piše Branko Čolović, advokat iz Budve
Država i pravo su u razvoju ljudske civilizacije prešli dug put od robovlasništva i raznih oblika i modaliteta autokratije do slobode, ravnopravnosti, vladavine prava, smjenjivosti vlasti, poštovanja prava ličnosti i drugih savremenih demokratskih principa koji su utkani u ustavne akte i zakone svih država koje danas smatramo civilizovanim. Da bi se došlo do tih principa, bile su potrebne hiljade godina neprestane borbe slobodne ljudske misli protiv tiranije, a nema dileme da ista borba traje i danas. Vlast kvari ljude jer im donosi privilegije koje nijesu zasnovane ličnim sposobnostima i uloženim naporima, već na uticaju, moći i u krajnjoj liniji na sili koje pojedinac stiče dolaskom i ostankom na vlasti. Zbog toga je potreba da se vlast ograniči i da se spriječi njena zloupotreba ne samo pitanje slobode ili ropstva, već i pitanje opstanka civilizacije kakvu poznajemo. „Vuk na ovcu svoje pravo ima ka tiranin na slaba čovjeka, al tirjanstvu stati nogom za vrat, dovesti ga k poznaniju prava, to je ljudska dužnost najsvetlija!“ (Petar II Petrović Njegoš).
Jedan od važnih »osigurača« u sistemu kontrole i ograničavanja vlasti, koji je u Crnoj Gori definisan članom 21 Ustava, je postojanje advokature kao nezavisne i samostalne profesije koja pruža pravnu pomoć građanima. Države u kojima nema advokature ili u kojima advokatura nije nezavisna i samostalna ne mogu se smatrati demokratskim i civilizovanim.
Zbog svog značaja u ustavnom sistemu za primjenu ustavnih principa zaštite ljudskih prava i ograničenja državne vlasti u odnosu na pojedinca, advokatska profesija je regulisana posebnim »sui generis« Zakonom o advokaturi, koji u članu 2 stav 1 propisuje da je advokatura »nezavisna i samostalna služba koja pruža pravnu pomoć fizičkim i pravnim licima«. Član 3 istog propisa reguliše šta sve obuhvata pravna pomoć koju pružaju advokati.
Šta zapravo znače »nezavisnost« i »samostalnost« advokature i zbog čega su ti principi tako važni?
Svaki građanin tokom života može da se nađe u sukobu sa državom, ne samo kao okrivljeni u krivičnom ili prekršajnom postupku, već i kao stranka u upravnom postupku. Čak su i u parničnom postupku neizbježne situacije u kojima postoji opasnost da jedna od stranaka iskoristi svoje lične, porodične, rođačke ili čak kriminogene veze sa vlastima kako bi ostvarila nedozvoljeni uticaj na sud. Naravno, sudije su nezavisne u suđenju i ogromna većina sudija se trudi da svoju funkciju obavlja časno i pošteno, ali i sudije su ljudi i kao takvi mogu da pogriješe i da padnu pod nečiji uticaj. U svim tim situacijama, a naročito u krivičnom postupku, mora se imati u vidu da država raspolaže praktično neograničenim resursima, da ima tužilaštvo, policiju, razne inspekcije i velika materijalna sredstva, a da građanin – klijent ima samo svog advokata. Da bi advokat mogao da mu pruži kvalitetnu pravnu pomoć, prije svega mora postojati odnos uzajamnog povjerenja, koji se temelji na sigurnosti da će advokat biti odan svom klijentu i da nikom neće odati informacije koje dobije od klijenta. Ta obaveza advokata je propisana članom 10 stav 4 Zakona o advokaturi.
