Na Zapadu ništa novo

Piše: Miodrag Vlahović

Crna Gora je u vrlo delikatnoj situaciji.

To stanje nećemo posebno opisivati – poznato je ono i onima koji nemaju vremena i interesa da ga sagledaju, tj. sagledavaju, u cjelini, pa ni u svim bitnim detaljima. Degradacija na svim poljima – od zdravstvenog do diplomatskog – očigledna je i slučajnom ,,putniku-namjerniku“, kako se to nekad govorilo.

Posebni segment problema predstavlja (ne)razumijevanje naše situacije i odnos naših evro-atlantskih partnera prema procesima i političkim subjektima u našoj zemlji. Težina i kompleksnost situacije nalaže smireno i sistematično sagledavanje svih prilika, ali i strpljenje, fokusiranost i upornost. Treba priznati: sve ove potrebne i korisne osobine su poljuljane i dovedene u pitanje, čak, u značajnom dijelu crnogorske (tj. ,,pro-crnogorske“), demokratske i građanske političke javnosti.

U nekim krugovima, u tom smislu, već postoji (rekli bismo – opravdana) zabrinutost da bi odnos naših NATO i EU partnera, koji, na pojavnoj ravni posebno, pokazuje nedostatak ili, čak, odsustvo razumijevanja za one crnogorske interese, tj. kulturne, političke, bezbjednosne i strateške nacionalne i državne interese, mogao da nastavi svoj negativni trend.

Nije potrebno posebno opisivati da bi to moglo – za jednu apsolutno malu zajednicu kakva je Crna Gora – da ima teške i nesagledive posljedice. (Sličnosti i paralele sa tragičnim crnogorskom poviješću od prije stotinu godina se nameću – bez obzira na brojne specifičnosti i razlike, kako na unutrašnjem planu, tako i u međunarodnom kontekstu. Istorija se neće ponoviti, ali je za današnju Crnu Goru i njena farsična verzija jednako opasna – ako ne i gora.)

Posljednja dešavanja na Cetinju, povodom nasilne intronizacije poglavara Crkve Srbije u Crnoj Gori, aktuelizovala su pitanja naše pozicije prema Zapadu i odnosa Zapada prema najmanjem partneru i savezniku na Balkanu. Saopštenja, prvo Kvinte (,,Quint“ – grupe od četiri velike evropske zemlje i SAD), pa onda ip pojedinačnejavne komunikacije nekih od njih i Brisela izazvale su, samo naizgled, nelogične reakcije. Vladajućoj koaliciji se njihova uopštenost i ,,uravnoteženost“, pa i neodređenost veoma svidjela. Opozicionim snagama se, zbog istih razloga, ti kominikei nisu previše dojmili.

KAKO STOJE STVARI I ŠTO DA SE RADI

Pokušaćemo da ovom parcijalno ,,lenjinskom“ međunaslovu damo sadržinu kroz nabrajanje najznačajnijih elemenata politike za koju nam se čini da je potrebna sa crnogorske strane, uz opis onoga što je postojeće stanje stvari na važnim evropskim i atlantskim adresama.

Prvi nauk u postojećoj situaciji jeste da nije i ne može biti u crnogorskom interesu razočarenje, je – okretanje glave od zapadnih saveznika. To bi bilo pogrešno i autodestruktivno Crna Gora ima iskustva sa nerazumijevanjem na važnim svjetskim adresama zapadne hemisfere. Sjetimo se perioda kada je Vojislav Koštunica bio politički relevantan ili vremena koje je prethodilo potpisivanju Beogradskog sporazuma, 2002. godine. I tada su simpatije i šanse za crnogorsku ideju i interes bile sasvim umanjene i marginalizovane. Rezultat je, ipak, bio drukčiji, jer nije bilo predaje i letargije.

Nema potrebe ni za ljutnjom, niti je dešperacija naš saveznik. Demokratska i građanska Crna Gora je zapadno orijentisana. Prepuštanje te pozicije – pa makar to bilo samo privremeno, propagandno i fiktivno – kleronacionalističkim snagama u Crnoj Gori bi bilo pogubno. Ta se, pardon, glupost ne smije dozvoliti.

Zapad je, zaista, posljednjih godina, napravio prvo stagnaciju, a onda i izvjesnu regresiju u svojim politikama i strateškom interesu prema zemljama Zapadnog Balkana. Da ne ponavljamo – o tome smo već pisali – Trampova administracija je samo ubrzala trendove koji su bili vidljivi i prije toga, istina indirektno i ,,stidljivo“. Trampov izolacionizam nije više na vlasti u Vašingtonu.

Inercija u EU ima svoje razloge, ali i limite. ,,Povraćaj u pređašnje stanje“ zahtijeva vremena i truda. Truda i sa crnogorske strane, ma koliko to izgledalo pretenciozno.

Drugo, sada je jasno da je ,,bitka“ na propagandno-medijskom i lobističkom planu (iz)gubljena posljednjih godina. Crnogorski državni vrh i crnogorska diplomatija u cjelini (ne samo MVP, mada prevashodno i ,,po službenoj dužnosti“ upravo ono) nisu odgovorile zadatku. Sinekure su preplavile suštinu i rezon tog segmenta državne strukture, a još više kultura i matrica neučestvovanja i ,,nezamjeranja“. Prošli su vozovi i vozovi prilika i šansi, mogućnosti i potreba.

