Piše: Andrej Nikolaidis
U proljeće dvijehiljadite u Engleskoj je vođeno takozvano „Irvingovo suđenje“. Zapravo je na optuženičkoj klupi, a po Irvingovoj tužbi, bila naučnica Deborah Lipstadt.
Ona je bila optužena da je u svojoj knjizi „Poricanje Holkausta: rastući napad na istinu i sjećanje“ okrivila Irvinga da je branitelj nacista i tako uništila njegovu reputaciju istoričara.
Na prvoj stranici „Poricanja Holokausta“ Lipstadtova piše:
„Producentica je bila nevjerojatna. Teško joj je bilo povjerovati da otklanjam mogućnost pojavljivanja na nacionalnom televizijskom programu: Ali vi pišete knjigu o navedenoj temi. Bio bi to veliki publicitet. Nekoliko sam joj puta objasnila da ne želim učestvovati u raspravi zajedno s jednim poricateljem holokausta. Postojanje holokausta nije bila stvar same rasprave… Jednostavno se nisam željela pojavljivati u raspravi s njima… Da sam to učinila, samo bih im dala legitimitet i položaj koji nikako ne zaslužuju… U jednom od posljednjih pokušaja u nagovaranju da izmijenim svoj stav, producentica me zapitala: Ni ja se uopšte ne slažem s njima, no ne mislite li da bi naši gledatelji trebali čuti i drugu stranu?“.
Tako se to radi. Postoje stvari o kojima se ne može raspravljati. Postoje rasprave u kojima se ne može pobijediti, rasprave u kojima ste na gubitku čim dopustite da budete uvučeni u njih. Ne može se, tako, raspravljati o tome je li Zemlja ravna ploča. Ne može se raspravljati da li se desio Holokaust. Ne može se raspravljati o tome da li se u Srebrenici desio genocid. Tu nema razumne rasprave, nema „druge strane“. Raspravom o tim stvarima ne dokazuje se sloboda govora i pluralizam mišljenja, nego idiotizam i moralni idiotizam – i gore od toga.
Isto važi i za „raspravu“ o pravu na abortus. U pitanju nije „mišljenje“, „stav“ i „smatranje“, nego civilizacijski standard. Koji je, uzgred, Crna Gora odavno dosegla. Osporavanje tog standarda nije stvar ideološke interpretacije i napretka slobode govora, nego nasilno otvaranje teme koja je u ovom društvu srećom bila zatvorena.
Televizijska emisija o kojoj govorim bila je reklamirana ovako: „Pravo na prekid trudnoće – DA ili NE?“.
Nešto kasnije ta se emisija najavljuje sa ovim naslovom: „Abortus – od ustavnog prava do tabu teme“. Proglašavanje abortusa „tabu temom“ sugeriše potrebu da se „tabu“ razotkrije i razvrgne – jer tabui nisu dobri, zar ne? Tabui su stvar primitivnih zajednica, zar ne? Onaj ko udara na tabu, u ovom slučaju RTCG, u emancipatorskoj je misiji, zar ne? I tako se, podmuklim naslovom, atak na dosegnuti civilizacijski standard proglašava progresivnim činom.
Kao borac protiv „tabua“, kao emancipator koji se protivi abortusu pojavljuje se sveštenik crkve koju je Miodrag Perović onomad najavio kao „emancipatorsku“, crkve koja leži ta tabuima i sama je, u dobrom dijelu crnogorske javnosti – tabu.
Zašto se sa emancipacijom i borbom protiv „tabu tema“ zaustaviti na abortusu? Uredništvu RTCG, ovako s nogu, predlažem nekoliko emancipatorskih, progresivnih tema: „Pravo glasa za žene – DA ili NE?“; „Jednake plate za žene – DA ili NE?“; „Obavezno školovanje za žensku djecu – DA ili NE?“, recimo. Mislim: treba čuti i drugu stranu, zar ne? U otvorenom društvu nema tabu tema – zar ne?
Izlišno je napomenuti da su se poricatelji Holokausta, baš kao i naši poricatelji genocida u Srebrenici, po pravilu pozivali na slobodu govora. Oni koji su im davali medijski prostor svoju su odluku pravdali slobodom govora. To je dobro poznata strategija desnice: javni prostor inficirati raspravom o onome o čemu rasprave ne može biti. Infekcija se dopušta u ime slobode govora. Liječenje se odbija – opet u ime slobode govora. Na koncu, slijedi amputacija. U ovom slučaju amputacija prava na abortus.
„Irvingovo suđenje“ o kojem sam vam govorio završilo je presudom u kojoj piše:
„Optužbe, za koje sam ustvrdio da su utemeljeno istinite, uključujući i optužbe da je Irving, iz osobnih ideoloških razloga, neprekidno i namjerno lažno prikazivao i krivotvorio povijesne podatke; iz istih je razloga prikazao Hitlera u neopravdano povoljnom izdanju, uglavnom obzirom na njegove stavove i odgovornost zbog tretmana Židova; stoga je on aktivni poricatelj holkausta; on je antisemit i rasist i povezan je s desničarskim ekstremistima koji promoviraju neonacizam“.
Holokaust je singularni događaj u ljudskoj istoriji – ništa nije usporedivno sa tim. Način na koji se demokratski zapad i njegovo pravosuđe borio protiv poricanja Holokausta, međutim, može biti poučan za mnoge od lažnih „rasprava“ koje se ovdašnjoj javosti nameću pod krivotvorenom zastavom slobode. Ovaj tekst je o tome.