Dakle, pravničko znanje advokata je tek na trećem ili četvrtom mjestu po važnosti za kvalitet pravne pomoći koju pruža, iza povjerenja, koje podrazumijeva lojalnost i iskrenost prema klijentu i pouzdanosti u pogledu čuvanja profesionalne tajne. Tu dolazimo do neophodnosti da advokatura bude »nezavisna i samostalna«, kako to Ustav i Zakon o advokaturi i garantuju. Ukoliko advokat nije u situaciji da bude nezavistan od državnih organa, prije svega od organa izvršne vlasti, i ako ne može da obavlja svoju profesiju samostalno, bez ikakvih spoljnih uticaja, klijent u njega ne može imati povjerenja, a samim tim se ne može govoriti ni o kvalitetnoj pravnoj zaštiti. Istovremeno, to je ono što odvaja »pravnu pomoć« koju pružaju advokati od svih drugih vrsta usluga. Naravno, budući da advokati svoju djelatnost obavljaju profesionalno, ona se u određenom smislu može nazvati uslugom, ali svrha te usluge nije samo tržišna, već prije svega predstavlja ostvarivanje ustavom zagarantovanog prava na pravnu pomoć. Zbog toga je nezavisna i samostalna advokatura jedan od stubova pravosudnog sistema i zbog toga ne smiju postojati nikakvi mehanizmi koji bi se mogli iskoristiti da se advokati stave u podređen položaj u odnosu na organe izvršne vlasti.
Sa druge strane, postoji prirodna i vječita težnja vlasti da vaspostavi upravo takve mehanizme, jer „pokoravanjem“ advokata, odnosno dovođenjem advokata u podređen i zavistan položaj, pokoravaju se i građani i omogućava se vlastima i uvijek postojećim interesnim grupama koje su za njih vezane da vlast sprovode neograničeno, bez mogućnosti pojedinca da izabere advokata kome vjeruje, koga može bez ikakve bojazni uputiti u svoj pravni problem i koji će zastupati isključivo njegove interese, bez ikakvih kompromisa. Radi toga, Zakon o advokaturi propisuje u članu 10 stav 2 da »advokat može da profesionalno obavlja samo advokatsku djelatnost«. Obavljanje bilo kakve druge djelatnosti bi advokata moglo da dovede u konflikt interesa sa klijentima i stoga mu je zabranjeno da se profesionalno bavi bilo čime osim advokaturom, čime je zakonski postavljena još jedna jasna razlika između advokata, koji isključivo pruža »pravnu pomoć«, sa jedne strane, i preduzetnika i privrednih društava, koji mogu obavljati više djelatnosti i pružati više vrsta usluga, sa druge strane. Sledeću jasnu razliku između »pravne pomoći« i usluga u privredi nalazimo u članu 15 Zakona o advokaturi, koji propisuje da advokat prima naknadu za »svoj rad«, a ne za usluge. Konačno, i Advokatska tarifa Advokatske komore Crne Gore, koja je objavljena u „Službenom listu CG“ br. 79/2017 od 29.11.2017. godine u članu 1 stav 1 propisuje da se njome određuju »nagrade i naknade troškova za rad advokata«, a ne cijene usluga. Isto tako, Zakon o krivičnom postupku Crne Gore u članu 231 govori o »nagradi za rad advokata«, a ne o plaćanju usluga.
