Jedan sasma drugojači stav (od ”naučnjačkoga”) glede crnogorskoga jezika (DIO III)

Za aktuelno.me

Piše: Miodrag Draga Blažo'a BAJKOVIĆ, iz Građanah – Riječka nahija – Cetinjski atar

Ka’ što onomadne obetah – ovi put nešto malo pobliže o samomu crnogorskomu jeziku.

Svi znamo da je jezik živa stvar koja se mijenja ili je podložna promjenama.

Svi zna/de/mo da se, znači – jezik razvija ili napreduje.

Očito – tako mora, pa tijem – tako i treba.

Ali, kad je crnogorski jezik u pitanju i njegov ”razvoj” ili ”zrijevanje” – postoji ono jedno: ALI.

Promjene su u svemu poželjne sve dok ili, ako nijesu šokantne, nenaravne, odnosno – nasilne.

Sve što se mijenja blagorodnijem putom, što podrazumijeva zdravi i spontani način promjena – biva suvislo i prirodno.

U svemu je tako.

I svakoja revolucija mora imati mjeru ako ima (a ima/ju) namjeru da revolucionarna ideja postane prihvaćena u smislu dugoročnoga zaživljavanja, i da njezina snaga temelji na vrijednostima koje traju – ne glede na sve promjene koje potom uslijede, jer se upravo tijem opstankom potvrđuje prava mjera (revolucija s mjerom).

Glasno tvrdim da je crnogorski jezik obrnutijem, tojest – nasilnijem putom mijenjan ili, nasilnom ”revolucijom” promijenjen, pa ću u nastavku ovoga štiva pokušati to pojasniti, dokazati i – pobuniti se protivu prihvatanja takvoga nenaravnoga i traumatičnoga načina njegovoga ”razvoja” – i u narodu i u lingvističkoj struci.

Smatram da je šćelo biti poželjno da se crnogorski jezik dominantno mijenja’ u okviru samoga sebe ili na, što je više moguće – introvertan način.

Znam, i velji narodi ne mogu svoje jezike zaštiti od djelimičnoga upliva drugijeh jezika, ka’ i to da se toga još teško brane posebice mali narodi (što i nije sasma nemoguće), zaradi toga ozgor naglasih ono: ”dominantno” i ”što je više moguće”.

Za mene nenaravna i apsolutno neprihvatljiva ”revolucija crnogorskoga jezika” je započela u 19. stoljeću i to isključivo pod uplivom srpskoga jezika, vandalski nastavila nakon Prvoga svjetskoga rata, a svoj nagli razvoj ili štetni uspon i poražavajuči vrhunac doživjela nakon Drugoga svjetskog rata i tokom druge polovice 20. stoljeća.

Bilo nam je kako su ga izvanka Crne Gore skrojili i nametnuli: lopuža Vuk Stefanović K. (već rečeno: popljačka’ je crnogorske svetinje), ugledni Pavle Ivić i (za nas Crnogorce) ostala družina prekograničnih lingvista.

Vjerovatno (neću da tvrdim ovo što slijedi – u pitanju je moja pretpostavka) je pozno za naš Pravopis i Gramatiku crnogorskoga jezika u smislu da dominantno temelje na izvanjskoj, još negda uvezenoj, nametnutoj i, višijem dijelom – nemoćno prihvaćenoj tuđoj nauci.

(Glede toga okončanoga i opšteprihvaćenoga dijela nauke – moja je lična stvar što ka’ arhitekt (i inače) ne prihvatam – jednačenje suglasnika po mestu tvorbe (izgovora ili nastanka) u jednomu slučaju (konkretno): kad nadzubni sonant  N ispred dvousnenih suglasnika B i P prelazi u M; za mene nijesu stambene – no stanbene zgrade.

Dalje.

Ali, nije pozno da se uz pomoć (dijela) nauke koja se standardologija/om zove,  napravi (svojska) kodifikacija crnogorskoga jezika u dijelu RJEČNIKA.

