Naprijed u građanski rat?

Piše: Rajko Cerović

Samo nedovoljno ozbiljni predsjednik Vlade, koji ne preza od očiglednih laži i prevara, može siledžijskim pokušajem potpisivanja takozvanog temeljnog ugovora države Crne Gore sa Srpskom pravoslavnom crkvom, gurati svoju zemlju u neminovni građanski rat. Iz dana u dan slušamo predsjednikove izjave kako ga posljedice njegove imbecilne odluke nimalo ne zanimaju, uz sve masnije laži vezane za tobožnje dosadašnje usaglašavanje zainteresovanih strana u vezi sa famoznim temeljnim ugovorom

Ko kaže da je uopšte bilo ikakvog usaglašavanja, ikakvog i simboličnog učešča i jednog relevantnog subjekta sa crnogorske strane u mogućim pregovorima sa Crkvom Srbije a u vezi sa temeljnim ugovorom. Gospodin Dritan jednostavno laže. Neka pokaže zapisnik sa sjednice Vlade ili Skupštine Crne Gore, vladinih ili skupštinskih tijela na kojima se raspravljalo, bilo u načelu ili u pojedinostima, o odredbama takozvanog temeljnog ugovora. Temeljni je zavjerenički skrivan ispod Porfirijeve mantije u očiglednoj namjeri da bude potpisan ili silom ili dovoljno podmuklo sakriveno od očiju javnosti.

Čime i kako je aktuelni predsjednik Vlade Crne Gore baš toliko ucijenjen da okreće glavu od razuma za račun svojih nalogodavaca iz Srbije možemo donekle naslutiti iz njegove dvodnevne posjete Beogradu. Ništa snishodljivije, poltronskije i poniznije do sada nijesmo imali prilike da vidimo od ponašanja našeg predsjednika Vlade u toku pomenute posjete. On moli predsjednika Vučića da riješi (zamislite riješi?) problem nezakonitog zadržavanja crnogorskih poslanika na granici prilikom njihovog ulaska u Srbiju iako je pomenuti nesojluk isključivo Vučićevo djelo. Naš predsjednik Vlade ponizno sluša kako se njegova srpska koleginica gospođa Brnabić sprda sa Crnom Gorom izjavljujući da joj nije poznato da crnogorske poslanike iko zadržava na granici.

Naš predsjednik Vlade hoće da „resetuje“ odnose sa bratskom Srbijom čija vlast na svakom koraku jasno stavlja do znanja „bratskoj“ komšijskoj državi da je ne priznaje ili je u najboljem slučaju smatra privremenom tvorevinom. Zar nije razgovorima dviju vlada trebalo da prethodi javno izvinjenje Srbije zbog niza postupaka flagrantnog neuvažavanja, ili demonstrativnog bagatelisanja crnogorske državne nezavisnosti?

Moralo se puna dva dana, koliko je trajala posjeta Vlade Crne Gore Srbiji, u Podgorici nositi sa stidom zbog mizernog ponašanja našeg predsjednika Vlade u njegovim kontaktima sa predstavnicima vlasti Srbije, tamošnjim sveštenstvom, pa i samim patrijarhom Porfirijem u zgradi Patrijaršije. Još teže je bilo izdržati bezočnu laž gospodina predsjednika Vlade Crne Gore koji iz Beograda izjavljuje da na tekst temeljnog ugovora predstavnici Demokratske partije socijalista ili Socijaldemokratske partije Crne Gore nijesu imali primjedbi.

Zatežući međunacionalne i međuvjerske odnose u Crnoj Gori do pucanja, gospodin Abazović ne samo namjerno i drsko ide uz nos svim građanima Crne Gore koji drže do svoje države, posebno nacionalnim Crnogorcima, nego prezire nimalo bezazlenu mogućnost izbijanja građanskog rata koji se u Crnoj Gori potmulo vodi od litija do danas. Nevjerovatna je nedotupavnost gospodina Dritana koji vjeruje da će mogućim potpisivanjem temeljnog ugovora natjerati crnogorske patriote da mirno posmatraju otimanje svih crkava i manastira od naroda koji ih je gradio i krvlju branio kroz vjekove. Ne treba mu nimalo naglašavati da, prije svega nacionalni Crnogorci nikad neće pristati na istorijski falsifikat po kome su cetinjski mitropoliti, primjera radi, Petar I ili Njegoš, bili klirici sultanu vjerne ropske Srpske pravoslavne crkve.

Neće pristati ni na ostale istorijske falsifikate kojih je prepun taj tobožnji nacrt temeljnog ugovora, a ni, pored ostalog, na navodni osmovjekovni kontinuitet Srpske crkve na crnogorskom tlu za koga ne znaju ni u Srbiji.

Konačno, nije teško zaključiti što u Crnoj Gori od nedoraslog Dritana hoće Aleksandar Vučić, naravno u simbiozi sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Treba do kraja destabilizovati crnogorsku političku scenu i to sve do građanskog rata, a ne prezati ni od njega, kako bi se Crna Gora spriječila da, za što je imala već stvorene preduslove, napravi odlučne korake prema Evropskoj uniji. Svakodnevne prijetnje krvoprolićem građanski nastrojenim stanovnicima Crne Gore, ponajviše nacionalnim Crnogorcima, ispred Hrama Hristovog vaskrsenja u Podgorici, uz obilje srpskih zastava i šovinističku ikonografiju u cjelini, teško da su uspjele proizvesti drukčiji učinak od jasne spremnosti protivničke strane da prihvati svaku vrstu izazova. Što onda slijedi, gotovo da ne smijemo ni pomisliti.