Moraju li pravoslavci u Hrvatskoj biti Srbi da bi se Bogu molili?

piše Slavko Mandić

Napadi srbijanskih medija na Crnu Goru, tačnije na onaj njen dio koji je okrenut EU vrijednostima, onih koji su gotovo stoprocentno u vlasništvu Vučićeve politike, ne jenjavaju. Sada je na redu pandora priča u izvedbi tamošnjih aferoklepaca koji su dobili zadatak da unaprijed osude crnogorskog preśednika Mila Đukanovića za sve zločine i nepočinstva koje je svijet učinio od postanka do dana današnjeg. Jasno je da se radi o žestokoj propagandi  koju sprovodi Vučić da bi skrenuo pažnju sa sebe i sve brojnije probleme kojima je pritisnut. A ko može biti zahvalnija meta od Mila, koji je trn u oku i njemu i njegovim pojedinim saborcima iz Evrope.

Jasno je da Vučić u tu svrhu koristi domaće satelite, originalni crnogorski NVO proizvod, koji se oglasi samo na zadatu temu. Ima ih nekoliko, a njihovom budžetu bi pozavjedila brojna mala i srednja preduzeća. Pa i ona malo veća od srednjih. Novac se redovno sliva u kasu sa raznoraznih adresa, odakle se uredno servisiraju produžene ruke Vučićeve pete kolone u zemljama srpskog sveta.

Na udare srpske politike, odakle god ona dolazila, a dolazi iz svih struktura i vlasti i opozicije, kulture i sporta, navikli smo. Svakodnevne žestine nekakvih Vulina, Selakovića, Rakovića, Antića, glagoljivog Sarape i smijolikog Žike, poduprte ženskim likovima koji glume ravnopravnost (s)polova u nadgornjavanju sa kolegama o tome ko će pokazati veću netrpeljivost i mržnju prema nama, posijati monstruozniju laž ili plasirati veću istorijsku neistinu, odavno su postale dnevnost. Ali, kad se neko drzne da udari na njih iz srpskog sveta, ma đe to bilo, s pravom ili bez njega, kreće hajka, crnja od one iz romana Mihaila Lalića.

Opšte je poznato da Srbi ne priznaju Crnogorsku pravoslavnu crkvu, vjekovima stariju od one njihove. I to je problem. Jer naše uspjehe Vučić i kamarila doživljavaju kao vlastiti udarac svojoj politici, kojom bi da satru sve ono što nije njihovo. Ali sada na udaru nijesu Crnogorci. Hrvati su na dnevnom redu i to zato što su se neke snage u susjednoj državi, valjda zahvaljujući temeljnim ljudskim pravima da budu svoji na svome i da se poštuje ono što su oni iskonski, osmjelile da zatraže Hrvatsku pravoslavnu crkvu. Nesporno je da u Hrvatskoj državi živi i srpska manjina, ali na tom prostoru žive i neki drugi narodi čija vjera jeste pravoslavna ali ne i ona koju promoviše Srpska pravoslavna crkva. To su pravoslavci Hrvati, Crnogorci, Makedonci i svi oni koji se tako ośećaju. Ako ih ima, a ima ih pokazuje statistika, i ako ima njihove želje da imaju svoju crkvu u koju će da se mole svome gospodu Bogu, ko je taj ko im to pravo  smije uskratiti? Je li to Srpska crkva u sred Hrvatske, po principu spojenih sudova ovih iz Crne Gore i onih tamošnjih? Možda i jeste, ali to onda pokazuje da je hrvatska država slabašna po ovom pitanju, taman onoliko koliko je i ova naša.

Srpska pravoslavna crkva se naježi pri svakoj pomisli da se ova ideja može realizovati. Prirodno im je da se Hrvati pravoslavci mogu moliti u njihovim hramovima, ali kao Srbi, razumije se. Jer cio svijet po njima i njihovom nastanku čovječanstva, pripada Srbima i Srpskoj crkvi čiji je, po mnogim vjerovanjima, i  sam Gospod Bog.  Zato na ovu ideju pljušte napadi a zahtevi za uspostavljanjem Hrvatske pravoslavne crkve (HPC), povezuju se sa vremenima u kojima je djelovala i postojala u Pavelićevoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Srbi ni u ovom slučaju ne mogu sebi da dozvole luksuz a da se ne poštapaju sa Crnogorcima i izvlače lažne zaključke vrijeđajući naš narod i našu državu nazivajući je montenegrijskom, po čijem ugledu stvaranja  pravoslavne crkve sad namjeravaju da postupe i Hrvati. To ide toliko daleko da se plasira ideja po kojoj bi se Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj ukinula a vjernici preusmjerili na novu ustoličenu Hrvatsku pravoslavnu crkvu. Tu bi bilo mjesta za sve ali to, po Srbima, bio bi  otklon od kanonskog pravoslavlja i njima samima.

