Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
Kol na nekoliko mjesta skicira portret žene koji od početka predstavlja kao intrigantan, pa zbog toga odlazi na kotorski pazar, samo da bi izbliza vidio Crnogorku. Prvi pogled na ženu pada na njena natovarena pleća i tom stereotipnom slikom Kol iznova u tekstu podsjeća na život žene u Crnoj Gori. On primjećuje da Crnogorci ne kriju svoje žene od pogleda stranaca kao Bokelji. Ona u Crnoj Gori radi zaista najteže poslove, ali nije robinja i visoko je cijenjena, čak nepovrediva. Osim ako neko ubije ženu zbog nevjere, ubistvo žene je za muškarca „najveća sramota“. Crnogorci inače gaje „veliku obzirnost prema slabijem polu“, a vjerovatno je u pitanju i „respekt prema stidljivosti žene“. Upoređujući ženu iz Crne Gore sa njemačkim seljančicama, pisac izražava duboko divljenje njihovoj istrajnosti, neumornosti i spremnosti da se uvijek nađu pri ruci, za razliku od njegovih sunarodnica. Crnogorke se ni u kom slučaju nijesu poput, Turkinja ili Njemica, plašile muškog društva, jer veliki obzir svakog Crnogorca prema svojim zemljakinjama ne dozvoljava nikome „neku nepodopštinu ili nepriličnu stvar“. Prema ženama su se u Crnoj Gori svi odnosili sa puno poštovanja, pa kako nijesu pred njima činili ništa neprimjereno, jednako im nijesu upućivali ni komplimente niti lijepe riječi.
U portretisanju crnogorskog gospodara Kol izostavlja opis Vladikinog fizičkog izgleda, ne osjećajući se pozvanim da u tom smislu govori o njemu, a i navodi da su ljudi u Beču, Peterburgu, Trstu i nekim njemaĉkim mjestima već imali priliku da vide Vladiku koji je „krupan i lijep čovjek“. Njegoš je svog njemačkog gosta zaintrigirao kompleksnošću svoje ličnosti o kojoj pisac pripovijeda i prije i poslije susreta sa njim. Po čuvenju, o Vladici autor zna da je „veoma miroljubiv čovjek“ koji ne teži nikakvim osvajanjima, već nastoji da izgradi dobre međususjedske odnose i civilizuje svoj narod koji je uvijek naredan za borbu. Vladika je predstavljen kao jedini „uzor i obrazac u djelu i ponašanju“ ovom narodu, jer se jedino on trudio da ih na svaki način poduči i obrazuje. Ova predstava o Njegošu koju donosi sa sobom u Crnu Goru značajno se proširuje nakon njihovog susreta. Već po ljubaznoj dobrodošlici Kol ocjenjuje atmosferu i boravak kod vladara veoma ugodnim i na prvi pogled zaključuje da se susreo sa ,,pametnim, uljudnim i obrazovanim čovjekom“. Njegoš je vrlo sugestivno djelovao na pisca i svojim komentarima tokom njihovog razgovora odredio pravac misli ovom Njemcu, tako da mu se od tog trenutka Crna Gora ,,gotovo u svima svojim vidovima predočavala kao kakav komentar uz Homera“. Kol će nadalje u tekstu Crnogorce i njihovog gospodara uglavnom upoređivati sa junacima homerovskog doba, a njihovo ,,slobodoumlje i sa njime povezana borbenost“ naći će svoju prasliku kod starih Helena. Kao i stari Grci i Crnogorci vješto barataju ,,jezikom kao i pesnicom“, a njihov vladar poput Agamemnona ili Odiseja svoju zemlju predvodi i kao kralj i kao sveštenik. U piščevoj pripovijesti nakratko izgleda kao da je pisac potisnuo prethodno iznešene kvalifikacije, jer ovakvom vrstom analogija on ne samo što pokazuje široko obrazovanje, nego Crnu Goru oblikuje kao nasljednicu tradicije stare Grčke, a njenu kulturu samim tim uzdiže na viši nivo. Antičke asocijacije se ne javljaju slučajno već su kod stranih putopisaca imale ,,dvostruku moć“ i njihovo eksploatisanje se ne smatra neuobičajenim za putopisca XIX vijeka, jer je on, obrazovan u klasiĉnom duhu, raspolagao znanjima iz kulturne istorije antičke Grĉke i Rima i takav naĉin izlaganja bio je dio intelektualnog razgovora. S druge strane, Balkansko poluostrvo je za njih predstavljalo nekadašnji dio tih drevnih civilizacija, a Evropljani su sebe smatrali njihovim nasljednicima. Stoga slika tih prostora nije trebalo da bude krajnje negativna, a Kol zazivanje homerovskih dana dodatno koristi da pouči svog čitaoca da se prema Crnogorcima ne odnosi sa nipodaštavanjem, nego da ih posmatra kao ,,realno mjerilo za grčke junake“.
