Ne tako učiteljice, sveti su samo životi naše djece!

…Hvala vam gospođo učiteljice
i ne začudite se ovom pismu kasnom
podsjetiše me na Vas dvije male ptice,
dvije obične ptice na žici telegrafskoj,
napisao je Vito Nikolić najtoplije stihove u pismu svojoj učiteljici.

Nadalje, kaže u antologijskoj pjesmi posvećenoj učiteljici:

Ja se često sjetim tog vremena davnog
rata, zime, gladi, bodljikave žice
nije bogme, tada bilo jednostavno
naučiti nekog da zavoli ptice…

Gospođo učiteljice iz Bara, iz OŠ „Jugoslavija“, čemu Vi van nastave učite male ljude, koje mi zovemo djeca, posred epidemije koja na žalost ne štedi ni najmlađe?

Vaša trobojka može biti emocija i crkva i krst i crkvene vlasti i popovi i poglavar. To je Vaše pravo i vaša intima. Vaše opredjeljenje i emocija. Vaša vjera.

Da li imate pravo kao prosvjetni radnik da to Vaše i Vama sveto namećete djeci i njihovim roditeljima i da ih direktno pozivate u hram bez zaštitite od korone koja je čitav svijet o jadu zabavila?

Koje su to lekcije koje, po Vama, moraju da savladaju u hramu Sv. Jovana Vladimira da bi bolje učili, kako kažete?

Dvije obične ptice na žici telegrafskoj treba znati primijetiti i po njima poslati molitve za dobro zdravlje djeci, ne obzirući se na to, kako ste napisali, ko je koje vjere.
Što ćemo sa onom djecom koja ne vjeruju u Vašeg Boga i Vaše molebane?
Onom koja nijesu krštena, čiji su preci ginuli pod zastavom antifašističke Jugoslavije čije ime nosi vaša škola?

„Večeras ćemo za njih voljeti“, možda bi mogla biti Vaša tema u školi u kojoj ste učiteljica.

Mnogo je časna, rekla bih, jedna od najčasnijih profesija učitelja koji se pamti za čitav život, kao ikona.

Ikona na zidu duša malih ljudi. Ikona koja svijetli i kada odrastu, jer je upravo učitelj taj koji ih prima i otvara im vrata velikog života.

Stoga ih ipak, umjesto poziva na molebane, naučite da postoji ona zvijezda plava, zvijezda prava koju je pronašao Mika Antić.

iza reka, iza mora,
žbunja, trava,
opet tebe noćas čeka
čudna neka zvezda plava,
zvezda prava.

Čak i ako ne veruješ,
probaj toga da se setiš.
Kad zažmuriš i kad zaspiš,
ti pokušaj da je čuješ,
da odletiš,
da je stigneš i uhvatiš
i sačuvaš kad se vratiš.

Ali pazi: ako nije
sasvim plava, sasvim prava,
mora lepše da se spava:
da se sanja do svitanja.

Mora dalje da se luta.
Tristo puta.
Petsto puta.

Mora druga da se nađe.
Treća.
Peta.

Mora u snu da se zađe
na kraj sveta.

I još dalje iza kraja:
do beskraja.

Mora biti takve zvezde.
Što se čudiš?
Pazi samo da je negde
ne ispustiš dok se budiš.

Jednog dana,
jedne noći,
ne znam kada, al’ znam tačno,
izgledaće nebo bez nje
tako prazno, tako mračno.

I sva sunca,
sve lepote
i sve oči što se jave,
nikad bez nje neće biti
sasvim tvoje, sasvim prave.

Ja ti neću reći šta je
ova zvezda čudna, sjajna.
Kad je nađeš – sam ćeš znati.
Sad je tajna.

Njoj neka strijeme, a ko vjeruje i ko se Bogu moli neka to radi onako kako mu ga kuća i tradicija daje.

Krst je za istinsku vjeru i vjernika, ne i za usta malih koji samo zato što su mali moraju ljubiti krst u vrijeme kada zlom virusu ni Bog ništa ne može.

Ali mogu LJUDI.

Dubravka Jovanović