Smatram da bi tokom rabote na Rječniku crnogorskoga jezika bilo neophodno u obzir uzeti fond riječi kojijem smo Crnogorci od Plevalja do Ulcinja i od Rožaja do Igala uljegli u 20. stoljeće, tojest – iz doba prije no se uložilo u drastično i dramatično bestragavanje crnogorskoga jezika.

Crna Gora još nema Rječnika crnogorskoga jezika (a evo je pred pragom 2022. godina).

Fino znademo da je CANU 2016. godine objavila Rječnik crnogorskog/a jezika, ali je zaradi strašnoga javnoga skandala bio povučen.

Biva to tako kad ga u ruke uzme pretežno srbočetnička institucija, a ova na čelo kumpanije kojoj je bila povjerena njegova izrada – postavi četnikušu.

Ima jedna u negativnom smislu zanimljiva ili neobična činjenica u vezi navedenog da imamo zvanični Pravopis i Gramatiku crnogorskoga jezika a Rječnik nemamo.

Zaboga, poštovani čitaoci, čini li vam se: da je moralo bit obrnuto – najprvo napraviti Rječnik crnogorskoga jezika, pa njegov Pravopis i Gramatiku?!

Jednostavno rečeno: valjda je na začetku bilo potrebito znati sušto se raspolaže, tojest – koji materijal je u pitanju, pa ondar ga uložiti obrađivati.

Naravno, ukoliko su zbiljske okolnosti bile takve da su se Pravopis i Gramatika crnogorskoga jezika onadijer mogli stvoriti i objaviti a Rječnik ne – ja ću doneklen razumjeti, dok mi iskrenoga poštovanja spram autora (množina), zaradi njihovoga uloženoga znanja, vremena i energije, i osobitoga značaja objavljenijeh djela – zisto ne manjka.

Ipak, ovako je redosljed pretumban a autentične crnogorske riječi iz dana u dan (malo je reć iz godine u godinu) bivaju sve više i više potisnute, prepuštene zaboravu i doslovice rečeno: nestanku – dok nam posuđenice čvrsto zapośednuše njihovo mjesto.

Već odavno dosta bolje zborimo tuđi no svoj jezik.

Bolje se snalazimo koristeči srpske riječi no do prije 50-100 godina još žive naše crnogorske riječi.

Omanuh li što ovom tvrdnjom?

No, ajmo redom.

Najkraće i primjerice radi samo riječi koje naprijed na spisku slijede, od kojijeh su približno 30% nazivi prehrambenih proizvoda (desetinama godina uvoženih, dok smo malo česa svoje proizvodili – dan-danji isto činimo) – koje smo (njihove uvezene nazive) po tijeh trgovina i pjaca ”odlično” naučili, a koji nam pomeđu stotina ostalijeh posuđenica iz srpskoga (ili preko srpskoga) jezika stigoše i crnogorski jezik razoriše.

Neke riječi veljijema boldovanim slovima napisane u vertikalnoj koloni (stupcu) dolje desno – ne važe za pojedine krajeve (ili manji dio) Crne Gore, ali neću ih u tomu smislu posebice naglašavati.

NIJE:                   NO JE:

šargarepa ——- MRKVA

čvarci ————- ŽMIRE

škembići ——— DROBOVI (na svakojaki način pripravljeni)

pavlaka ———- POVLAKA (iako se industrijski proizvodi)

pirinač-riža —— ORIZ

krompir ———– KRTOLA (kompir, kupijer)

kupus ————- ZELJE (bijelo glavato ili zeleno)

kisjeli kupus —– BADNJEVO ZELJE

peršun ———— PETRUSIN

bijeli luk ———– ČESAN (jedan komadić iz gravice je – čen česna)

biber ————— CRNI PAPAR (od ure od koje za njega znademo)

aleva paparika – PAPAR

nana ————— METVICA

kesten ————- KOŠTANJ

lubenica ———- DINJA (neka je drugi u okolici zovu kako gođ oće)

pastrmka ——— PASTRVA

šaran ————— KRAP

šerpa ————— TEĆA

poklopac ——— ZAKLOP ili KA(L)PAK

kuvati ————- VARITI

tiganj ————– PROSULJA

pržiti ————— PRIGATI

drvena zdjelica – VAGAN (mala okrugla drvena posuda za jelo; hrana)

drveno korito —- KOPANJA

krevet ————- POSTELJA (otud, valjda – posteljina)