Insistiranje vlasti da se Zakon o fiskalizaciji u prometu proizvoda i usluga (u daljem tekstu: Zakon o fiskalizaciji) mora primijeniti na advokate jer i oni »pružaju usluge«, kako kažu stručnjaci iz Ministarstva finansija, nije ništa drugo do pokušaj uvođenja novog mehanizma za dovođenje advokata u podređen položaj. U slučaju da se to dogodi, ne samo da će inspektori poreske uprave imati mogućnost da pregledaju povjerljive spise u advokatskim kancelarijama kako bi utvrdili da li su advokati izdali fiskalne račune za sve »pružene usluge«, već će moći i da advokatima izriču mjeru zabrane obavljanja advokatske djelatnosti na 90 dana ako ocijene da se postupak fiskalizacije ne sprovodi na način utvrđen zakonom. Ovakva ovlašćenja poreskih inspektora u dosada važećim propisima nijesu postojala, a protivna su članu 64 Zakona o advokaturi, po kome mjeru privremene zabrane bavljenja advokaturom izriče Advokatska komora Crne Gore, koja predstavlja zakonom uspostavljeno esnafsko udruženje sa isključivim ingerencijama u pogledu sticanja i gubitka prava na bavljenje advokaturom. Novo zakonsko ovlašćenje poreske inspekcije iz člana 24 Zakona o fiskalizaciji u praksi znači da advokat koji u kancelariji ima neki „zapaljiv“ predmet, na pr. brani nekog od optuženih za državi udar ili zastupa stranku koja je pokrenula postupak protiv države pred međunarodnom arbitražom za naknadu štete koja se mjeri stotinama miliona, može u bilo kom momentu očekivati inspekcijsku kontrolu koja će da provjeri koje je sve usluge pružio stranci (uključujući i povjerljiva pravna mišljenja) te da mu zabrani rad na 90 dana ili »do otklanjanja razloga zbog kojih je zabrana izrečena«. Naravno, po ocjeni ispektora.
Pored toga, imajući u vidu već postojeću odredbu Zakona o parničnom postupku koja omogućava sudu da od stranke traži dokaze za parnične troškove, fiskalizacijom se advokati praktično onemogućavaju da zastupaju stranke niske platežne moći uz dogovor da će naplatiti naknadu za svoj rad nakon što sud klijentu pravosnažno dosudi troškove postupka. Ako ništa drugo, takva mogućnost se uslovljava veoma komplikovanom poreskom procedurom za čije praćenje većina advokata neće imati kapaciteta u smislu neophodnog utroška vremena ili finansijskih sredstava za angažovanje stručnjaka koji bi se time bavili.
Brojne kolege su već istakle i druge probleme koji se odnose na neprimjenjivost Zakona o fiskalizaciji na advokate i na njegove kontradiktornosti u odnosu na druge propise. Predstavnici Ministarstva finansija su, sa svoje strane, isticali argumente koji se u suštini svode na to da advokati zapravo žele da izbjegnu plaćanje poreza i da su svi problemi na koje advokati ukazuju ili rješivi u praksi ili su posljedica nerazumijevanja Zakona o fiskalizaciji od strane advokata. Ti argumenti nikako ne stoje, a za to postoje najmanje tri grupe razloga:
1. Svi računi svih građana, pa i advokata, vezani su za isti matični broj, tako da se ne može govoriti o prikrivanju prihoda koji su uplaćeni na račun i navodnoj težnji advokata da izbjegnu plaćanje poreza. Kada su u pitanju gotovinska plaćanja advokatima, fiskalizacija ne utiče na to da li će advokat prijaviti takav prihod ili neće. Umjesto da se bavi stvarnim slučajevima neprijavljivanja prihoda i izbjegavanja poreza, kojih u praksi ima u svakoj profesiji, te da preduzima odgovarajuće mjere protiv eventualnih prekršioca i da naplaćuje porez od onih koji ga duguju, država pokušava da Zakonom o fiskalizaciji nametne advokatima obavezu da fiskalizuju i zatim plate porez na sve pravne radnje koje preduzimaju pružajući »pravnu pomoć«, nezavisno od toga da li će naknada za rad biti plaćena i kada. Ovakav fiskalni tretman »pravne pomoći« kao ustavne kategorije bi u praksi onemogućio većinu građana da angažuju advokate, koji mogu da ih kreditiraju svojim radom, što su i do sada činili, ali ne i finansijski, plaćajući unaprijed poreske obaveze za „usluge“ koje možda nikad neće biti naplaćene. Obaveza fiskalizacije za izvršenu pravnu radnju u pružanju pravne pomoći protivna je i članu 19 Zakona o advokaturi, koji propisuje da je advokat dužan »da izda stranci na njen zahtjev potvrdu o iznosu koji je primio na ime naknade za rad, akontacije i naknade troškova«. Dakle, momenat izdavanja isprave kojom se potvrđuje plaćanje vezan je za samo plaćanje, a ne za vrijeme kada je pravna radnja preduzeta.
