Za Antenu M piše: Ivana Đukić
Na prostoru zvanom Hum, knez Miroslav je u 12. vijeku naručio izradu veličanstvenog spomenika pisane kulture, za potrebe crkvenog službovanja, kasnije po njemu nazvanog Miroslavovo jevanđelje. Ovaj po dimenzijama, ornamentima i posebnoj živosti antropogenih i drugih figura, vrlo poseban dokument, pisan je, bitno je navesti, ZETSKO-HUMSKOM redakcijom crkvenoslovenskog jezika. U to doba broj pisarskih škola i mogućih centara nastanka ovakvog bisera kulture, bio je vrlo sveden, odnosno navjerovatnije lociran u Kotoru.
Kako je moguće negirati posebnost cjeline zvane Hum, vrlo je moguće negirati i kompletan pisarski centar, sa svim osobenostima pisane kulture u njemu. Iako namijenjen za službu Bogu, ovaj dokument, sudeći po nepostojanju tragova voska po sebi, nije dugo bio u toj funkciji. Misteriozno je nestao, ili je sakriven, i na svom kilometrima dugom putešestviju, od tada, ponovo je bio dostupan javnosti, tako što je neki ruski svještenik u Grčkoj, vjerovatno u nedostatku neophodne pobožne smirenosti, izrezao jedan list, odnosno pergament, i ponio sa sobom u Rusiju. Taj list, koji se i danas čuva u Petrogradu, je list na kome u je u karakterističnom položaju nacrtano nago žensko tijelo; jedino u cjelokupnom rukopisu.
Drugo ‘ogoljavanje’ ovog veličanstvenog spomenika pisane kulture dešava se kada opet, nakon serije ,,nepoznatih kretanja”, krajnje simptomatičnih, iz svoje matične zemlje, našlo vani, u Beogradu, đe se i danas čuva, u Narodnom muzeju. Usljed lošeg održavanja, na žalost svih nas; nasljednika i prekrajača tuđih sudbina, u lošem je izdanju.
Treće ‘ogoljavanje’ odnosno raskrinkavanje grube otimačine tuđe kulturne baštine, je danas metaforično kroz dodjelu nagrade, koja nosi ime ovog sakralnog rukopisa, knjizi koja ima obrnut naziv od jedino mogućeg ,,Luče u tami Crne Gore”, umjesto ,,Tama u luči Crne Gore”.
Kao poznavalac Njegoševog djela, ovaj autor bi morao da ima u vidu da je Njegoš darivao samo luču svom narodu, ne bi li ga prosvijetlio, a nikako da bi ga pokušao istim odnaroditi, svojim deduktivno-filosofskim spisom, dramske strukture, u vidu “Gorskog vijenca”. Njegoševa luča može biti zamućena pojedinačnim pomračenjima, nikako obrnuto.
I baš u potezu objašnjavanja, ako se to može tako nazvati, razloga dodjeljivanju jedne takve nagrade jednom takvom nazovidjelu, gospodin Siniša Jelušić objašnjava kako je autor Mićović, ni manje ni više, nego ,,metafizički tumačio” inače već Njegoševe izrazito metafizičke ideje. Ta vertikala, na koju se poziva, izrazito je čudnih horizontalnih nagona. Ta dubina Mićovićevih misli, tugaljiva je do apsurda, da se pomisli da li je razrada uopšte lična, ili je neko, po slobodi (jer, Bože moj, sloboda autora može široko da se shvati) dekorisao djelove slično jevanđeljima nastalim toliko godina poslije Hrista, pa su nepodudaranja sa stvarnim Hristovim životom nepobitno prisutna (ali se makar oko autora ne diskutuje).
Fakti, kao potpuno stran pojam, ali u riječničkom maniru, nagomilavanjem prisutni, u ovoj osami autorovog promišljanja, se baziraju i na netačnim premisama. Bez namjere da se bilo ko ośeti povrijeđeniim, prema psiholozima, poznato je kako se naziva stanje, koje podrazumijeva „savršene“ zaključke, izvedene na osnovu totalno pogrešnih pretpostavki!
Naime, Crnogorci su nikogovićima, ništa robom (i slično) nazivali i danas nazivaju “neljude”, jer jedina viševjekovna podjela u Crnogoraca je “na ljude i neljude”, u odnosu na njihove moralna načela, koja tako vrsno naglašava sam Njegoš. Kako je ta klasifikacija danas poprimila izgled hibridnih struktura i značenja, Mićović ne mora da brine; jedino što mu se sigurno neće desiti, jeste da bude imenovan jednom od pomenutih kategorija, već trećom.
Osnovna pristojnost mi nalaže da je ne citiram. Dovoljno je mraka unešeno u literarni prostor, postojanjem i ovakvog jednog spisa, za koji zaista, nije potrebna pisarska škola. Dovoljna je rehabilitovana crna ideologija.