Igre gladi

Piše: Đorđe Šćepović

Ako bismo birali pisca koji bi pisao o crnogorskoj stvarnosti u potonjih tri godine, moj izbor bi bez sumnje bio Kafka. Zašto baš Kafka? A ne, recimo, Orvel, koji bi se takođe s našom zbiljom ravnopravno rvao ljetnji dan do podne? Zato što je Kafka u svojim romanima i novelama pisao o Crnoj Gori. Konkretno na umu imam Proces i Preobražaj. Pisao je i prije nego se dogodilo. Pisao i ne znajući ništa o Crnoj Gori. No, veliki pisci i njihovi tekstovi stoga i jesu izmješteni izvan bilo kakvog vremenskog i prostornog plana. Žive dislocirani i bezvremeni, uvijek naredni za nova čitanja. O Kafkinom Procesu sam već pisao, o multipliciranom Jozefu K. i onima koje će “stid nadživjeti”. Sasvim je moguće da je bilo riječi i o Preobražaju, no, i ako je tako nije zgoreg ponoviti, u nekom drugom kontekstu. Ili istom. Ko će zapamtiti vlastita ponavljanja u vremenu u kojem je pamćenje oročeno na svega nekoliko dana?

Ne otkrivam toplu vodu ili Dritanovu povezanost s krugovima podzemlja ako kažem da su u Crnoj Gori igre gladi možda i jedine igre koje možemo označiti kao tradicionalne, a bez bojazni da bi takvu našu tvrdnju neko mogao osporiti. Vječito gladni Crnogorci od svoga nastanka do danas kadri su položiti i život ne bi li utolili svoju glad. Stoga, Gregor Samsa i Kafkin Preobražaj sasvim se prirodno nude kao književni junak i književni tekst u kojima prepoznajemo naše sopstveno okruženje. Kad je bivši režim postao bivši, Crnogorci su masovno doživjeli sudbinu Kafkinog junaka. Istini za volju, za razliku od Samse, koji se preobražava u pogolemu bubu, naši su se junaci preobrazili u ništavilo. Zapravo, vratili su se svom izvornom obliku. Ništavilu. Vratili su se sebi samima, po sopstvenom priznanju privremeno izgubljenima. A ta vam je privremenost trajala cijelih trideset godina. Na sceni, koja nije pozorišna, ali ipak jeste opskrbljena prigodnom scenografijom, sa sve suflerima koji šapuću iz svoje rupe, naši junaci bivaju ogoljeni do kraja. Obznanjujući svoju iskonsku prirodu. Publika gleda u čudu, ili gleda bez vidljivih znakova zatečenosti. Ovisno od perspektive i iskustva. Koliko ste u minulih tri godine upoznali Gregora Samsi? Koliko ste samo puta u minulih tri godine svjedočili preobražaju? Ako zavirite u crnogorske institucije tamo ćete zateći gomilu preobraženih. Ili, gomilu ponovo pronađenih. Iznova rođenih! Izbavljenih iz sopstvenih zabluda i kazamata bivšeg režima. Oslobođenih i srećnih. Srećnih poput đeteta koje liže prvi ljetnji sladoled. Naši junaci ne ližu sladolede, već dupeta svojih spasilaca. Opet tradicija, jer su do juče u slasti lizali neke druge guzice. Ali, jamčim vam da ćete naći gomilu takvih.

Na usluzi onima koji su ih izbavili iz ropstva i izveli iz mraka tamnice. Onima koji su poput Mojsija, koji iz egipatskog ropstva izbavlja narod Izrailjev, iz tiranije bivšeg režima izbavili sve ponižene i uvrijeđene, obespravljene, izmučene, gladne i žedne. Iako su se izbavljeni pojili na izvorima svojih sad već tamničara, iako su se izbavljeni gostili za trpezom svojih mučitelja. Ipak, gozba je gozba, a dobročinitelju se u čelo ne gleda. Je li na čelu petokraka ili kokarda, kome je to važno? Jesi li pas koji grize ruku koja te je do juče hranila? Kome je to važno? Svakako ćemo sve zaboraviti. Naša pamćenja nijesu ništa pouzdanija od pokajanja koje nam nudi Andrija Mandić u jednom od predizbornih spotova. Naše pamćenje traje koliko i data riječ Alekse Bečića, Dritana Abazovića, ili Jakova Milatovića. Naša pamćenja traju koliko i naše plate, koje nam je do u nebo vazdigao Milojko Spajić. A plate su nam evropske, to znate? Kao i aerodromi, s kojih uvijek možete na krilima čelične ptice odlećeti do Beograda. Zar nam neki drugi grad i treba? Elem, preobražaj nije završen. Nije konačan. Preobraženi se može više puta preobraziti. Sve je do okolnosti, i imaginacije pisca.