,,Svakodnevni život Crnogoraca nam omogućava da sebi zamislimo kako su u stvarnosti izgledali ti divni i lijepi junaci, ti velikodušni i plemeniti kraljevi, te čarobne žene i djevojke, te raskošne palate, te neosvojive prkosne tvrđave.“
U Njegoševoj vladavini naročito ističe čvrstu namjeru da uredi državu i spremnost da ,,premosti suprotnosti“, jer je samo on, ,,najsjajniji primjer Crne Gore“, ,,najotmjeniji ĉovjek i najotmjeniji rapsod i bard svoje zemlje“, snagom svoje riječi koja je igrala ,,odsudnu ulogu“ imao moć da nešto učini boljim u svojoj zemlji. Petar II Petrović Njegoš je kod Kola jedini pokretački duh razvoja i jedini stožer civilizovanosti za koji treba privezati sve njegove sunarodnike. On je čovjek koji je išao putem reformi i pošto mu je stalo do ,,reda i mira“, on je reorganizovao pravni sistem uvođenjem senata i sudova, formirao poreski sistem i stvorio određenu vrstu ,,policije“, koju čine njegovi perjanici. Njegoš se pritom odlučno borio protiv krvne osvete, a zahvaljujući svom ,,daru ubjeđivanja i njegovoj istrajnoj humanistiĉkoj i reformatorskoj djelatnosti“ privolio je svoj narod da odustane od varvarskog običaja odsijecanja glava neprijatelju. Upravo u oprečnosti njegovog skromnog načina života u zaostaloj sredini i izvanredne ličnosti koja odgovara svakoj velikoj ličnosti Evrope leži njegova egzotičnost, koja uvijek iznova budi pažnju. Jedan od najljepših Njegoševih portreta, u kome se ogleda sva njegova veličanstvenost, dao je Johan Georg Kol:
,,Sa kakvim sve nevoljama i nedaćama mora da se nosi jedan takav izuzetan duh, koji vlada jednim tako zaostalim narodom, nastojeći da ga kultiviše i unaprijedi! Ako dobro promislim, onda bih rekao da je njegov položaj izuzetno protivrječan i da se ne da uporediti ni sa jednim drugim čovjekom. On je pisac koji znanjem i snagom rasuđivanja nadmašuje mnoge naše pisce, a uz to je državnik, knez i zakonodavac; uz to je i crkveni pastir koji zapovijeda vojskom od 20.000 naoružanih ljudi; nadalje, on je čovjek koji je prijemčiv za sve što je lijepo, a pri tome je kaluđer i isposnik; on je mlad i lijep, on čezne za porodicom i domaćim životom, a uglavnom je okružen samo svojim perjanicima; mnogo je putovao i poznaje luksuz našeg svijeta. Za njega bi možda bio podesniji jedan veliki grad u kojem cvjetaju sve vrste umjetnosti i u kojem postoje bogate biblioteke, ali sudbina ga je prikovala kao Prometeja za jednu negostoljubivu stijenu, gdje prebiva u jednom nekomfornom manastiru i uz velike napore uspijeva da sebi pribavi nešto duhovne hrane.“
Pisac Njegoševe sklonosti ka duhovnom i uzvišenom opisuje i stvarima koje posjeduje, a to je prije svega njegova biblioteka sa brojnim izdanjima klasičnih djela, ali i umjetnička djela kojima je ukrašavao zidove svojih odaja, a zbog lične skromnosti i jednostavnosti koristio je samo tri. Ti portreti pokazuju i Njegoševu političku orijentaciju, ali i uvažavanje stranih gostiju i poštovanje neprijatelja, pa su se u nizu na njegovim zidovima našli Napoleon, lord Bajron, saksonski kralj Fridrih Avgust, Petar Veliki i ruski car Nikolaj. Posebnu pažnju Kol poklanja običajima u Crnoj Gori, izdvajajući u putopisu cijelo poglavlje za raspravu o krvnoj osveti. Iako uvijek ocjenjivana kao sušta suprotnost svakom civilizovanom ponašanju i vladanju, krvna osveta je kod ovog pisca u tolikoj mjeri razložena da se ona u zaključku i ne doživljava kao običaj toliko stran bilo kom narodu, a ne samo Crnogorcima. Kol na početku demantuje Sipriena Robera u njegovim tvrdnjama da je krvna osveta u Crnoj Gori u potpunosti ukinuta. On ističe da Vladika dobrim dijelom utiče da se ona ukine, ali zbog njene duboke ukorijenjenosti koja se bazira na ,,prastarom načelu: ‘Oko za oko, zub za zub’ i na svim ljudima podjednako prirođenom osjećanju ‘Kako ti meni, tako ja tebi’ toliko je ukorijenjena“ da