Je li Srdanu trebao helikopter ili vremenska mašina!?

Piše: Aleksandar Radoman

Nakon briljantnog teksta Andreja Nikolaidisa „Novinar kontrarevolucije u predsjedničkom helikopteru“ svako ko se usudi nešto reći o uredniku Vijesti i njegovoj potopljenoj propagandističkoj platformi rizikuje da ga poistovjete s Rizom iz kultne pjesme Elvisa J. Kurtovića „Folk raping“: „kad Haretova raja razbiju frajera / onda on zadnji uleti i šuta ga nogama“.

Poslije Andrejeva teksta pretpostavljam da je Srdanu Kosoviću žao ne što je putovao Vladinim helikopterom, već što to nije učinio vremenskom mašinom kako bi samoga sebe spriječio da objavi članak „Tempirana bomba u temeljima države“, koji je izvor svih njegovih nevolja u proteklih desetak dana.

Zato o Srdanu nakon dva dijametralna teksta koja je objavio u 10-ak dana ne bih više ni pisao da se i iz drugoga puta nije potrudio da moje stavove poperi naglavačke, ne bi li čitateljstvo uvjerio kako polemiše s prekaljenim rasistom, homofobom, pa još i revizionistom.

Nije da mi nije drago kad pred licem javnosti neko pokaže da je za kratko vrijeme ipak nešto naučio. Još draže bi mi bilo da je Srdan Kosović pokazao želju da nešto sazna iz odličnoga teksta Miloša Vukanovića „Granate i jabuke“ ili iz moje reakcije „Srdan Kosović između asimptomatskoga novinarstva i hronične propagandistike“, premda je oba – uz nemušta opravdanja – odbio objaviti na stranicama lista koji uređuje.

Ali više od argumentovanih rasprava o nacionalizmu Kosovića se dojmila izjava predśednika Crne Gore Mila Đukanović, pa to što je u tekstu „Slon u prostoriji“ – objavljenom 20. jula, dakle, svega 10 dana od teksta „Tempirana bomba u temeljima države“ – odustao od teorije o dva ekstremizma koju je tako zapaljivo propagirao 10 dana ranije možemo zahvaliti isključivo Đukanovićevom autoritetu.

Koliko god u svojim tekstovima o Milu Đukanoviću pokazivali ijeda, bijesa ili histerije, tipovi poput Srdana Kosovića, Željka Ivanovića ili Dritana Abazovića ne mogu sakriti opsesivnu vezanost za Đukanovića, pa njihovi tekstuljci ili javna obraćanja nerijetko djeluju kao pisma odmetnute đece, željne toploga zagrljaja strogog i nepravednog oca.

Ima neke fine topline u Kosovićevom odabiru metafore iz naslova. Za njega Đukanović nije ni aždaja ni minotaur ni hijena – iako bismo s obzirom na uređivačku politiku Vijesti mogli očekivati neku takvu asocijaciju – već „slon u prostoriji“, dakle, bezazleni trapavko (možda i sam Dambo), koji ne svojom voljom već svojim gabaritima pravi lom oko sebe. Nesmotreni trapavko koji je, eto, jednom jedinom rečenicom o neprimjerenosti poređenja srpskoga i crnogorskoga nacionalizma Srdana Kosovića ubijedio da odustane od teksta napisanog svega 10 dana ranije.

Prije svega desetak dana Kosović je svoj propagandni manifest opremio nadnaslovom „ANALIZA: GRAĐANSKA CRNA GORA IZMEĐU DVA NACIONALISTIČKA EKSTREMA“, naslovom „Tempirana bomba u temeljima države“ i anterfileom „Crnogorski nacionalizam otišao toliko desno da katkad koketira sa fašističkim i kulturšovinističkim idejama. Srpski je većih gabarita i duže tradicije, ali i širih, prekograničnih ambicija“.

U tekstu „Slon u prostoriji“, pak, veli: „Da zaključimo, ponovimo i pritvrdimo: osim crnogorskih nacionalista, niko ne poredi i ne izjednačava srpski i crnogorski nacionalizam.“

Umjesto apokaliptične priče o strahotnim emanacijama crnogorskoga ekstremizma, Kosović nudi novu teoriju – za sve je kriv Đukanović. Pa ako više i nije ekstreman kako je izgledalo prije 10-ak dana, pa ako baš i nije ni neki šovinizam, crnogorski nacionalizam je zapravo posljedica Đukanovićevih spretnih političkih špekulacija.