ćebe ————— DEKICA

šešir ————— KLOBUK

kragna ———— KOLIJER

tašna ————– TORBA (torbica)

poklon ———— DAR (darivati – nevjesta se daruje)

kutija ————— ŠKATULA

dugme ———— PUCE

prozor ————- OKNO

bunar ————– UBA(O) (bistijerna je ipak nešto drugo)

taraba ————- OGRADA (i inače – i po tijeh, čoče, raznijeh tastatura)

merdevine ——- STUBE

feder, opruga — ŠUŠTA (negda: postelja na šuštu)

cipele ————- CREVLJE

grube cipele — BAKANDŽE

daska ————- ŠTICA

bure ————— BAČVA

sat (čas) ——— URA (i vremenska jedinica – i sat, časovnik)

kasno ————- POZNO

posljednji ——– POTONJI

ogledalo ——— ZRCALO

škrtica-cicija —- TVRDICA

greben-hrid —– ŠKOLJ

navići (se) ——- NAVADIT (SE)

zakopčati (se) – ZAPUČIT (SE)

znoj —————- POT (opotit (se))

kobajagi ———- BAJAGI (toboš, tobože)

promrznuti —— PROZUKNUT (a, prozuklo: uvenulo, natrulo)

detaljno, … ——- POTANKO

špijun, nesoj —- ŽBIR

leđa —————- (H)RBAT

kičma ————- (H)RTENICA

potrči! ————- POTECI!

brzo —————- HITRO

žuriti ————— HITAT

testera ———— ŠEGA 

koristiti ———– RABIT 

komšija ———– SUŚED

Slavenska-slovjenska i, naravno, negda crnogorska riječ tisuća, koju je još rabio vladika Petar I Petrović Njegoš – Sveti Petar Cetinjski (i svi naši preci stoljećima), nažalost – odavno je nestala sa prostora Crne Gore; nekijem od njezinijeh oblika danas zbori 90% slovanskih-slovjenskih haroda (isto važi i za riječ: pot (znoj)) – ada, i njezina zamjena hiljada, prispjela nam je iz srpskoga (tačnije: preko srpskoga) jezika.

Riječ zrak sam potonji put u Crnoj Gori čuo u davno snimljenoj TV seriji ”Đekna još nije umrla, a kaće ne znamo” (ali, zrak je od onadijer umaro).

Samo jedan detalj sa spiska ozgor: u Crnoj Gori ”šarana” nikad bilo nije, ali zato ”krapa-insana” kojima jezik prađedovski važan nije – zisto imamo na pretek.

Tačno je da na priloženom spisku u vertikalnoj koloni (stupcu) desno – ima nekoliko riječi koje su posuđenice tipa usvojenice (iz drugih jezika).

Usvojenice su riječi koje su se toliko prilagodile (u našemu slučaju) crnogorskomu jeziku da ih više uopšte ne ośećamo ka’ posuđenice; ako se posuđenica potpuno prilagodi jeziku i njegovim pravilima, s vremenom se njezino strano porijeklo neće primjećivati, pa ih rječnici uglavnom neće ni navoditi ka’ posuđenice!

Postoje i posuđenice tipa: prilagođenice.

Prilagođenice su posuđenice koje su dobro prilagođene pravilima crnogorskoga jezika, ali se ipak osjeća njihovo strano porijeklo – uglavnom su to internacinalizmi.

Dok se pod posuđenicama tipa tuđice podrazumijevaju strane riječi koje se nekim svojim osobinom-odlikom (naglasak, deklinacija) ne uklapaju u crnogorski jezik.

Kad nam već nije uspjelo u jeziku koji je u svakodnevnoj upotrebi sačuvati viši dio riječi iz govornoga-narodnoga jezika raznijeh krajeva Crne Gore, no smo, čoče, usvojili tuđe riječi – smatram da bi jezikoslovci, a budući (bez imalo negativnog prizvuka i upravo suprotno od toga ću napisati) spasioci crnogorskoga jezika, koji budu izabrani da sačine Rječnik crnogorskoga jezika – trebali za riječi našega standardnoga (normativnoga ili književnoga) jezika koristiti upravo riječi narodnoga jezika.

