Prle Vučku upalio svijeću

Piše: Slavko Mandić

Preśednik vlade suverene i međunarodno priznate države svuđe u svijetu ima svoju težinu i značaj. Valjda je to normalno jer premijer mora da ima, po pravilu, autoritet i snagu vođe. Makar bi tako trebalo da bude. To istovremeno znači ne i obavezno, jer se postavljanja vladajuće klike na pozicije od značaja nerijetko čine u skladu sa mnogobrojnim interesima različitih vrsta i različitih grupacija. Pa ipak, najređe možemo naći slučaj potpune posvećenosti čelnika izvršne vlasti svoje države drugoj, jer je to neprirodan proces koji na takvoga baca doživotnu ljagu. Čak i od strane onoga kome se dodvorava i služi mu kao posilni dok traje. Osim kod nas, đe takav pojavni oblik postoji u punom intezitetu i (ne)čojskom trajanju. Tome svjedočimo dugi niz godina. Manifestuje se kroz igrokaz koji je jasno obznanio konačnu namjeru iskrivljene svijesti da se da pod jeftini najam tuđoj feli.

Takvog najamnika, koji se pretvorio u tuđu metlu i lopatu, izvrgava ruglu gospodar, vlastodržac, autokrata. Prihvata ga kao potrebu potpunog sluganstva svake mrtve duše, znajući da od takvoga nikad ne može biti pouzdanosti. Zato ga u biti prezire i upravo mu takve poruke šalje javno, da ga omalovaži i ponizi koliko god može. A uslugar neće mariti. Prihvatiće uvrede, klevete, pa čak i otvorene laži, jer mu to nalaže manjak čojstva i karaktera.

Tu svijest, koju je izrodio mentalitetski sklop izroda iz śemena jednog čestitog naroda, dobro je poznavao Sveti Petar Cetinjski. Tragao je za odgovorom kako odvojiti žito od kukolja. Zato je tom i takvom dijelu naroda spravio poslanicu, ne bi li ga osvijestio i utro mu trag u brazdu vječnog čojstva, kakav je vjekovima postojao i rađao ljudskost u brdima crnogorskim.

Uzalud, reklo bi se, jer ova sekta koja se formirala od preletača i izroda, gleda kako da satre svoju državu. Da je u korijenu potre i prikloni se tuđinu, koji mu je pretke sakatio, ubijao ih i mučio u najstrašnijem genocidu koji je zapamtila civilizacija. Na noge mu ide i liže tuđu šaku. Veliča mu poganluk, ističući pritom jasno vlastitu bijedu. Valja zato odoše pojedini da pale svijeću vođi u sred Beograda, za odsudnu Bitku u Njujorku, dok je nesrećni Prle pop mlatarao i avetao o nepostojanju genocida u Srebrenici. Za razliku od onoga u Jasenovcu, kojega su se sad śetili, i to ne radi žrtava, nego potrebe da im mrtvi iz tog strašnog pogroma posluže i ovom prilikom za ostvarenje jadnih političkih cijeva. Donošenje rezolucije o Jasenovcu Vučić podvali Crnoj Gori. Valjda mu za to služe uslugari. Da odrade umjesto njega svaku moguću prljavštinu. I uradiše to u skladu sa svakim motivacionim nesojlukom, koji im je omogućio da se dokopaju pozicija i stolovača, važnijih od hiljada tuđih života. A Vučko, taj gorostas lažne hrabrosti samo na vlastitom prostoru, inače picousta kukavica, po vlastitom kazivanju, ne smoga snage da bosanskohercegovačkom uredniku emisije Face TV Senadu Hadžifejzoviću odgovori na pitanje je li u Jasenovcu bio genocid. Svjestan da ako prizna taj, moraće i onaj u Srebrenici, što bi on po svaku cijenu da izbjegne. Zato je priču, koja mu baš ne može mnogo pomoći, prebačio na Crnu Goru. Pa će, ako stvari po zlu pođu, opet udariti na nju i optužiti je za međunarodnu destrukciju jedine mu Srbije, koju uporno gura u priču o genocidnoj i državi i genocidnom narodu, čega u rezoluciji nema niti takvu glupost iko od predlagača pominje. Ali maher za prevaru vlastitog naroda mora da mu ponudi predizbornu kosku. Za spas srpstva nije prevelika žrtva cijela naroda? Zato ga i stavlja na pijadestal srama, uz pomoć Prleta popa koji ga poškropi tekućinom namijenjenom za tu vrstu političkoklerikalnog obreda.