Evo kako to Kosović rezimira: „Crnogorski nacionalizam ne spori drugim grupama pravo na svoj identitet, ali se uveliko zatvara u sebe kao posljedica Đukanovićeve ideje o ‘zaokruživanju nacionalnog identiteta’ kroz nacionalističku patetiku i kič. Crnogorski nacionalizam zato osporava mnogima pravo da se identifikuju upravo kao Crnogorci, osim ako se ne uklapaju u dominantnu političku definiciju crnogorstva.“

Moram priznati da nešto slično slušam evo ravno 30 godina. Devedesetih je argumentacija zvučala otprilike ovako: „Nije niko veći Crnogorac od mene, ali se neću zisto pisat ka Crnogorac ako se ka Crnogorac piše Mirsad.“

Onda je to nešto evoluiralo u otprilike: „Nije niko veći Crnogorac od mene, ali se zisto neću pisat Crnogorac ka ona lopovčina od Mila.“

Očigledno da tipovi poput Kosovića, svoj politički, ideološki, na kraju i nacionalni samoiskaz imaju potrebu opravdati neprihvaćenošću od strane zajednice, uskraćenošću za pravo na vlastiti sud, što je zanimljiva i podsticajna tema, ali ne i dovoljno uvjerljiva kad je otvori glavni i odgovorni urednik najvećeg medijskog distributera govora mržnje u Crnoj Gori, propagandne platforme Vijesti.

No da ne duljim, osvrnuću se ovđe na propagandističke manipulativne strategije preko kojih Kosović i njegova propagandna platforma targetiraju i stigmatizuju one za koje procijene da su im protivnici, a koje od milošte zovu „Milovim braniocima“.

Kako bi dokazao da sam rasista, Kosović tvrdi da sam izjavio da ne mogu da snosim odgovornost „za rasističke izjave beogradskog profesora o Abazoviću jer taj profesor ‘ni nacionalnim samoiskazom, a ni rođenjem nije Crnogorac’.“

Izjavu Kosoviću, međutim, nijesam dao, a u autorskom tekstu na koji Kosović, pretpostavljam, referira ničega sličnog nema. Komentarisao sam, međutim, to što se Kosović u pokušaju da dokaže ekstremističke i rasističke dimenzije crnogorskoga nacionalizma pozvao na, kako je on to ocijenio, „destilovano nacionalističko i rasističko čuđenje nad visinom crnogorskog premijera“.

To što sam se usudio da primijetim da autor tog iskaza, Nikola Samardžić, ne može biti reprezent crnogorskoga nacionalizma jer naprosto nije Crnogorac, Kosović je u skladu s uhodanim propagandnim mehanizmima svoje platforme ovako protumačio: „Samoiskazani i rođeni Crnogorci nisu (to valjda autor hoće da kaže) nacionalisti, ali u svojoj širokogrudosti mogu da istolerišu i beogradske nacionaliste dok govore njima u prilog, čak i kad se čude kako tolerišu nedovoljne visoke među svojim divovskim personama.

A četnici, četnici su i oni koje oni prozovu za četništvo: nekada Ranko Krivokapić, u vrijeme kad je napuštao njihove političke krugove, a sada evo i potpisnik ovih redova.“

Takvo vam je svako Kosovićevo tolkovanje. Prvo je jedan ironični komentar stereotipa izrečen od profesora Samardžića smjestio u kontekst crnogorskoga rasizma, da bi, kad sam ga uhvatio u muljanju, meni pripisao nešto što nijesam ni rekao.

Obaška što bi samo Srdan Kosović bio u stanju Nikolu Samardžića istovremeno smatrati i crnogorskim rasistom i srpskim nacionalistom, premda je profesor Samardžić od obje kvalifikacije podjednako udaljen koliko i Kosović od profesionalnog novinarstva.

Kad je, pak, riječ o savremenom četništvu – o kome sam u jednom tekstu pisao kao o šarolikom i nadnacionalnom pokretu koji predano radi na izgradnji Velike Srbije – ne sporim Kosovićev utisak da ga pribrajam tom društvu. Ali to nije do mog subjektivnog stava, već do njegova objektivnog podvižništva.

