Piše: Andrej Nikolaidis
U Cameron Croweovom (čovjek koji je snimio „Džeri Megvajer“) filmu „Skoro slavni“, postoji scena koja briljantno opisuje način na koji funkcioniše istina.
Rok bend je u avionu koji upadne u električnu oluju. Čini se da će avion pasti. Suočeni sa, kako misle, izvjesnom skorom smrću, članovi benda, kako bi se reklo, otvore dušu. Prije nego što odu sa ovoga svijeta, žele glasno reći svoje najskrivenije tajne. Jedan je kolima udario dijete pa pobjegao. Drugi je spavao sa djevojkom najboljeg prijatelja. Treći je gej…
Budući da je Croweov film komedija, avion ne padne. Istina, vele, oslobađa. Ne i junake ovog filma. Dok avion mirno nastavlja let, mi vidimo njihova lica puna nelagode. Lica na kojima kao da je utisnuto pitanje: „Šta mi je ovo trebalo i kako dalje?“
Istina ne oslobađa ni junake prepiski sa Sky aplikacije, čiji transkripti zgražavaju i istovremeno zabavljaju crnogorsku javnost. Naprotiv: njih istina vodi u zatvor. Oni kao da nisu radili za kartel, nego predavali englesku književnost. Pa se držali Wildeove dosjetke: Kada želim pročitati nešto doista skandalozno, uzmem svoj dnevnik.
Istina je incidentna. Ona nije sila koja uspostavlja ravnotežu. Upravo suprotno: ona razara iluziju ravnoteže, koja uvijek počiva na kompromisu i laži.
Kad smo već kod filma… Prisjetimo se ekranizacija priča o Holmesu i Poirotu.
Klasični detektiv igra ulogu Boga. Jer što je trenutak u kojem Poirot okupi sve goste u ljetnjikovcu ili sve putnike u vozu, pa saopšti sve o njima i njihovoj vezi sa zločinom koji se desio – šta, ako ne inscenacija Strašnog suda?
Hrišćani (a Poirot to jeste, i kako se serija – ona najbolja, u kojoj igra David Suchet – bliži kraju, on se sve češće laća maloga krsta koji čuva u džepu) vjeruju da će svakome od nas nakon smrti biti suđeno za sve grijehe koje smo počinili. Kada svijet dođe svome kraju, Bog će na Strašnome sudu okupiti sve u zločin involvirane (zločin koji nije drugo do istorija, sve involvirane koji nisu drugo do čovječanstvo – svi živi i svi mrtvi), objasniti ulogu svakog aktera pojedinačno, otkriti skrivene motive i namjere, osloboditi nevine, označiti krive, otkriti istinu i smisao svakog naizgled besmislenog postupka svakog od aktera. Učiniti ono što je iz epizode u epizodu činio Poirot. Kada Holmes, Poirot i Bog završe, nikakva naknadna interpretacija nije moguća – nema žalbi, nema proceduralnih grešaka, nema zastare. Nemaju li, konačno, Holmes i Poirot barem dva Božija atributa: nepogrješivost i sveznanje?
Strašni sud osigurava smisao sudbini pojedinca u povijesti. Ta sudbina je strašna, ali konačna presuda garantuje pravednost i smislenost. A detektiv, ne otkriva li on smisao zločina u (pri)povijesti? Traumatični čin, bio on ubistvo ili život, kao nedostajuća puzzla će biti smješten u veliku sliku svijeta tek završnom intervencijom detektiva, odnosno Boga.
Detektivski žanr računa na naše uvjerenje da će detektiv na kraju rasvijetliti zločin i “sve objasniti”. Na istoj pretpostavci počiva religija: na našem uvjerenju da će Bog na kraju sve “postaviti na svoje mjesto”.
Dakako: sve od početka jest na svome mjestu. Sve od početka ima smisla. Ono što detektiv i Bog čine jest da omoguće da to ima smisla i za nas. Jer sve je od početka tu, ali mi nešto propuštamo: ne uspijevamo da (u)vidimo. Bio sam slijep, sada vidim… rečenica je koju s jednakim uvjerenjem izgovara čovjek koji je spoznao Boga i istinu, kao i čovjek kojemu je detektiv upravo objasnio sve okolnosti zbivanja koja su ga zbunjivala.
Za razliku od Božije, ljudska je pravda uvijek selektivna a ovozemaljski sudovi suprotnost Strašnome sudu. Na njima, naime, neće završiti svi. Ko još vjeruje da postoji takozvani „pravosudni lijek“ protiv najmoćnijih ljudi ovoga svijeta?
Pravda nije slijepa, ona uvijek viri ispod poveza koji joj tobože prekriva oči. Sve i da to da pravda stiže one koji nisu na vlasti nije očito i bezbroj puta potvrđeno, evo vam Crna Gora pa vidite kako to funkcioniše. Dok je vladao DPS, popularna „Ruka pravde“ (što je odlično ime za Pornhub klip o masturbaciji, no manje dobro za brod ili, ne dao Bog nikome, vladinu akciju) stizala je Front.