Na molebanu u spomen na Vučićevu odsutnu bitku u Njujorku, jedan do drugoga skupili se jednonacionalni poltroni. Red klečanja, pa troprstaški prekrst, pa ljubljenje u glibalu Prletovu šaku, pa svijeće (što ih više to patriotski čin jači), pa poštapanje sa psihogenim Miletom. Sve za spas srpstva a sprpstvo u kompletu za Vučića. I njegovo spasenije.

Išćeran na čistac ispred nesigurne i mlitave međunarodne zajednice, uplašilo je Vučka. Nijesu ga osokolike ni kamionski donošene svijeće i kolektivno paljenje. Sam je sebe prevario što mora u Njujork. A nije trebao. Niko mu zamjerio ne bi. Tamo će morati nešto da prozbori. Što će se opet i ovamo čuti. A to neće moći da ispeglaju ni idioti  Marići, Vučićevići, a ni ostale nacionalne frekvencije.

Crna Gora čeka IBAR, kako bi dobila otvorenu trasu puta za ulazak u Evropsku Uniju. Na tom putu bezrezervno je podržavala suśedna Hrvatska, pružajući joj ruku i kad je dobijala ulaznicu za NATO alijansu. Ali, ne leži vraže. Crnogorska Vlada ima u svojim redovima i one koji se neskriveno protive članstvu naše zemlje u NATO i EU. Oni bi sa Rusijom i Srbijom, i to ne kriju. Zato su plaćeni. Da Crna Gora ne uđe u EU. I da izađe iz NATO saveza. Da zavladaju u potpunosti popovi, i da se poboljša imovno stanje lopovima. Sve to može ako se Crna Gora zaustavi na EU putu.

Da li će Hrvatska nakon otvorenog guranja u oko Crne Gore ovom dobrom suśedu reći dosta  je. Nema podrške za EU, i na taj način Vučiću pomoći ostvarenje namjere, ili će ignorisati ovoga papka i još jednom pružiti ruku Crnoj Gori, znaće se uskoro. Sve je suviše jasno, pa se u to i uzdamo.

Naravno, pitanje je zašto se crnogorski vrh vlasti ponaša tako snishodljivo prema Srbiji? Valjda zato što im je iz ove države pristigla sva moguća logistika koja im je poslužila da se konačno dokopaju vlasti. Istina, pomogla je i međunarodna zajednica dobrano. I licemjerno, kakva je odavno kao čistokrvni scenski efekat. Bez sumnje, sa Vučićem ili bez njega, kome je nedavno preśedavajuća sjednicom Vanesa Frejzer sa Malte šakom o sto uskratila mogućnost osionosti i drskosti, biće usvojena Rezolucija UN-a koju Njemačka inicira zajedno sa Ruandom i nekoliko drugih članica UN-a. Da li će Crna Gora glasati za ovaj dokument, sam Bog zna. Jer smo se uvjerili da ono što vlast obeća danas, nakon konsultacija u vrhovnom štabu Srbije i vaskolikog klero srpstva, pada u vodu.

A sve sa ciljem  da Crna Gora nikad ne uđe u porodicu evropskih naroda. I danas slavimo 21. maj, Dan državne nezavisnosti.

A jesmo li zaista nezavisni i jesmo li istinski država?