Neće ga Risto i njegovi popovi uzimati moju đedovinu

Bjelopoljac Žarko Femić bio je neprijatno iznenađen i zatečen kada je juče ujutro, tokom redovne šetnje u selu Brzava, 17 kilometara od Bijelog Polja, primijetio da je dio njegovog imanja ograđen kolčevima, a na njegovo zaprepašćenje zvonar lokalne crkve saopštio mu je da je utvrđeno da ta zemlja pripada Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

Femićeva “đedovina“ graniči se s dvorištem lokalne crkve Svetog Tome i groblja, gdje je i seoska kapela.

Vidno uznemiren ispričao je da je ta zemlja u vlasništvu njegove porodice više od 200 godina i da je šokiran da SPC hoće da je prisvoji.

Pošto je, priča, otišao u penziju on i supruga odlučili su da se iz Bijelog Polja presele na selo i tamo provedu ostatak života.

“Kao i svakog jutra šetao sam kroz selo. Sreo sam zvonara naše crkve koji me pitao: “Žarko jesi li dobio skicu“? Pitam: “Kakvu skicu, o čemu se radi“? On odgovora: “Prije neki dan iznad kapele mjerili su, pa ispada i da dio tvog imanja pripada crkvi, nekih 15-20 metara“. Pitao sam ga ko je pobio kolčeve. Rekao je da je to uradio geometer. Iznerviran, štapom koji koristim prilikom šetnje, pobacao sam one kolčeve, onda i neke betonske blokove i zemlju što su sve postavili na ulaz mog imanja. Pitam se ko to može i smije da na svoju ruku pobada kolčeve i prisvaja tuđa imanja”, ogorčen je Femić.

Na pitanje o kojoj kvadraturi zemlje je riječ, kaže da ne može precizno procijeniti. Otprilike je to “komad od nekih 100 metara dužine i 20 metara širine“.

“Rekao sam zvonaru da pozdravi sve svoje crkvenjake i da sam spreman poginuti braneći đedovinu, pa da je u pitanju i 20 centimetara zemlje. Nije bitno kolika je kvadratura otuđenje parcele. To je moje. Sjećam se još kao dijete kada sam dolazio ovdje da mi je đed pokazivao što je naše, a dokle je crkveno. Uostalom, ovo se ne radi na ovakav način. Meni je žena radila 30 godina u sudu, ja u policiji i znam kako ide taj postupak. Na teren izlaze sudija, geometer, vještak i postupak razgraničenja se obavlja u prisustvu stranaka, a ne ovako. Braniću svoju đedovinu po cijenu smrti, pa da je dva centimetra imanja u pitanju. Ako smatraju da je to njihovo neka dovedu sud i ako sud utvrdi da je njihovo, neka im je srećno. Za ovo što ja tvrdim i znam da je moje spreman sam da dam život. Neće ga Risto i njegovi popovi uzimat đedovinu Žarku Femiću”, poručuje Femić.

Kaže i da je dobio još jedan interesantan podatak, koji doduše nije provjerio, a to je da parcela na kojoj se nalaze crkva i kapela, ustvari nije crkvena imovina, već privatna, odnosno da je u vlasništvu jednog poznatog bjelopoljskog biznismena.

Femić tvrdi i da on i njegova porodica, kao “veliki Crnogorci u selu u kojem su većinom Srbi, a i zbog političke pripadnosti štrče“, te da su zbog toga na meti.

“Neki Srbi ovdje ne mogu očima da nas vide. Narodski rečeno – štrčimo. Ovdje su većina Srbi i smetam im, ali sada je kap prelila čašu. Prije dva mjeseca su mi na ulaz imanja pobacali flaše, čaše, nakon nekog okupljanja. To sam prijavio Komunalnoj policiji, a istu noć u kasnim večernjim satima sam dobio telefonski poziv od jednog mještanina koji je negodovao i prijetio mi zato što sam ih prijavio Komunalnoj policiji”, priča Femić koji je uvjeren da je na meti komšija samo zato što je dugogodišnji član i aktivista Demokratske partije socijalista.

Zaključuje i kako se ne osjeća bezbjedno tokom šetnji, koje mora da upražnjava iz zdravstvenih razloga, nakon što je prijavio Komunalnoj policiji da je po njegovom imanju pobacano smeće.

Žarko Femić priča kako je prije 20 godina rekao svešteniku SPC Joanikiju da su seoska crkva i groblje “crnogorski i ostaće crnogorski“.

“Pravili su trpezu oko crkve i po grobnicama, prolazeći vidio sam to, prišao mu i rekao: „Gospodine Joanikije, da ti rečem, ova crkva i sve ovo što je ovđe je uvijek bilo crnogorsko i ostaće crnogorsko dok je vijeka i svijeta“. Rekao sam tada ono što sam osjećao, što osjećam i danas. Vjerovatno im takav smetam”, kaže Femić.