Ni većeg zvanja, niti većeg znanja

Piše: Velija Murić, advokat

Još s početka sedamdesetih godina prošloga vijeka, dok bijah student prve godine pravnih nauka, sebi dadoh zadatak da ću, ako u tome ne budem ometen – postati advokat.

Ne, to nije bila moja mladalačka želja ili kakva ambicija bez početka i kraja. Naprotiv, eto baš u tom časnom zvanju, kao njegov neizlječivi zaljubljenik, ostadoh već tridesetak godina.

Tada, u velikom amfiteatru, nas brucoša više od dvjesta pedeset, svi eto kao hoćemo da smo pravnici. Dotadašnja graja, veselost i reklo bi se nesređena galama, odjednom pretvori se u grobnu tišinu. U amfiteatar, laganim korakom ulazi čovjek u poodmaklim godinama, sijede glave, gospodskog izgleda i držanja. Prilazi katedri i tihim glasom, obraća se nama: “Drage kolege, tražim od vas samo jedan odgovor – koje je najveće zvanje u pravničkom zanimanju – a, ako date pravilan odgovor, smatraću da ćete postati dobri pravnici. Saopštio nam je to u stilu mudrog i kratkog obraćanja, u što se izvanredno uklapala njegova profesorska figura, koja kao da nas je začas preselila u vrijeme rimskog senata ili kakvog drugog važnog državnog skupa.

Strpljivo slušajući naše odgovore, sročene onako iz zaleta, čuo je: “Najveće pravničko zvanje je biti predsjednik države, sudija najvišeg suda u državi, direktor ovoga ili onoga i slično. Nakon kraćeg promišljanja, dr prof. Ivo Puhan, koji će nam predavati Rimsko pravo, kratko saopšti – kolege, nijeste dali pravilan odgovor.

Zatečeni takvim mišljenjem, jedva smo dočekali objašnjenje koje je potom uslijedilo – kolege, da znate, navjeće pravničko zvanje, koje uz to prati i znanje, je biti advokat.

Drage kolege, advokat je čovjek bez državne vlasti i sile, koji samo – olovkom, zakonom i neizbježnom tašnom – isto kao ono ptica na nebu, leti visoko, često se spusti i niže ali uvijek opstaje na svojim krilima. Ono čime se bavi, je zanimanje koje datira još od vremena prvih pećinskih ljudi i traje sve do današnjih dana. Još tada, kada su se dva čovjeka sporila o kamenoj sjekri ili o ulovu, između njih je stao treći čovjek – u njihovim uslovima, to je bio adokat ili njegova preteča.

U današnjim prilikama, to je čovjek koji zakonitošću, intelektom i pravnom naobrazbom, zna, umije i smije pobjediti mnoge policijske i tužilačke timove, sudska i druga vijeća, štaviše i vladine odluke.

Prije nego što je započeo prvo predavanje, to je kazao poznati univerzitetski profesor i autor udžbenika Rimsko pravo, dr prof. Ivo Puhan.

Da li je trebalo što drugo da se desi, da bi me odvratilo od odluke s početka ove moje priče. Svakako ne, ali životno, desilo se i nešto što je još jače osnažilo moj naum sa prve godine studija. Oprobao sam se na poslovima policijskog inspektora, zatim postadoh i sudija tada Opštinskog suda, zatim javni tužilac, a potom i sudija Višeg suda.

U tome mi prođe skoro petnaest godina rada, a za to vrijeme u meni je tinjala davnašnja odluka…

Biti policijski inspektor u ranim godinama je posao kao iz bajke, posao iz odgledanog filma, posao lične i profesionalne potvrde. Ali, isto tako, po prirodi stvari, to je zanimanje, koje u odsustvu potrebne kritičnosti, može odnijeti ili izgubiti čovjeka u čovjeku.

Naravno, uviđajući sve to, išao sam dalje. Časno je biti sudija, suditi i prelamati pravdu, često i po mjeri dokaza koje je pribavio drugi ili ko je iz ko zna kojih razloga pravdu usmerio u jednom ili drugom pravcu. Dati zadnju riječ svemu tome u nivou ovozemaljskog i božanskog prosuđivanja, s aspekta pravičnosti vremenom postaje visokorizičan posao.

Ispostavlja se, skoro uvijek, jednaka pravda prema različitim ljudima, gotova je nepravda, a nejednaka pravda prema jednakim ljudima biva nepravda.

Ili pak, tužilac je čovjek sa snagom produžene državne ruke nošene na njegovim ramenima. Po prirodi stvari, on često slijedi samo jedan pravnički smer, njegovi rezoni (tuži, a ne brani čovjeka) bez ugrađenog prenosa unazad, s aspekta pravde i pravičnosti, znaju se pretvoriti u veoma opasnu stvar.

Konačno, eto me k’ svom davno postavljenom cilju – postadoh advokat.

Već sam o tome nešto kazao, ali vratimo se aktuelnom državnom udaru na tu, reklo bi se samostalnu i nebranjenu profesiju. Nasuprot tome što je advokaktura ustavna kategorija i kao takva neizbježni dio pravosudnog sistema, što sudovi bez njenog sistemskog udjela u procesu ostvarivanja pravde, ne mogu funcionisati, niti što građani sa mjerom pouzdanja ne mogu ostvarivati sudsku pravdu, po prvi put u stogodišnjem trajanju i duže, kao da nema preča posla, država se ustremila baš na tu profesiju.

Odlučili se na treniranje strogoće prema onome ko mu se neda. Tačnije, hoće poniziti tu časnu profesiju, hoće je svesti na tezgu, hoće joj oteti svetu tajnu, etiku, i disciplinovati je do mjere zabrane djelatnosti.

E, ne može tako… Jer ko ne razumije riječi, argumente, pravo, suštinu stvari i prirodu posla, valja mu ukazati na način koji on jedino razumije. Obustavom rada pružanja pravne pomoći, skrenuti ozbiljnu pažnju na sebe, privesti vladine porezdžije k’ stolu za razgovore, iznijeti argumente i prijedloge, staviti im do znanja ono što je najbolja praksa u okruženju i u svijetu.

Konačno, ubijediti ih da i oni i advokatura postoje radi naroda, a ne sebe radi, a da sudovi i njihova dostupnost nijesu trgovački lanci ili kakvepijačne tezge gdje se sve odvija na osnovu novca i preko metalne kase koja broji robu i promete.

Zato, drage kolege advokati, dostojanstveno, smjelo, argumentovano i do kraja istrajno, sve do ostvarenja cilja, jer mi to možemo, umijemo, smijemo i hoćemo!