Pišu: Božidar Proročić, stručni saradnik i Ana Uskoković, biolog
Ponedeljak 22. februara 2021. godine dok su nas sa Lovćena milovali prvi zraci sunca jakog mraznog jutra, dok nam je pod nogama škripao smrznuti snijeg, uputili smo se prema katunu Donja i Gornja Trešnja koji se nalazi u NP ,,Lovćen.” Put nas vodi preko katuna Kruševica (1.100 mnv) do katuna Donja i Gornja Trešnja (1.180 mnv) i preko izvora Šanik do Bukovice koji pripada Njegušima, u ukupnoj dužini staze 8 km. Staza nije obilježena sem planinarskog znaka koji pokazuje put. Sa puno entuzijazma smo krenuli od Kruševice ka katunu Trešnja. Vegetacija još uvijek miruje, sem pojedinačnih primjera kaćun-šafran (lat: Crocus napolitanus ), vrste cvjetnica iz porodice Orchidaceae (orhideja). Rasprostranjen je gotovo po svim planinama od Alpa i Pirineja do planina na Balkanu. To je kopnena biljka sa gomoljem u tlu. Dok polako i oprezno koračamo stazom, prolazimo i pored jedne od jama sniježnica ovog kraja. Osluškujemo tišinu prirode koja je usnula i još uvijek spava zimskim snom. Dok se oprezno krećemo stazom, preskačemo preko stabala bukve (lat:Fagus sylvatica) koja su oborili jaki planinski vjetrovi. Ono što za nas predstavlja iznenađenje – nailazimo na svježe tragove medvjeda (lat: Ursidae) koji se tek probudio iz zimskog sna. To zapaženje nas jako raduje, pravimo snimke svježih tragova koje pratimo na našoj stazi i koji su jasno utisnuti u snijegu.
Na polovini puta nailazimo na prva omanja katuništa (kućišta) koja su služila za smještaj i boravak čobana u dalekoj prošlosti. Svi katuni izgrađivani su uglavnom na sunčanim padinama. Nastavljamo naš put i stižemo do katuna Trešnja. Istorija Gornje i Donje Trešnje je vrlo bogata, zanimljiva i raznovrsna još od vremena Petra I Petrovića Njegoša (1748-1830). Faksimil dokumenta nam pokazuje autentično svjedočanstvo u kom se navodi: Za vrijeme vladavine Svetoga Petra Petrovića-Njegoša, došli su u nesuglasicu zbog granica oko planine u Lovćen, Njeguši i Bajice. Pošto se nikako nijesu mogli pogoditi, to Njeguši ponude Bajicama trinaest megdana pa ko na megdanu pobijedi taj neka granicu postavi po svome nahođenju, a pobijeđeni da mora pristanuti. To Bajice prime sa zadovoljstvom, te jedni i drugi ugovore da megdan bude u prvu neđelju na samoj granici pomeđu istih na tako zvano mjesto Trešnja pa da se raziđu svojim kućama.
U veče zakazanog megdana Bajice se pokupe na zbor i dogovor koje će megdandžije između sebe odrediti da se sjutra na Trešnji posijeku sa Njegušima. U tom razgovoru rekao je jedan od Bajica: “Lako je naći za megdan megdandžije, nego kako ćemo sjutra ići na megdan sa Njegušima kada smo u ratu sa Donjokrajcima, oni čim čuju gdje smo mi pošli, popaliće i poharati sve Bajice”. Tada je ustao vojvoda Bogdan Martinović i rekao: ,,Mi na zakazati megdan treba da idemo, a Donjokrajci neka rade što hoće, a mi određujmo megdandžije” – na što svi ostali pristanu i odrede 13 megdandžija između sebe, i raziđu se svojim kućama da se spremaju za sjutrašnji megdan. Kada je ujutro osvanula Sveta Neđelja, Bajice se pokupe pred svojom crkvom Svetog Jovana i odatle krenuli na megdan. Kada su bili uz Grad začuli su gdje zvono zvoni na Sv. Gospođi (Vlaška crkva) i vidjeli da se Donjokrajci pred istom kupe, te su htjeli da se povrate, ali im nije dao pomenuti vojvoda Bogdan, te okrenu put Trešnje (Majstorice). Kada su se Donjokrajci svi oružani pokupili pred Sv. Gospođom, ustao je Markiša Ilin Ivanović i rekao: ,,Braćo, čuli ste i viđeli da Bajice pođoše na megdan Njegušima, ali mi i ako se bijemo sa Bajicama, ne smijemo dozvoliti da se drugi sa njima bije, a mi da im ne pomožemo, jer su ni oni najbliži, već hajdemo sa njima pa što bude njima neka bude i nama.”