ona jednostavno upravo zbog toga opstaje i opstajaće još dugo vremena. Za Kola je takozvana privatna krvna osveta prirodna stvar i upoređuje je sa smrtnom kaznom njemačkih sudova, ne praveći nikakvu razliku među njima. Takva krvna osveta nije samovoljni akt, već se odluka o njoj donosi na osnovu običajnih pravila i propisa i da li će biti izvršena određuje težina prestupa druge strane prema kojoj se ona izvršava. Krvna osveta kod pisca predstavlja jedan vid pravosuđa i uporediva je i sa zapadnjačkim dvobojima, koji se takođe odvijaju prema utvrđenim propisima. Svi ti oblici (krvne) osvete postoje dok društvo odbija povinovanje sudovima časti koji bi bili u stanju da preduprijede takvo ponašanje među ljudima. Dalekosežne posljedice krvne osvete u nekim slučajevima lako pribavljaju njeno prevazilaženje, pa se nerijetko dešavaju i izmirenja, u čemu je Njegoš često uspijevao. Da je krvna osveta posljedica i nedjelotvornosti sudova Kol potkrjepljuje primjerima iz Kotora i Austrije, gdje sudovi u nekim slučajevima nijesu uspjeli da steknu toliki ugled u kažnjavanju prestupnika i narod je zbog toga preuzeo suđenje po svojim, običajima utvrđenim, pravilima. Ovaj običaj se teško prevazilazi jer se ona stoljećima prenosi kao sveto pravo i na pravo osvete imaju svi članovi porodice ili najbliži rođaci. Još jedan uzrok dugog opstajanja krvne osvete vidi u velikom uticaju sredine, koja bi sigurno vršila pritisak na njih tako što bi ih slučaju neizvršenja osvete prezrela i odbacila. To dovodi u blisku vezu sa odbranom časti kod Njemaca, pa bi odustajanje od dvoboja i pristajanje na sudsko kažnjavanje protivnika sredina osudila kao nedovoljnu u odbrani časti.
Pored ovog običaja, pisac bilježi i običaj tuženja nad pokojnikom smatrajući da je i ono, kao i osvetoljublje, neraskidivo vezano za međusobnu ljubav. Tuženje je Kolu strašan, čak uznemirujući prizor, ali razumljiv s obzirom na to da izražava duboku tugu i poštovanje pokojnika. Slika o običajima je kompletirana pomenutim običajem šišanja i običajem da se mlada djevojka još kao dijete obećava nekoj porodici. Kao jedine zanatlije u Crnoj Gori pisac navodi oružare i hirurge, s tim što su upravo oružari i najbolji hirurzi. Među zanatlijama pominje samo još krojača, koji je po Kolovom mišljenju bio ni manje ni više nego umjetnik. Sa njegovim radom su se upoznali u Biljardi, kada im je Vladika pokazao crveni kaput izvezen najfinijim zlatnim vezovima. To je sve od zanatskog svijeta u Crnoj Gori sa kojim nas Kol upoznaje, pa je evidentno da se kod Crnogoraca održalo mišljenje da je ponižavajuće baviti se zanatima. Kolovo interesovanje za geografiju iznudilo je brojne opise pejzaža, ali oni nijesu korišćeni samo da bi bliže oslikali crnogorski narod, već da bi u formi faktografskog izvještaja obavijestili buduće čitaoce o vrletima ove zemlje. On u tom pogledu po cijelom putopisu daje duže ili kraće opise predjela, ali odvaja i posebno poglavlje za njih – Kamenita golet i more. Ovdje pisac ,,kamenite čuke oštrih ivica“ poredi sa ,,bajonetima“ i ,,zubima aždaje“ i suprotstavlja im sliku pitomog i lijepog Skadarskog jezera okupanog suncem. U skladu sa ljepotom predjela stoji i ,,lijepo, blago, vedro i prijatno“ vrijeme, pa se cjelokupna slika čini idiličnom, ocjenjujući da je okolina od Cetinja prema Budvi mnogo bogatija od one prema Kotoru, ponavljajući nekoliko puta prepričavanu priču o tome kako je Tvorac stvarajući svijet džak kamenja prosuo po Crnoj Gori i ono je prekrilo cijelu zemlju. Granicu između Crne Gore i Budve opisuje kao granicu između dva svijeta! Na Vratnom ždrijelu odbijali su se crnogorski usjeci prekriveni izmaglicom od predivnog prizora mora koje se bjelasalo u daljini ukrašeno malim bijelim jedrima. Pisac sumnja da bi bilo koji njemački posjetilac mogao doživjeti takav prizor, koji se rijeĉima nije dao opisati.