DNK test svoj lanik uradih; 30 i kusur tisuća rođaka preko noći izgubih; naučnim činjenicama jedan pozamašno rasprostranjeni mit do u tirinte razbih! (II)

Za aktuelno.me

Piše: Miodrag Draga Blažo'a BAJKOVIĆ, iz Građanah (svrh Oberah) – Riječka nahija, atar Prijestolnice Cetinje

U mlađanom dobu, dok sam još hodio u školu (tačnije: o koncu osnovne i tokom gimnazije) – bio sam silno ponosan što moje bratstvo potiče od Pavla Orlovića, znamenite ličnosti iz povjesnice – strašnoga viteza iz Kosovskoga boja.

Iz današnje perspektive pogledano, ne može a da mi ne nampane:

Koliko je samo generacija crnogorske mladeži stasalo, i za cijelo svoje življenje naopačke se formiralo – ”edukacijom” na mitomanskim: teškim glupostima, bonim izmišljotinama i ober lažavinama!

Priznajem, vala nikad ne saznadoh:

De li je Vitez Pavlentije ranama zadobijenim u boju podlega’ – ili se, onako razbucanoga droba, nakon vidanja ”kosovke devojke” skapula’ – i, pošto Turci Srbaljima (nakratko) ‘rbat obrnuše – nastavio da se po Kosovu smucara?!

Već u mojim 30-im godinama dobrano mi je počelo smetati saznanje (tako ide dalje predanje), da su Orlovićevi potomci sa Kosova – okukom preko Hercegovine – došli u Staru Crnu Goru.

Naime, mit zbori da se njegov potomak (ne zna se da li je u pitanju sin, unuk ili praunuk – ko će mu ga znat) – stanio u mjesto Čarađe u Hercegovini.

Smetalo mi je sporad toga što me, liše i poviše imena Kosovo, još i ime Hercegovina (njezin istočni dio pokraj granice sa Crnom Gorom) asociralo da tamo žive Srbalji – a ja sam CRNOGORAC !!!

Neđe 90-ih naučih da se Hercegovinom, ka’ običnim zemljopisnim pojmom u administrativnoj podjeli Bosanskoga sandžaka (1463-1580), poznije Bosanskoga pašaluka (od 1580-e pa dalje) – negda zva’ i zapadni dio današnje Crne Gore.

Onda mi je donekle laknulo.

Ipak, ono Čarađe mi je još desetinama godina ostala nekakva začepica (začkoljica).

Nikako da u sebi prelomim i svrnem oko na zemljopisnu kartu i poištem to naselje.

Vjerovali ili ne, učinjeh to tek jednoga junskoga jutra lanik – od mojih 62 godine.

Kadli tamo:

Čarađe je u Crnoj Gori!

S one strane Njegoš gore.

E, tek tada mi je sasma laknulo.

____________________

Mimogred:

Ruku na srce, nekako mi je čudnovato, neprihvatljivo, čak i nemoguće bilo da smo Bajkovići, a dovoljno dobro poznajem svoje malobrojno bratstvo – zakučili (makar i po ženskoj liniji) i jednu jedinu kaplju od prekogranične:

lukave a la lisičja; ogavno proračunate; stotinama godina Turcima podaničke; i, usljed takvoga višestoljetnoga statusa, Crnoj Gori neprijateljske hercegovačko-srbske krvi.

Hercegovci su nebrojeno puta oružje put Crne Gore obrtali, i Turcima odani – protivu Crnogoraca uporabili.

A mi 90-ih grdno grdilo hercegovačkih uteklica prihvatismo – od kojih je: gro budućih litijaša-uličara, GROBOLUPEŽINA, i zagnatih protivnika svemu CRNOGORSKOMU.

Čak im i državljastvo – pravo glasa(!!!) – dadosmo.

Cijenite nam ”bistru” pamet – i vajno samopoštovanje!

____________________

Zanimljivosti radi:

Nekate, no skoro čuh da se zna čak i ime konkretnoga mjesta okle je taj nekoji Pavlov ”našljednik” – diga’ sa Kosova, tj. krenuo na svoje ”povjesno” putešestvije.

Rečeno mi je da se mjesto zove: Zubin Potok (današnja Republika Kosovo).

Prosto nevjerovatno!

Pazite, u pitanju je mračni srednji vijek!

Iako je to već doba renesanse, razdoblje kad ni znatno ozbiljnije-civilizovanije-uređenije (od tadanje srbske) države po Evropi dosta toga nemaju pribilježeno – ne pośeduju dokaze u pisanoj formi.