2. Ovlašćenje poreskih inspektora iz člana 24 Zakona o fiskalizaciji da utvrđuju da li obveznik fiskalizacije sprovodi postupak fiskalizacije i da izriče mjeru zabrane rada ako procijeni da to nije slučaj nije primjenljivo na advokaturu. Ovo iz razloga što poreski inspektor ne može faktički utvrditi da li advokat sprovodi postupak fiskalizacije ako ne ostvari uvid u povjerljivu dokumentaciju koja se nalazi u advokatskoj kancelariji, koja je zaštićena advokatskom tajnom. Na taj način, poreski inspektor bi praktično imao veća ovlašćenja od kriminalističke policije, koja pretres advokatske kancelarije, po članu 23 Zakona o advokaturi, može obaviti »samo na osnovu sudske odluke, a i tada se pretres mora obaviti u prisustvu predstavnika Advokatske komore«.
3. Sudbina advokature kao »nezavisne i samostalne« profesije, koja je jedan od stubova pravosudnog sistema, ne smije zavisiti od tumačenja i načina primjene jednog u osnovi problematičnog propisa od strane organa izvršne vlasti. Poreski tretman advokature, zbog specifične ustavom i zakonom propisane prirode te profesije ne može se riješiti na isti način koji važi za druge djelatnosti, a pogotovo ne na način koji je propisan Zakonom o fiskalizaciji. U većini razvijenih demokratskih zemalja EU advokati uopšte nijesu obveznici fiskalizacije, a i tamo gdje jesu, fiskalizacija se vrši isključivo po naplati, a ne po „izvršenoj usluzi“. Čak i u Hrvatskoj, u kojoj su advokati obveznici fiskalizacije, zakon ima posebne odredbe koje se odnose na odvjetništvo, tj. advokaturu. Već smo vidjeli da u odnosu na problematiku vezanu za Zakon o fiskalizaciji postoje oprečni stavovi Ministarstva pravde i Ministarstva finansija. Takođe, svjedoci smo nepopustljivosti predstavnika Ministarstva finansija i nedostatka bilo kakve ideje da se konstruktivno razgovara u smislu pronalaženja adekvatnog zakonskog rješenja. Umjesto toga, predstavnici Ministarstva finansija poručuju advokatima da se fiskalizuju, odnosno da prihvate primjenu Zakona o fiskalizaciji, a Ministarstvo će da objasni advokatima kako će da se odnosi prema problemima, nejasnoćama i kontradiktornostima na koje mu je ukazano. Jednom riječju, predstavnici MF žele da u svojim rukama drže »i nož i pogaču«, a advokati treba da vjeruju u njihovu dobru volju i da se pokore, jer »pokornu glavu sablja ne siječe«. Uz dužno poštovanje, advokatura se istorijski gledano nije prepuštala ničijoj dobroj volji. Ustavni i zakonski položaj advokature je civilizacijska tekovina. Samim tim, neophodno je da i poreski tretman advokature bude jasno i precizno regulisan, na način koji je poseban i koji omogućava nesmetano pružanje pravne pomoći u skladu sa ustavnim i zakonskim propisima, bez primjesa koje bi omogućile državnoj upravi da narušava »nezavisnost i samostalnost« advokatske profesije uvidom u povjerljive spise, zabranama rada, onemogućavanjem ugovaranja odloženog i uslovnog plaćanja nagrade za rad advokata (ili čak rad »pro bono«) i tome slično.
Zaključak je da advokati Crne Gore nemaju nikakvog drugog izbora osim da istraju sa obustavom rada i da ne prihvate primjenu Zakona o fiskalizaciiji. Što kratko i jasno reče jedan uvaženi kolega, ako ne možemo da zaštitimo svoju profesiju, kako ćemo zaštititi klijente?