Ne glede na činjenicu da su se brojne posuđenice toliko kod nas odomaćile – što bi, nažalost, moga’ bit jedan od kriterijuma za izradu Rječnika (posebice kad su dubleti u pitanju), valjda – ne bi bio ničesovi marifet domaće riječi koje važe za cjelokupni prostor Crne Gore proglasit apsolutno jedinim u zvaničnoj upotrebi.

Međutijem, i narodne riječi koje ne ”pokrivaju” vaskoliki prostor Crne Gore, neophodno je po principu nadregionalnsti a shodno njihovoj dominantnosti istom proglasiti riječima u zvaničnoj upotrebi.

Da ovo potonje pokušam pojednostaviti ili učinjeti jasnijim.

Počem (zašto) izbjeći naše riječi (nevažno: iz rožajskoga ili paštrovskoga kraja – Śeverna ili Južna Crna Gora da je u pitanju) ili – doslovice odbačit našu jezičku tradiciju i potrčat vanka granica Crne Gore i u Rječnik crnogorskoga jezika ”instalirati” tamo nekoju tuđu.

Znači: nećemo ni po durmitorski ni po bokeški, ali oćemo po izvanjski srpski.

Za mene je to: odraz kompleksa niže vrijednosti (kojemu mjesta nije; nema ama baš nimalo razloga ta nečim takvijem – naprotiv(!)), tužno i snishodljivo.

Ukratko – obraz okiđeni.

E, pa – neka skoro svi Slaveni-Slovjeni zbore ”čvarci”, ”ocvirki” ili ne znam ti kako – za mene su (i da je sreće za sve nas bi trebale bit) jedino po naški: žmire.

Nije se za čuditi, a do neba je žalosno – to što se naša  današnja mladež abi riječima sa spiska ozgor (i još ogromnomu broju drugijeh), pa i podsmijava ili taman sprda, zaradi toga što oni nijesu zatekli ove riječi, jer su i dvije njihove starije generacije (đedovi i babe, a ne samo roditelji) već odbačili riječi svojijeh predakah.

Čak i oni (danas još živi) od kojih sam prije nekolike desetine godina sluša’ da ovako zbore, i koji su me naučili njima – sad zbore drugojače rabeći posuđenice-usvojenice u onoj vertikalnoj koloni (stupcu) lijevo.

Ko se sprda ovima i ostalijema crnogorskim riječima, negda jedinim u upotrebi (pa taman da su u pitanju: polakote, nekate, pancat, kanut, fukat, đečko, musafir, čuka, džada, kolomboć, kotula, raša, perčin, kanavaca, prnja, strv, panjega, han, kesit se, litrosit se, pirun, ožica, nožice, liver, gradela-struga, trešelj-antreš/elj, skalati, potaviti se, mulina, mulegin, lamica, lakomica itd.) – on zanago na sprdnju diže samoga/samu sebe i ne poštuje svoje pretke – no ono šporko čini po sebi i po precima!

Kad takvi koji se pestinjaju starinskim riječima pred zrcalo stanu – za njih apsolutno važi ona Njegoševa:

”Gleda majmun sebe u zrcalo.”

Iz opusa našega zastiđa izdvajam da na Dvorskomu trgu na Cetinju postoji ”cetinjski bunar”.

Kako na Cetinju (i podosta šire) bunara nikad bilo nije, no su bili ublovi: neka je sram i stid onoga, i sve one – koji ga tako imentovaše ili krstiše – i da im je malo.

Slijedi primjer kako je (još) jedna slovjensko-crnogorska riječ nestala iz govorne, knjiške i književne upotrebe u Crnoj Gori, a u doba sramne, sramotne, krvave i krvničke okupacije onoga (po tati) teškoga nesoja, znači – priđe 100 godinah.

Pomeđu dva svjetska rata srpski jezik je bio službeni u: upravi, zakonodavstvu, sudstvu, školstvu, žandarmeriji i vojsci – ada svuđe.

