegovu surovost prema drugim životinjama.

Kada je Knut bio još sasvim mali, moćna njemačka koalicija za zaštitu prava životinja oglasila se zahtjevom da medvjedić bude ubijen. Polarni medvjed je zvijer, saopštili su, stoga je bolje da bude mrtav nego da ga podižu ljudi. Piti mlijeko na cuclu suprotno je prirodi polarnog medvjeda, rekli su. Iz njima suprotstavljene, no jednako moćne koalicije za životinjska prava, oglasili su se drugačijim zahtjevom – tražili su da medvjed ostane u životu. Oni su saopštili kako je, po njihovom mišljenju, život u prirodi svakog živog bića. Ubiti medvjedića zato što je siroče svakako je neprirodnije nego hraniti ga vještačkim mlijekom na cuclu, rekli su oni. Njihovo stanovište podržala je i uprava zoološkog vrta, što je bilo dovoljno da medvjed preživi. “Do daljnjega”, rekli su zagovornici smrti za polarnog medvjedića, koji su se svakodnevno, u tri smjene, okupljali pred zoološkim vrtom noseći transparente na kojima je pisalo Pomozimo Knutu – ubijmo ga.

Nekoliko pisaca, filozofa, čak i fizičara uključilo se u debatu koja je, kako su pisale najtiražnije novine, podijelila njemačku javnost. Jednog vikenda smo, u novinama koje su donijele blok novih priloga debati o Knutu, pročitali da je stotinupedeset Turaka stradalo u požaru koji je noć prije izbio u jednom izbjegličkom kampu na periferiji Berlina. Nadali smo se da ćemo sutradan saznati više detalja o požaru i žrtvama, ali nismo, jer su novine donijele ekskluzivni intervju s Knutovim čuvarem i njegovom, čuvarevom porodicom.

Posjetili smo berlinski zoološki vrt, stali kraj Knutova kaveza i angažovali sve svoje filozofske potencijale ne bismo li zaključili koja je od sukobljenih strana u pravu. Učinilo nam se da je medvjed zdrav, razigran i prirodno ravnodušan spram činjenice da je živ.

Tako sam, onomad, završio priču. Tek danas, na Badnji dan godine 2023, palo mi je na pamet da vidim što se dalje zbivalo s Knutom.

Nije preživio. Kao ni čuvar Thomas, koji je preminuo 2008. od srčanog udara. Imao je samo 44 godine.

Knut je umro 2011. Bile su mu 4 godine.

Njemačka – pogađate: moćna – koalicija za zaštitu životinja za Knutovu smrt optužila je berlinski zoološki vrt. Tvrdili su da je Knut umro od stresa, zato što ga je uprava natjerala da živi sa tri ženke, sa kojima se Knut odbio pariti. Želja zoološkog vrta da obezbijedi Knutovo potomstvo, na kojem bi, kao i na Knutu, zaradili, nesretnoga Knuta odvela je u najprije impotenciju, potom i u smrt.

Pa ipak, Knut nije ni živio ni umro uzalud. Samo u avgustu 2007, cijelih 400 000 ljudi kupilo je ulaznice da vidi prvog polarnog medvjeda koji se u posljednjih 30 godina rodio u berlinskom zoološkom vrtu. Knut je ljudima koji su ga izlagali u kavezu, da bi drugi ljudi platili da ga vide, donio mnogo novca.

Tako mnogo novca da je zoološki vrt iz Neumünstera, u kojem je živio Knutov otac, tužio berlinski vrt i tražio dio profita od Knutovog meteorskog uspjeha. Sud je odlučio da sve pare, svi milioni koje je svijet potrošio da vidi zlosretnog medvjeda u kavezu, ostanu u Berlinu.

Sada bih vam, shodno pravilima žanra novogodišnje novinske priče, trebao poželjeti da svijet u 2024. bude bolji od onoga u kojem je Knut rođen, utamničen i umro.

I vi i ja znamo da takav svijet nije moguć. I vi i ja znamo da će godina pred nama biti gora od 2023. Ali će, za utjehu, biti bolja od 2025.