Opet je Kosović pokušao da mi prišije homofobiju na isti način kao prošli put pozivajući se na tekst u kojem sam jednog njegovog kolegu četnika – koji se predstavlja kao da to nije – pozvao da se autuje.

I opet pogrešno misli da se ja njemu nešto pravdam i pojašnjavam. Jasno je meni da je propagandisti Kosoviću zalud išta otpisivati, no pišem zbog njegovih sirotih pokusnih kunića, čitalaca koji su godinama izloženi visokotoksičnom otpadu koji promoviše Kosovićeva gebelsovska propagandna platforma. Ako makar jedan od njih stigne da pročita moj odgovor na Kosovićeve spinove, što se mene tiče – spasio sam dušu.

Za sami kraj o Krstu Popoviću. Najbolje je da ovđe donesem ono što sam napisao i ono kako to Kosović interpretira.

U spornome tekstu sam napisao: „Nema nikakve dileme da je Krsto Popović u Drugome svjetskom ratu bio saradnik okupatora i uz tu konstataciju nema nikakvog ali, ipak, međutim i sl. Kao što nema nikakve dileme da oni koji, recimo, na fudbalskim utakmicama ističu lik Krsta Popovića protivničke navijače provociraju parolom ‘Burek sa sirom!’ Dok, s druge strane, oni koji ističu krajnje obezličene i uopštene ‘četničke saradnike okupatora’ (valjda da im se ime ne ukalja) redovno svoju privrženost toj ikonografiji prate parolama ‘Nož, žica, Srebrenica’ ili ‘Šiptar, Hrvat, balija, nisu moja bratija’.

Upravo u toj slici zrcali se i jedna sasvim jednostavna istina o ‘nacionalističkoj’ ikonografiji. Oni, naime, koji ističu slike Krsta Popovića to – jasno je na osnovu cjelokupnog njihovog javnog nastupa – ne čine zbog njegova kolaboracionizma u Drugome svjetskom ratu – koji će najčešće pravdati ne stavom da je to bio ispravan izbor, već stavom da je to bilo nužno zlo, što, razumije se, ne opravdava revizionistički karakter tog opravdanja – već zbog njegove ustaničke misije iz 1918. godine, kad je u nemogućim uslovima poveo borbu ‘Za pravo, čast i slobodu Crne Gore’.

S druge, pak, strane slavitelji, recimo, Pavla Đurišića, ne biraju taj lik za uzor zbog njegova učešća u Trinaestojulskom ustanku, već zbog toga što je osim kao kolaboracionista u istoriji zabilježen kao ratni zločinac, što je po direktivi Draže Mihailovića izvršio etničko čišćenje stravičnih razmjera (danas bi se reklo i genocid) nad muslimanskim stanovništvom u Podrinju i Polimlju.“

Rekao sam, dakle:

1. da je Krsto Popović nesumnjivo saradnik okupatora u WW2;
2. da je pravdanje te njegove uloge revizionizam;
3. da oni koji ističu njegov lik to rade uz ikonografiju vezanu ne za WW2, već za Božićni ustanak, što potvrđuje, da ovđe dopunim, i parola „Nikad više 1918“ i sl.
4. oni koji slave Pavla Đurišića to ne rade zbog njegova učešća u Trinaestojulskom ustanku, već zbog njegove poznije uloge u četničkom pokretu, što potvrđuje i prateća ikonografija – zastave s mrtvačkim glavama, slavljenje ratnih zločinaca iz 90-ih, ekspanzionističke parole „Dogodine u Prizrenu“ ili pak genocidne „Nož, žica, Srebrenica“.

A evo kako Kosović tumači moje riječi: „Argument koji proističe iz tumačenja misli i ponašanja širokih narodnih masa da se Krsto Zrnov Popović slavi zbog njegove ustaničke misije iz 1918. legitimiše pristup da srpski nacionalisti odštampani lik Pavla Đurišića pravdaju njegovom ulogom u podizanju trinaestojulskog ustanka i guraju pod tepih ratne zločine i kolaboraciju sa okupatorima. Tako su iz ustiju punih antifašizma iscijedili na kraju prave nedićevske mudrolije.“

E pa kad neko ovoliko promaši s interpretacijom, kad neko ovako zlovoljno izokrene činjenice i pretvori ih u svoju suprotnost, znaš da imaš posla ili s neopjevanim glupakom ili, pak, s preispoljnom fukarom.