Jedan od očiglednih, tužnih, primjera je nesposobnost crnogorske države i diplomatije da obrazloži, odbrani i primijeni usvojeni Zakon o slobodi vjeroispovijesti, koji je Venecijanska komisija potvrdila sa jednim glasom protiv (Srbija) i jednim uzdržanim (srpski prijatelj iz BiH). Ta se činjenica, uz more drugih ključnih i važnih detalja, udavila u moru političkih protesta (tzv. litije) sa ,,religioznom“ sadržinom, koje su gotovo sve zemlje Kvinte razumjele ili bar tolerisale kao podrazumijevajuće pravo na ispoljavanje religioznih osjećaja.

Za prosutim mlijekom se ne plače, ali je jasno da su insuficijencije i nedostaci crnogorske diplomatije – pa i njen poraz, ako ćemo pravo – upravo najvidljiviji u ovom kontekstu. Neznanje, tj. manje ili više blago ignorisanje istorijskih fakata vezanih za istoriju i istinu o postojanju Crnogorske pravoslavne crkve, ili njihovo hladno marginalizovanje, ima višeslojne i višestruke povode i razloge.

Na nama je da ih približimo onima čije nam je razumijevanje procesa i crnogorske zbilje u cjelini od najvišeg značaja. U tom smislu – odnos vjernika SPC, 42%, u odnosu na vjernike CPC 21% i onih koji su ,,neopredijeljeni“, 37%, jasno pokazuje da Crnogorska crkva nije ,,brod bez posade i putnika“ – daleko od toga – i da stvari, i u tom smislu, imaju bitno drukčiju sadržinu od ,,narativa“ koje su projektovale lobističke grupe, Crkva i Vlada Srbije.

Treće, na široj geostrateškoj ravni, postoji segment/sloj crnogorskog Problema koji se rijetko i nerado pominje. Osjetljiva pitanja se, često, u diplomatiji ne pominju javno, ili bar ne glasno. Naime, odnos EU prema Zapadnom Balkanu pokazuje, godinama, simptome zamora i zasićenosti. Ne samo ,,zamora od proširenja“, kako se to kaže, već zamora od Balkana. Kao da preovlađuje stav da je ,,jeftinije“ držati preostale balkanske ,,non-EU“ zemlje van EU, nego ih mukotrpno integrisati u evropski klub.

Takva prolongirana ,,status quo“ politika je neizbježno dovela do drukčijeg rasporeda regionalnih igrača, pa je Srbija – opterećena Kosovom i involvirana u sve zapadno-balkanske krize i probleme, a suštinski nezainteresovana za članstvo u EU – postala regionalni lider, a malena je Crna Gora, doskora ,,lider“ i ,,front-runner“, u novoj ne-EU konstelaciji, vraćena začelje grupe (ili je na tom putu) – jer je malima mjesto na kraju – kad nam vrata Brisela zamiču iza horizonta…

Četvrto, i, vjerujemo, najznačajnije, tiče se same Crne Gore – uzete pojedinačno, s jedne, i uzete kao zemlje strateški pozicionirane na jugoistočnom krilu NATO. Samostalno, mi smo zemlja čije bi se stanovništvo – ,,ne bilo primijenjeno“ – moglo biti situirano u nekom evropskom gradu srednje veličine. Uzeta u balkanskom kontekstu, Crna Gora je zemlja čije postojanje i nezavisnost ostaje bitna za sve njene susjede, pa i za one koji ne bi zaplakali da te nezavisnosti (opet) ne bude – jer je mala ali dobro pozicionirana domina regionalne strukture, čiji bi nestanak mogao da sruši mnoge kule u susjedstvu i da poremeti elementarni mir u regionu. Ili bar nedostatak sukoba u regionu – ako želimo da se izrazimo sa pesimistično-realistične strane.

ZADATAK

Zato bi zadatak crnogorske diplomatije (kada bi je bilo), tj. onih političkih snaga u Crnoj Gori kojima je evro-atlantska strateška orijentacija izvorno, temeljno, iskreno i trajno opredjeljenje, bio da se sa evropskim, britanskim i američkim partnerima razgovara bez razočaranja, nelagode i ljutnje.

Niti je Zapad ,,izdao“ Crnu Goru, niti će demokratska i građanska Crna Gora, koja štiti i brani svoju multietničnost i multikulturalnost, ali i svoju crnogorsku sadržinu, istoriju i tradiciju, identitet i integritet, napustiti svoje evropsko i atlantsko usmjerenje.

Zato ćemo, sa realistično-optimistične strane, ovih dana sa većim zadovoljstvom čitati i tumačiti lapidarno, a, ipak, sadržajno, posljednje saopštenje Stejt Departmenta nadajući se da će diplomatski predstavnici zapadnih demokratija i njihove političke i diplomatske centrale prepoznati potrebu da reforma i preobražaj crnogorskog društva i crnogorske zajednice, u svim značenjima i segmentima te sintagme, neće biti promovisano i realizovano na način koji bi gušio i ugušio identiteti samostojnost Crnogoraca, ali i svih drugih naroda i manjina u našoj zemlji.

Vrijeme je da ponovimo, jer odavno nismo pomenuli: Crnu Goru treba da mijenjaju oni koji je poštuju i vole. Tu će poruku, sigurni smo, shvatiti svako od pomenutih i nepomenutih prijatelja iz Evrope i svijeta, jer to oni isto svojim zemljama i narodima žele.

Crna Gora dijeli vašu ljubav prema slobodi, dragi zapadni prijatelji.