Batrićević: Nema toga tužilaštva i suda koji će me naćerati da ćutim na slavljenje ratnih zločinaca

Više državno tužilaštvo, konkretno tužiteljka Snežana Šišević, zatražilo je od Suda za prekršaje u Podgorici da pokrene postupak protiv profesora na FCJK dr Bobana Batrićevića samo zato što je napisao tekst o zlokobnoj, militarističkoj, paravjerskoj organizaciji poznatoj pod akronimom SPC, koja je nakon 30. avgusta 2020. godine preuzela poluge vlasti u Crnoj Gori.

Batrićević je tim povodom medijima uputio reagovanje koje prenosimo u cjelosti:

Danas sam dobio poziv da 22. januara 2024. godine u svojstvu okrivljenog dođem na saslušanje u Sud za prekršaje u Podgorici. Razlog – zahtjev za sudsko odlučivanje zbog kolumne koju sam 11. avgusta 2023. godine objavio na portalu Antena M, čiji sam redovni kolumnista. Zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka potpisala je državna tužiteljka Snežana Šišević. Nakon vankontekstualnog citiranja djelova moje kolumne, tužiteljka Šišević je utvrdila kako je tužilaštvo našlo da „u radnjama okrivljenog nijesu ostvarena obilježja krivičnog djela, već elementi prekršaja“. Potom zaključuje: „Zbog navedenog, a kako se u radnjama okrivljenog ostvaruju svi elementi prekršaja iz člana 19 Zakona o javnom redu i miru, predlažem da se isti oglasi krivim i kazni po zakonu.“

Nakon što smo čuli predstavnicu tužilaštva, red je osvrnuti se na ono za što me ista prekršajno tereti. Tekst koji sam objavio bavio se analizom djelovanja popova i sveštenika Crkve Srbije u Crnoj Gori,tačnije opasnim narativima dvaju vladika – Joanikija Mićovića i Metodija Ostojića. U satiričnom maniru, postupkom upitnika koji sam sastavio kako bih odgovore popunio prezentovanjem njihovih izjava datih različitim povodima u posljednje nekolike godine, želio sam pokazati da ta dva visoka crkovna dostojanstvenika Crkve Srbije opasno ugrožavaju fundamente građanskog, demokratskog i antifašističkog društva Crne Gore, te da u javni diskurs lansiraju vrlo opasna stanovišta koja veličaju ratne zločince, rusku agresiju na Ukrajinu i upitne stavove prema Drugom i drugačijem, u konkretnom slučaju – muslimanima. Navešću nekolika primjera i napomenuti s uzvičnikom (!) da je iste primjere navela i tužiteljka Šišević.

Primjer 1:

Osnovi postulati na kojima počiva hrišćanstvo su ljubav i praštanje. To je zapisano u svetim knjigama. Dakle, osnova hrišćanske vjere leži u Isusovome učenju da moramo voljeti svojega neprijatelja i da kad dobijemo šamar, okrenemo drugi obraz. Vođen tom mišlju, postavio sam logično pitanju u upitniku:

–       “Šire li (misli se na vladike Crkve Srbije – B.B.) ljubav i oprost, osnovne postulate hrišćanstva?”

Odgovor sam popunio citiranjem iz govora gospode Metodija i Joanikija:

„Metodije Ostojić: ‘A onda ti, koji su vodili te druge – komunisti koji su svakakve zločine radili – ali mi koji sljedujemo za istinom smijemo reći istinu: da su jame napunili od kojih su neke dan-danas, a to je strašno reći, u 21. vijeku, pune ljudskih nevinih kostiju, oko Nikšića, Kotor jama, ima jama Talijanka gdje su Italijane takođe bacali, ubili su sveštenika, ugledne ljude, domaćine. Dan-danas su te jame pune i ne smije niko da pomene njihova imena, ni da krene da vadi ljudske kosti iz tih jama.’

Joanikije Mićović: ‘Jer su toliko Crnogorci bili lakomi na sječenje turskih glava i toliko su bili lakomi da uberu junaštvo, pa da onda neko preuzme svezanoga Osman-pašu. To je anegdota, ne znam da li je istinita ili nije. Ali, ipak, nešto znači. Podsjeća nas na neke stvari iz naše prošlosti. A ono što je bilo u prošlosti, to je negdje i danas prisutno u nama’.“

Primjer 2:

Težnja ka miru temeljna je vrijednost Ujedinjenih nacija. Predstavnici vjerskih organizacija dužni su to poštovati. U jeku ruske agresije na Ukrajinu, kad je cijeli, demokratski svijet stao u zaštitu teritorijalnoga integriteta nezavisne Ukrajine, Metodije Ostojić je slavio Rusiju. S druge strane, vrlo tenzično ustoličenje Joanikijevo na Cetinju, kad zamalo u Crnoj Gori nije došlo do građanskih sukoba, zahtijevalo je primjerenu retoriku „crkvenih otaca“. Međutim, nekolika dana uoči ustoličenja Joanikije Mićović je poslao vrlo upitnu poruku. Zato sam u upitniku postavio pitanje:

–       Pozivaju li na mir?

