”Ko vas je terao da nam pomažete?”

Piše: Ivana Đukić

Poput najsavršenijih akcionih filmova u Crnoj Gori se odvija drama – koja poput vrhunski riješenih rediteljskih rješenja – donosi najbolje efekte: POMAMLJIVANJE NARODA. Sem – naravno – što se neizostavno mora uzeti u obzir da je originalni reditelj promijenio destinaciju – izvinivši se, prije toga, na svojoj nadgrobnoj ploči za sve što je počinio – dok je nasljednik-direktor tu praksu, valjda zbog svoje naravi, malo ișčašio.

Naime – njegov džejms-bondovski ulazak u Crnu Goru – svaki put drugim spravicama: najprije vojnim helikopterom, pa državnim automobilom – tajnim putevima, pa (,,ljubaznošću građanina”) privatnim gliserom, izaziva kod građanina onu vrstu interesovanja, koji bi izazvao svaki bolje-ili-gore napisan blok-buster. Čudo je, zaista, da zbog ,,šake ekstremista” – jedan duhovni lider sebi dozvoljava da se javno izlaže ovolikim optužbama za svoje, ne samo neduhovne, već izrazito svjetovne manevre. Śetih se rečenice, koja je bila izgovorena od strane jednog Srbina, nakon što mu je Crnogorac napomenuo da su zahvaljujući Mojkovačkoj bici uspjeli da pređu Albaniju.

Rečenica je glasila: ,,Ko vas je terao da nam pomažete?!”

Da li su i pregolemom, široko raširenih ruku dočekanom doseljenom stanovništvu, devedesetih, u Herceg Novom, takođe stavovi: ,,Ko vas je terao da nas primite?!” Ako jesu – onda ne čudi ovakva vrsta zahvalnosti. Odavno je Crna Gora smatrana, ne samo teritorijalnom odrednicom u zvaničnoj Srbiji, napaćenoj, jadnoj sebe, čija građanska svijest ne uspijeva da dođe do izražaja od pohlepe pojedinačnih političara. Čija se zvanična svijest, zvaničnih državljana svela na ozakonjenu prodaju glasova. Isti princip treba samo ,,copy-paste” metodom primijeniti u Crnoj Gori. A svima koji misle da je narudžbina ,,100-tinu kalaša” od strane ,,barem-bi-trebalo-da bude-vjerske-zajednice” – problem bilo kakve vrste, dodati još 3 nule na kraju za  liječenje. Što su sve ovo dozvolili u sopstvenoj državi, sa hiljadugodišnjom tradicijom. Gdje se istina cijeni u moralnom kodeksu i filosofskoj, specifično crnogorskoj tradiciji, – ali ta ista istina ne pokreće istinitu istragu.

Beskrupuloznost nema kraja: jer ,,Đedov sabor” – osim hipokoristika Amfilohija Radovića u samom nazivu – nema nikakvih dodirnih tačaka, koje bi načinile bilo kakav kontinuitet, sa njegovin stvarim amanetom. Toliko stvarnim da je ostao toliko Tajna, veća nego sama Tajna Svetog Pričešća. Vjerovatno zbog djelova, koji bi istu manifestaciju učinjeli nemogućom.