Tada svi Donjokrajci poviču: ,,Hajdemo, hajdemo! ” i upute se preko polja kroz Bajice, preko Gr……. na …(poderan papir)… su već bili stigli Bajice i Njeguši i stali jedni prema. drugih. Donjokrajci se namjeste na jednoj maloj glavičici do Bajica i pošalju poklisara Bajicama da oni primaju 6 megdana sa Njegušima, a 7 neka ostanu Bajicama. Ovi kada su vidijeli da su im došli Donjokrajci u pomoć mnogo su se oveselili. Njeguši videći da su Donjokrajci sa Bajicama što nijesu nikad mogli vjerovati, mnogo su se tome začudili, te za to Savo Markov Petrović, brat vladike Rada zaviče: ,,O Knež Murtate, zar si i ti stiga! ”. Na to je odgovorio knez Vojin Špadijer: ,,Nijesam ja, kravo nevaljala, Murtat nego Knez Vojin Špadijer, već ako ti basta izlaz na megdan da se ja i ti posiječemo i neka se na to svrši! ” , ali Savo nije smio.
Bajice i Donjokrajci izabrali su između sebe po šest megdandžija, ali su teško mogli naći trinajestoga koji je trebao da se posiječe najprijed sa takozvanim Midžom iz Kopita koji je bio kapetan u mletačku vojsku i kao takav govorilo se je da je učio školu od borenja. Tada je rekao Božo Garov Humac iz Donjeg Kraja: ,,Ja ću uzet Midža da se sa njim siječem”, na što su ostali pristali. Božo povadi mač i uputi se na zakazano mjesto gdje ga je već Midžo čekao sa mačem u ruci, i čim su se sreli udarili su se na hladna gvožđa, iako je Midžo bio učio školu od borenja, kada se udario sa Božom to mu nije ništa valjalo, jer mu je Božo za kratko vrijeme osjekao ruku. Vidjevši Njeguši da im je najbolji megdandžija, i u kog su se najviše uzdali, izgubio megdan ne htjednu druge šiljat već reku da pristaju neka Bajice stave granicu pomeđu njih po svome nahođenju, a oni pristaju. Tako i učine, te Njeguši pođu svojim kućama, a Bajice i Donjokrajci svojima. Odmah iza toga Donjokrajci i Bajice nastavili su i dalje da jedan drugog ubijaju.
Godine 1916. austrougarska Treća armija kreće u opšti napad na Crnu Goru (sa tri i po puta većim brojem vojnika i neuporedivo boljim naoružanjem). Liniju fronta braniće 40.000 crnogorskih vojnika. Glavni napad austrougarske vojske je bio usmjeren na Lovćen, koji su branile malobrojne crnogorske snage (oko 8.000 boraca Lovćenskog odreda; odnos pješadije 6:1, a artiljerije 12:1). Preko Trešnje je vodio jedan od odbrambenih položaja na liniji Vršanj−Bukovica−Trešnja−Vučji zub (do) do Štirovnika (1915-1916 godine u odbrani protiv Austrougarskog napada na Crnu Goru).
DOLAZAK NA KATUN TREŠNJA I LEGENDA O NASTANKU
Kada smo stigli na katun Trešnja, pred nama se ukazao prelijep prostor čistih proplanaka i prostranih dolova. Na svakom koraku srijećemo stabla trešnje od kojih su mnoga stara više od jednog vijeka. Dok posmatramo impozantne veličine krošanja, razmišljamo kako je i nastala legenda o samom nazivu katuna Trešnja. Legenda kaže da se u davnoj prošlosti, u jednoj olujnoj i sniježnoj martovskoj noći, putnik namjernik se izgubio sa svojom ćerkom. Došavši do prvih kuća, mještani ga prime i ukažu mu gostoprimstvo. No, njegova ćerka je bila jako bolesna. Mještani i njen otac su sve pokušali da slabašnu djevojčicu spasu. No, slabost je bila jača i ona je u samu zoru umrla. Otac, skrhan bolom, zamoli da je sahrane na najsunčanijem proplanku. Mještani to urade, a otac, bogati trgovac, ostavi šaku dukata da čuvaju i održavaju njen grob. Zahvali se mještanima i obeća da će svake godine dolaziti da posjeti ćerkin grob. Sudbina njenog oca ostala je nepoznata jer se više nikada nije pojavio. Naredne godine baš u mjesecu martu iz njenog groba, koji je bio prekriven snijegom, nikla je trešnja sa čijeg se lista slila jedna gorska suza. I otada je trešnja nastavila da se širi po ovom katunu koji od tada ponese naziv Trešnja.