Naravno da je to glupost i čista laž, ali po onoj doktrini koju je koristio Gebels, u mnogo čemu prihvatljivi ideolog brojnih ideja koje plasira politika Aleksandra Vučića i SPC kleromeštara.

Što će se dešavati po ovom pitanju, stvar je države koja je čalnica EU i NATO saveza. A to ipak nije mogla postati slučajno. Neke univerzalne vrijednosti morala je ispoštovati. Oni će to riješiti onako kako Bog zapovijeda.

Ali, interesantno je kako pravo za sebe Srbi ne daju drugome i kako po ovim pitanjima, posebno kada pokušavaju istorijski dokazanu istinu o Crnoj Gori i njenoj Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, lažima prekrečiti. Od njih se glasno čuje da ideja da svi Srbi budu Hrvati, pravoslavne vjere, nije originalna i nova jer je postojala i za vrijeme NDH, kada je Hrvatska pravoslavna crkva jedino djelovala ali da je između hrvatskih desničara napravljen “most razumijevanja”. Otud se , tvrde oni, na skupovima tzv. crnogorskih komita pjevaju Tompsonovi hitovi i vijori šahovnica, a Miraš Dedeić svoj model ustupa i Hrvatima za stvaranje HPC, kao oružja protiv jedine kanonske crkve – SPC.

Zanimljivo je da u Srbiji ne postoji hrvatski jezik. A ni crnogorski. Kako prenosi neđeljnik „Hrvatska riječ“, u udžbeniku gramatike grupe autora „S reči na dela“ za učenike osmih razreda, navodi se da srpski, slovenski, makedonski i bugarski jezik pripadaju grupi južnoslovenskih jezika „a da Hrvati, Bošnjaci i neki Crnogorci srpski jezik nazivaju hrvatski, bosanski, bošnjački i crnogorski“. I niko da se zacrveni.

To su monstrumi, kazali su na Cetinju Crnogorci čija su vrata širom otvorena za sve pripadnike svih dobronamjernih ljudi bez obzira kojoj naciji i vjeri pripadali. Srpska crkva je otela Crnogorcima Crnogorsku, odlukom krvavog Aleksandra, a istorijske činjenice čak i u beogradskom arhivu jasno pokazuju ko je što bio. Krvavi pohod srbijanske vojske po Crnoj Gori i ubistva žena i đece, staraca i svih koji nijesu željeli da se priklone sramnom okupatoru, ostaće zapamćen kao genocid nad  genocidama, bez obzira što se zvanično tada tako nije zvao.

Srpska crkva je pokazala i nedavno, prilikom helikopterskog ustoličenja nedostojnog Jovana Mićovića, da je nacionalistička organizacija koja svojim djelovanjem “sprovodi velikosrpske ideje”, zagovara program “srpskog sveta” i ugrožava bezbijednost regiona. To je jedina istina a najbolji primjer da je čelne popove ove crkve u Cetinjskom manastiru čuvala ekstremna kriminalna družina a ispred policija koju je angažovala  crnogorska vlast.

Ali vratimo se potrebi građaninu da mu se omogući pravo da vjeruje u onoga u koga on želi. Koji je to Vučić i njegov pop Prvoslav koji će mu to zabraniti u svojoj a kamoli  tuđoj državi.

U Crnoj Gori je to moguće jer je vlast anticrnogorska, što je presedan nad presedanima.
U Hrvatskoj to tako neće biti što god i kako god odlučivali. Nećemo špekulisati po tom pitanju jer nam to nije ni posao a ni namjera. Hrvatska će to rješavati onako kako nalažu njeni nacionalni interesi, poštujući pritom ljudska prava i slobode. U to smo uvjereni.