Godina dana od cetinjske tragedije: Zastave na pola koplja u znak sjećanja na bezumni zločin

Danas se navršava godinu dana od nezapamćene tragedije koja je zadesila crnogorsku Prijestonicu, čiji je epilog 10 nevinih žrtava, među kojima dvoje djece, dok je šest osoba teško ranjeno.

“U znak sjećanja na nevine žrtve ovog bezumnog zločina, zastave na ulazu u Cetinje i na svim gradskim institucijama spuštene su na pola koplja. Lokalni javni emiter RTV Cetinje će svoje programske sadržaje prilagoditi obilježavanju godišnjice ovog tragičnog događaja”, navela je Prijestonica na Tviteru.

Prošle godine na ovaj kobni dan u cetinjskom naselju Medovina, u blizini Vladinog doma, 34-godišnji Vuk Borilović otvorio je vatru na sugrađane i ubio 10 osoba, dok je šestoro ranjeno. Napadač je pucao i na policiju, a u tom obračunu je ubijen. Tragediji je prethodio porodični sukob.

Borilović, prema medijskim navodima nije bio bez kriminalne prošlosti “u prethodnom periodu”, kako je to saopštila Uprava policije.

Kako je tada pisala Pobjeda, Borilović je u mladosti imao četiri-pet prijava za nasilničko ponašanje, a šest-sedam mjeseci prije počinjenog zločina je prvo verbalno, a potom i fizički napao kolegu Marka Lagatora.

Nakon sukoba na poslu, Borilović je otišao kod njega u Humce, povrijedio ga, oštetio mu auto i gađao kamenjem u kuću. Lagator ga je prijavio, Borilović je priveden u policiju, potom je bilo suđenje i, kako je Pobjeda pisala, u julu prošle godine je osuđen i naložena mu je obaveza, zbog nasilničkog ponašanja, da nosi nanogicu.

Prošle godine na današnji dan ubijeni su:

Goran Đurišić – 1968

Nataša Pejović Martinović 1987.

M.M. 2011.

M.M. 2014.

Milan Mitrović 1985.

Rajko Drecun 1966.

Dimitrije Drecun 1941.

Danica Drecun 1948.

Danijela Radunović 1971.

Aleksandra Radunović 1970.

Ranjeno je šest osoba.

Ljubisa Maksimović

Slavica Zvicer 1956.

Filip Đurković

Mileva Ramadanović 1946.

Darnika Čelebić 1934.

Aleksandar Drecun 1990.

U Crnoj Gori je prošle godine nakon ove tragedije proglašena trodnevna žalost.

Iako ne postoji ni primjesa tendencije da se bilo kome imputira odgovornost za tragediju na Cetinju, treba naglasiti da je ovaj događaj razotkrio nesposobnost i odsustvo stida kod odlazećeg premijera Dritana Abazovića, rukovodstva MUP-a i Uprave policije, ali i ukazao da postoje sumnje u veoma slabu operativnu pripremljenost crnogorske policije.

Abazović je prošle godine komentarišući događaje na Cetinju izjavio da su ”prvo mislili da se dešava nešto što je politički motivisano”, da bi na kraju svečano zaključio da ”institucije nijesu zatajile tokom intervencije na Cetinju”.

Odlazeći premijer je svojom sramotnom izjavom direktno navodio na zaključak da je Cetinje toliko radikalan grad da je bilo samo pitanje vremena kada će se desiti neki ”politički motivisan masakr”.

Njegov partijski potrčko, ministar unutrašnjih poslova, Filip Adžić, na pitanje ”da li osjeća odgovornost i da li je razmišljao o ostavci nakon onoga što se desilo na Cetinju 12. avgusta”, kao iz topa je kazao “da nije zadužen za operativni rad policije”.

”Ono što je na meni je da preispitam svu odgovornost kako bi ispitali da li je u postupanju policije bilo propusta. Ono što zavisi od mene je da unaprijedim materijalni i tehnički status pripadnika UP. U tom dijelu ja mislim da smo uradili sve što smo mogli u ovom kratkom periodu”, kazao je Adžić svaljujući svu odgovornost za eventualne propuste na tadašnjeg direktora policije Zorana Brđanina i ostale starješine.

Osim što je pokazao kukavičluk i tendenciju ka izdaji, jer je nakon Crne Gore izdao i svoje podređene da bi sačuvao fotelju, Adžić je ispoljio i zavidan nivo bestidnosti. Jer Adžić je ili malouman pa ne zna što je to objektivna odgovornost ili je jednostavno previše naviknut na fotelju pa nije ni razmišljao o ostavci.

Ali sve to je iza nas, a jedino što ostaje je da čuvamo sjećanje na nevine žrtve manijakalnog zločina, među kojima je bilo i dvoje djece.

Nakon ovog nezapamćenog zločina, niko od zvaničnika nije podnio ostavku, a Crnoj Gori i njenim građanima i nakon godinu ostaje gorak ukus kao rezultat akta bezumlja jednog psihopate, uz nadu da se nikad više ne ponovi.