Na području katuna Trešnja svojevremeno je boravilo 36 domaćinstava po kazivanju mještana. A po hroničaru Gojku Kustudiću na Trešnji su imala posjede i boravila brastva: Popovići i Kadije iz Erakovića, kao i Radovići iz sela Kopita, dok je na Šaniku boravilo brastvo Jovovića. Na području Gornje Trešnje ima 9 bistijerni (rezervoari od kamena za vodu). Toponimi koje smo pribilježili na ovom području su: Gospodareva međa, Surdup, Mramor, Novakov grob, Belače, Podjezerca, (Podjezero katun) kao i katun Božin do. Intresantne su gomile kamenja koje srijećemo na pojedinim mjestima i koje (možda) mogu da predstavljaju izvjesne grobnice, no to ne možemo sa sigurnošću tvrditi bez ozbiljnjih arheoloških istraživanja. Jedan od intresantnih toponima je Hercegovačko groblje. U vrijeme Veljeg rata (1876-1878) gosodar, knjaz Nikola I Petrović je naredio da svi pomoćni objekti budu u funkciji smještaja mogućih izbjeglica iz ratom zahvaćene Herecegovine. Ono što nam je posebno privuklo pažnju je stablo oraha (lat: Juglans regia) koje je u svom obimu, po našem mjerenju, više od 4 m i predstavlja jedno od najstarijih stabala u NP ,,Lovćen” i sigurno da je staro više od tri vijeka. Kako je čitavo stablo zdravo zajedno sa krošnjom, koja se veoma razgranato širi, moglo bi da predstavlja jednu od izuzetnih turističkih atrakcija. Na Trešnji je i kuća Radovića ispred koje se nalazi bistijerna koju je davne 1939. godine vješti majstor Lazar Radović sam napravio i isklesao godinu izrade i svoje inicijale.
ODLAZAK NA DONJU TREŠNJU I IZVOR ŠANIK
Nastavili smo naše putovanje ka Donjoj Trešnji i izvoru Šanik, usput snimajući brojne lijepe fotografije. Tokom čitavog puta nailazimo na brojna urušena kućišta koja su se nekad koristila, kao i na brojne visoke torove od kamena. Kada bi ova kućišta mogla da da nam ispričaju životne priče, otkrili bi nam mnoge tajne vremena, ljudi i prostora. Područje Donje Trešnje obraslo je bukovom šumom koja sakriva brojne dolove. Prilično umorni ali i žedni, stižemo pred lijepo sazidan izvor Šanik na kome piše da je podignut 1841. Godine, dakle još za vrijeme vladavine Petra II Petrovića Njegoša. Sigurno je sami izvor Šanik, sa izvorom na Bukovici, predstavljao jedno od glavnih pojila za stočare koji su boravili na ovim prostorima. Sjeli smo da predahnemo i da se okrijepimo sa ovog izvora. Voda sa Šanika ima drugačji i pitkiji ukus nego voda sa Ivanovih Korita. No, ne vjerujemo da su vršena ispitivanja ove vode, a bilo bi dragocjeno. Kada smo predahnuli, nastavili smo put prema Bukovici i prema Bukovičkom izvoru kako bismo imali pun pregled i obilazak terena. Bukovica predstavlja i planinski prevoj (1.150 mnv). Tu je i glavni put koji vodi od Cetinja, preko Bukovice i Njeguša, ka Kotoru. Vratili smo se istom stazom ka katunu Kruševica brižljivo zaspisujući sva naša zapažanja, ali i bilježeći određene lokalitete koje ćemo posjetiti kada krene vegetacija. Gornja i Donja Trešnja predstavljaju jedan od ljepših katuna koji skrivaju bogastvo istorije ovog kraja. A mi smo samo dio te lijepe prošlosti i istorije pretočili u naša zapažanja.