Odgovor sam popunio sljedećim njihovim izjavama:

“Metodije Ostojić: ‘Rusija je nada za čitav slobodoljubivi svijet … U svetoj Rusiji je nada za spasenje ne samo pravoslavnih naroda, nego čitave Evrope i svijeta.‘

Joanikije Mićović:‘Velika je hajka da se to pravo ne samo meni nego i crkvi i pravoslavnom narodu u Crnoj Gori uskrati od nekakvih družina koje se pojavljuju kao pečurke poslije kiše. Ali znamo da pečurke nisu dugotrajne i to će nestati‘.”

Primjer 3:

Suočavanje s ratnim zločinima mjera je zrelosti pojedinca, institucije i društva. Četnički pokret okarakterisan je u istoriografiji kao kolaborantski, profašistički i zločinački. Sljedstveno tome, postavio sam pitanje:

–       Slave li ili osuđuju zločince?

Odgovor su dali Metodije i Joanikije:

“Metodije Ostojić: ‘Oni ljudi kojih se mi danas sjećamo, general Dragoljub Draža Mihailović, vojvoda Pavle Đurišić i ostali komandanti i vojnici ostali su vjerni onome kome su se zakleli. Kad je čak i onaj kome su se zakleli rekao da oni pristupe nekon drugome, da to što su dosad ratovali ide u propast, da život i okolnosti idu nekim drugim putem i pravcem, oni ni tada nijesu pali u očajanje, nego su ostali vjerni.‘

Joanikije Mićović: ‘Draža Mihailović je celo vreme tretiran kao saveznik. On je imao ovlašćenja od jugoslovenske vlade u Londonu, a ta vlada je bila saveznička vlada celo vreme. I on je od strane zapadnih zemalja celo vreme bio tretiran kao saveznik. Predsednik Truman ga je odlikovao visokim odlikovanjem zato što je spasio američke pilote. To odlikovanje je uručeno ćerki Draže Mihailovića preko američke ambasade u Beogradu 2005. godine‘.“

Zaključak i pouka za tužiteljku

Na osnovu navedenog postupka koji sam koristio i citiranja redova gospode Joanikija i Metodija, jasno je da kao neko ko drži do principa pomirenja, praštanja, mira i suočavanja s ratnim zločinima, imam pravo na vrijednosni sud. A taj vrijednosni sud sam postavio kao hipotezu u svome tekstu, rekavši:

„Popovi Crkve Srbije u Crnoj Gori ne propovijedaju vjeru Hristovu. Oni torokaju srpski nacionalizam. Oni indoktriniraju. Šire mržnju i ksenofobiju. Dakle, oni nijesu popovi i kaluđeri, oni su torokuše i propovjednici mržnje. Kako drugačije krstiti njihovo djelovanje?”

Potom sam iznio fakte, originalne iščupke iz govora rečene gospode. I po svim zakonima pisanja iznio logičan zaključak:

“Iz ponuđenoga se jasno vidi da popovi Crkve Srbije imaju samo jednu misiju – da zagađuju Crnu Goru, da zapišavaju njenu istoriju i teritoriju, da šalju uznemirujuće poruke svim nesrbima ove zemlje. Odgovor društva na njihova činjenja ne postoji. Svi su prepadnuti – neko poslom, neko foteljom, neko kletvom, neko mađijanjem. Jer takvo je danas velikosrpsko pravoslavlje koje nam se nudi – bijes, moć i kletva. Sve dok se ovakav nekontrolisani status Crkve Srbije u Crnoj Gori ne ospori, Crna Gora će biti rob beogradskih ćudi i teren na kojem će izvoditi specijalne operacije prisvajanja, asimilacije i subverzije. Crkva Srbije je zlo koje dugoročno uništava multietničku i multireligijsku Crnu Goru te crnogorski nacionalni, kulturni i teritorijalni identitet. Na njeno djelovanje neophodno je odgovoriti crnogorskom verzijom pravoslavlja, ljubavlju i vjerom u Hristovu misiju. Za početak, reformisati Crnogorsku pravoslavnu crkvu i početi iznova, s ledine, kao prvi hrišćani. Nema te crkve u svijetu koja više liči izvornom hrišćanstvu do crnogorske – proganjana, stigmatizovana, ugnjetena. To su odlične osnove za početak borbe – borbe za vjerske slobode kojih pravoslavni Crnogorci danas očigledno nemaju.”

Sve navedeno je provjerljivo, što znači da sam ponudio potvrdu te time nijesam zavodio čitaoca i izlagao dezinformacijama. Drugo, držao sam se metode upitnika jer je ona bila najprimjerenija prirodi teksta – kolumne.

Zato na kraju postavljam pitanje tužiteljki: Je li prekršaj to što sam upozorio da dva visoka predstavnika Crkve Srbije šire mržnju, slave Rusiju, prijete crnogorskim organizacijama da će proći kao pečurke poslije kiše te da su Draža Mihailović i Pavle Đurišić heroji, iako su osuđeni kao ratni zločinci? Poručujem: nema toga tužilaštva i toga suda koji će me natjerati da prihvatim da je “kidanje turskih glava u nama”, da je današnja Rusija savršenstvo te da su Draža i Pavle dobri momci koje su komunisti oštetili. A vi po svojoj savjesti, a ja ću po svojoj. Nego, ja ovđe zastupam sebe, a vi razmislite – zastupate li državu ili crkvu čiji vjerodostojnici slave ratne zločince? Neka Vam služi na čast.