Uglavnom, godinu potlje Berlinskoga kongresa i priznanja naše domovine, tojest – dobijanja nezavisnosti (znači: 1879.), kralj Nikola sprovodi popis postojbnika u Knjaževini Crnoj Gori.

U okviru ukupnoga državnoga administrativnoga uređenja, vodi se (jasno, pomeđu svijeh ostalijeh mjestah na prostoru tadanje Crne Gore), počev od 1882. i:

”Knjiga mrtvijeh u Knjažestvu Crnogorskom, U Inuriji (inurija: parohija; pravilnije: inorija – prim. aut.) Građanskoj, mjestu Građani – Nahiji Riječkoj, ljeta … (toga nekojega – prim. aut.)”,

ali – tadijer već na uredno odštampanim formularima (knjigama) u kojijema je bilo deset stupaca ili rubrika.

Liše svijeh ostalijeh podataka, tu je, naravno – i rubrika za podatak o uzoruku (ili načinu) smrti.

U toj rubrici (na čijem vrhu piše: ”Jeli umro od naravne smrti ili nasilno; a tad od koje?”), počev od 4. julija 1882. (od kad se vodi knjiga i kad je pribilježeno prvo ime, samijem tijem i prvi podatak o smrti), pa do 16. maja 1930. piše (da je neko umaro): ”od smrti naravne”.

Počev od 16. maja 1930. pa dalje, u knjizi isključivo stoji: ”od prirodne smrti”.

Što šćah reć’?

Znači, tokom 48 godina svi pisari su koristili ili upotrebljavali na(š)ku, crnogorsku riječ: od NARAVNE, znači – sve dok smo ”pelcovanjem” dobili: od ”prirodne” (veli se da je neko (takve i takve) naravi-prirode; riječ ”naravno” služi za iskazivanje ličnoga stava).

Taj nekoji (i ti nekoji) pisar koji je školovan tokom srbaljske okupacije i pod uplivom serbskoga jezika, donio je posuđenu riječ ili jezičku ”novotariju” (tadijer tuđicu – danas prilagođenicu) u crnogorski jezik – i to nam, ka’ da neće – ostade dovijeka.

Ajte, majčine šćeri i sinovi, danas (ili još od druge polovice 20. stoljeća) čujte neđe da je neko um(a)ro – od smrti naravne!

Ovakvijeh primjerah je na ‘iljade!

SRAMOTA I ZASTIĐE NAŠE !!!

P.S.

Red je spomenuti: uporno rabim (još) jednu posuđenicu a to je riječ stoljeće; u Crnoj Gori je za vremenski period od 100 godina vjekovima u upotrebi: vijek; ipak, a neuporedivo važnije od toga što sam učio (i čita’) srpsko-hrvatski, tojest – hrvatsko-srpski jezik (pa mi je otud prijenulo), je to – da mi je logičnije (tijem i naličnije) vijekom nazivati: stari, srednji i novi vijek.

Moj stav je (tako i postupam) praviti jasnu razliku: na duže epohe tokom razvoja ljudskog društva i/ili povjesnice čovječanstva, i na sama stogodišnja razdoblja.

P.P.S.

Kako sam u međuvremenu i dalje provjerava’ priložene i traga’ za ostalim podacima u vezi sa godinama nastanka prvih štamparija u 15. i 16. stoljeću po evropskim gradovima (za neke nailazim na različite godine osnivanja (najčešće jednu-dvije – za dva grada i podosta više), smatram za potrebito da na ovom mjestu navedem nekolike izmjene i dopune sa spiska iz prvoga dijela ovoga štiva.

• Strazbur i Bamberg, 1460. (34 godine prije Oboda – Cetinja)
• Bazel, 1466.
• Rim, 1467.
• Bolonja, 1470.
• Milano, Napulj i Firenca, 1471.
• Lion, Valensija, 1473.

OVĐEN SMO MI CRNOGORCI – OVĐEN JE NAŠE-NAMA MJESTO

• Moskva, 1553. (59 godina poslije Oboda – Cetinja)
• Amerika, 1567. itd.

(slijedi: DIO IV)