E, sad – sami zaključite:

Kakav se to mentalni sklop u 21. stoljeću revnosno i ”odgovorno” oslanja na balkansko rekla-kazala, koje je još silno potpomognuto ultra mitomanskom sviješću?!

Mit je (podśetimo se definicije i utanačimo suštinu):

• priča iz narodne tradicije – govori o nadnaravnim bićima, precima ili junacima, koji služe kao praiskonski tipovi i obrasci ponašanja u primitivnom gledanju na svijet;
• neutemeljeno uvjerenje ili vjerovanje, suprotstavljeno nauci.

Mojim pogledom tumačeno, a glede na ”relevantnost” podatka bez ijednoga napiskaranoga traga o našemu tamošnjem porijeklu – prije će biti da je u pitanju neki: Krezubi/n Potok.

____________________

Bajka dalje teče ovako:

Đed ili otac kneza Bajka odlazi iz Čarađa, i naseljava se u Katunsku nahiju – đe je oko 1520. godine rođen Bajko (navodno peti Orlovićev potomak), koji knezom postade.

Knez Bajko je živio u Ržani do (ajde, preko volje da napišem ”pravilno”: u Ržanom dolu), oblast Donja Zaljut – jug Cuca.

Priča o kretanju mojih predaka po navodnoj marche-route: Zubin potok – Čarađe – Ržani do, ka’ i ama sve prije kneza Bajka – pokazaće se običnom bapskom izmišljotinom, tj. neslanom lažavinom.

Otolen (iz Ržanoga dola) četiri rođena brata, praunuka kneza Bajka – preseliše: jedan u Riječku nahiju, jedan u Crmničku nahiju i dvojica u Grbalj.

Na moju velju sreću, u svojim 40-im godinama shvatih da je priča o našemu porijeklu od Pavelinja Orlušine podvala iliti prijevara.

Ipak, danas put 300 bratstava (gro njih u Republici Srbiji i Republici Kosovo) drži da im je Vitez Pavlentije predak, što opetovano znači da samo njegovih muških potomaka danas ima oko: 1.000.000 (slovima: jedan milion).

Ispada da poslije Ramesses-a II (Ramzesa II) i Genghis Khan-a (Džingis Kana) – u vaskolikoj ljudskoj povjesnici niđe niko nije namaka’ toliko potomaka koliko naš Pavelinjo.

Mora da je bio silno inspirisan počestim čitanjem ljubavnih weekend romana i crtanih stripova o erotskom životu slavnoga faraona i kana.

Da zaključim:

Pavle Orlović se nikad nije rađa’.

Samim tim on nimalo nije postoja’.

Očito je da svojih gaća nije driješa’.

Zavazda je samo virtualni dȁsa osta’.

____________________

Smatrao sam za potrebito da vam ispričam ovu priču, jer se dotiče nastavka i crvene niti štiva, a i svi mi u svojim familijarno-bratstveničkim genealogijama imamo – do jedne ure – neke pričine priče o davnašnjem porijeklu.

Povrnuću se genetici.

O potomcima i ”potomcima” kneza Bajka

Danas u Crnoj Gori, liše Bajkovića – još osam bratstava tvrdi da su potomci kneza Bajka.

To su:

• Perovići, Banićevići i Krivokapići iz Cuca,
• Milići iz Bjelica,
• Martinovići iz Bajica,
• Osmanagići u Podgorici (od Martinovića),
• Đuričkovići iz Zagarača,
• Samardžići iz Krivošija.

Pride, sporad tačnosti:

Martinovići, Osmanagići i Milići se sa nama ostalima (tako veli bajka) krvno srijeću ili ”kače” na oca kneza Bajka – o kojemu se ama niđe ništa pod milijem Bogom ne zna.

”Pouzdanoga” li rodoslovnoga znanja!

Meni ne treba dokazivati da sam potomak kneza Bajka, jer sam po njemu, ka’ direktnom pretku – dobio bajkovito prezime, i imam njegovu haplogrupu, ili obrnuto: meni utvrđena haplogrupa je ona koju je moj 12-i predak ima’.

Po drugoj strani, za navedena bratstva slijedi ozbiljna naučna provjera.

Kako?

Pa, preko DNK testa i utvrđivanja haplogrupa.

Da o samom koncu ovoga dijela štiva ne ostanem tajnovito nedorečen – odma’ ću biti jasan:

Niđe nijedno od ozgor nabrojanih osam bratstava NE potiče od kneza Bajka – drugojače rečeno: knez Bajko im NIJE predak!

Pričina tomu je što:

Niđe niko od pripadnika ovih osam bratstava (onih 30 i kusur tisuća rođaka iz naslova štiva) – NEMA moju haplogrupu!

____________________

Nastaviće se …