Otkad je Front na vlasti, zasad po dubini a od sutra i po širini – na sudove dovlače DPS-ovce. Naravno, svaka sljedeća vlast obećava da će zakoni jednako važiti za sve a sudovi suditi nepristrasno. Pa ipak, na koncu se ispostavi da oni koji vladaju hapse one koji ne vladaju. Dakako, uz povremeni obračun sa „mangupima u svojim redovima“: potrošnim lopovima koji Moći više vrijede u zatvoru nego na slobodi. Jer iluziju neselektivnosti valja održavati povremenim – ne prečestim, dakako – hapšenjem svojih. Ne smije se preći tanka linija koja borbu protiv korupcije odvaja od korupcije same. Jer: poneki uhapšeni pripadnik vladajućih znači da se vlast bori protiv korupcije. Puno uhapšenih na funkcijama znači da je vlast ogrezla u korupciji. Paradoks je očit: ako nema hapšenja, to ne znači da nema korupcije, nego da je korupcija apsolutna, da je posve normalizovana. Ali istovremeno, ako bi vlast uhapsila samu sebe, i to čitavu sebe, pa vlada donijela odluku da svi ministri, poslanici i sudije budu prebačeni u zatvor, za šta uvijek ima više nego dovoljno razloga, jer ne postoji bezgrešna vladavina – i to je priznanje apsolutne korupcije. Znači, takođe, i da je vlast odlučna da se izbori sa korupcijom, dakle sa samom sobom.
Vlast koja bi samu sebe poslala u zatvor bila bi ujedno i najkorumpiranija i najposvećenija borbi protiv korupcije – to je paradoks. Da čitav koncept ne bi završio kao aporija, hapsi se puno onih koji nisu vlast, ali su to bili, i malo onih koji vlast jesu. Ostali će biti uhapšeni kada na vlasti više ne budu. Antikorupcijska borba vam je ono: neka bude borba neprestana. Jedni korumpirani subjekti hapse druge korumpirane subjekte, da bi njih uhapsili treći korumpurani subjekti, koji će biti uhapšeni kada vlast budu činili četvrti korumpirani subjekti…. I tako dalje. Sistem koji bi želio da iskorijeni korupciju u vlasti morao bi funkcionisati ovako: vladajući bi, odmah po izboru na funkciju, bili poslani u zatvor. Zato što za vladajuće, za razliku od ostalih građana, ne bi važila presumpcija nevinosti, nego presumpcija krivice. Kad malo bolje pogledam ovo što sam napisao, a kamo me je odvelo logiciranje, čini se da je takav sistem već postojao. Sprovodio ga je Staljin. Čini se, još, kako borbi protiv i prevenciji korupcije niko nije bio posvećen kao on.
Elem… Kao što je opštepoznato, zatvori su, širom planete, puni milijardera i bivših predsjednika. Ubice i dilere puštaju na slobodu jer iza rešetaka više nema mjesta: sve popunili moćni i bogati. Pravda je takva: prije ćeš u zatvor zbog toga što si nelegalno ubrao 2 metra drva da ti se ogriju djeca, nego zato što si otpustio radnike, uništio fabriku, ili u siromaštvo i samoubistvo otjerao stotine hiljada ljudi koje je opljačkao tvoj fond, čiji će gubitak na koncu, novcem istih onih ljudi koje si opljačkao, pokriti država. Jer si, za razliku od mnoštva onih koji su premali da bi bili spašeni, ti Too Big to Fail.
Notorni Carl Schmitt u “Političkoj teologiji”, još 1922, primjećuje kako su svi savremeni pojmovi političke teorije (Schmitt zapravo kaže “teorije države”) tek sekularizovani teološki pojmovi. Država sa svojim represivnim aparatom glumi sekularizovanog Boga, koji sve vidi i sve može, a njeni sudovi, kojima niko, navodno, neće umaći, sekularizovani Strašni sud.
Vijek kasnije, jasno je šta se htjelo. Kao što je jasno i da ne funkcioniše. Pravda je spora, ali nedostižna.
Ok, postoji Ustav i postoje zakoni. Ali oni su manje važni od toga ko postavlja one koji tobože sude po zakonu i one koji tobože štite Ustav. Znam, reći ćete mi: da, tako je kod nas, ali tamo gdje doista funkcioniše pravna država, tako nije.
Aha. Američki Vrhovni sud čiju su većinu sudija imenovale Demokrate ne donosi iste odluke kao Vrhovni sud čiju su većinu sudija imenovali Republikanci. I jedan i drugi sastav suda odluke navodno donose na osnovu istih zakona i istog Ustava. Pa ipak, donose različite odluke. Zakoni države nisu isto što i zakoni fizike. Ovi drugi su, naime, obavezujući: i jabuka i kruška pada na tle. Zakoni države su stvar interpretacije. Sve što zavisi od čovjeka, sve čemu je čovjek mjera, kvarljivo je i nepouzdano. Ono što mi smatramo stvarnošću nikada nije stvarno. Ono što mi zovemo pravdom nije pravedno.
Vjeru ubogih u Božiju pravdu odveć je lako, bahato i cinično o(t)pisati kao bajku i rezultat neznanja. Jer u kakvu zemaljsku pravdu može vjerovati čovjek kojem u raketiranju bolnice ubiju djecu koju je tamo poslao na liječenje od virusa koji su dobila zato što su im oni koji su ih na koncu ubili isključili vodu, čovjek koji ima punu svijest da zbog toga niko nikada neće odgovarati? Koja zemaljska pravda je dostupna ljudima kojima je u jednom danu ubijeno deset članova porodice, a onda njihove kosti u pet jama sakrili oni koji ožalošćene 30 godina kasnije pozivaju da zaborave prošlost i podjele te se okrenu budućnosti?
Šta tim ljudima preostaje da ih drži u životu, osim nade da će Bog ipak donijeti pravdu?
Za te ljude, alternativa Božijoj pravdi nije sekularizovana pravna država, koja za njih nije i ne može biti drugo nego demokratska inačica Diznijevog tematskog parka. Za njih, jedina alternativa odustajanju od odmazde i vjeri u Božiju pravdu je revolucionarno nasilje.
Sjajni Nikolaidis.